Tko je bio Vlado Štefančić – otac hrvatskog mjuzikla?

U nedjelju navečer u Zagrebu u 87. godini preminuo je proslavljeni hrvatski redatelj, glumac televizijski i radijski voditelj, utemeljitelj hrvatskog mjuzikla Vlado Štefančić.

Štefančić je autor gotovo 200 kazališnih predstava, 10.000 radio emisija i 2000 TV emisija. Rođen je u Vukovaru 1931. godine, a karijeru je počeo kao član dramskoga studija Radio Zagreba, a od 1950. godine glumi i režira u kazalištu Komedija kojem je od 1969. do 1978. godine bio umjetničkim ravnateljem.

Režirao je više od stotinjak predstava u zemlji i inozemstvu – velike spektakle, kao što su postava Zajčeva “Nikole Šubića Zrinjskog” u pulskoj Areni, prve domaće rock-opere, glazbene komedije i mjuzikle.

Kao redatelj te dugogodišnji ravnatelj Kazališta Komedija realizira prvi veliki i najpoznatiji hrvatski mjuzikl Jalta, Jalta, kao i mjuzikle Dundo Maroje, zatim prve rock-opere na ovim prostorima – Gubec-beg i Grička vještica.

Vlado Štefančić režirao je i mnoge najbolje strane mjuzikle kao što su Čovjek iz Manche, Jadnici (prije West Enda i Broadwayja!), Guslač na krovu, My Fair Lady, Kosa, opereta Zemlja smiješka, Šišmiš, Vesela udovica, Kod bijelog konja, Noć u Veneciji, Barun Trenk, Kneginja čardaša i Grofica Marica, opere Lucia di Lammermoor te komičnih opera Seviljski brijač i Gospoje i husari.

Otac hrvatskog mjuzikla režirao je domaće mjuzikle Car Franjo Josip u Zagrebu i Kralj je gol Milana Grgića i Alfija Kabilja, Lady Šram Nine Škrabea i Arsena Dedića, Dan od amora Luke Paljetka i Đele Jusića, O’kaj Borisa Senkera, Kemala Mujičića i Nine Škrabea, Tko pjeva zlo ne misli Alfija Kabilja i Drage Britvića i brojne druge.

Štefančić je bio i vrlo uspješan glumac, a stariji Zagrepčani ga pamte iz Komedijinih opereta Mala Floramye, Kod bijelog konja, Spli’ski akvarel, Grofica Marica i Šišmiš te komedija Matijaš grabancijaš dijak, Charlyjeva tetka, Utopljenici, Dvanaest stolica, Zlatni dečki i mjuzikala poput Obećanja, obećanja.

U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) ostvario je brojne uloge poput one u predstavama Bosonogi u parku i Pobrinimo se za Ameliju, a glumio je i u kultnoj predstavi Dubrovačkih ljetnih igara – Goldonijevoj Kafetariji u režiji i prilagodbi Tomislava Radića, koja se, nakon premijere 1978. godine, na repertoaru Igara održala punih deset godina.

Vlado Štefančić dobitnik je nagrade “Marul” 1966. godine, a nagrade grada Zagreba dobio je dva puta (1973. i 1994.).

Godine 2006. nagrađen je nagradom „Vatroslav Lisinski“ Hrvatskog društva skladatelja za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu, a 2000. godine Udruženje dramskih umjetnika Hrvatske dodijelilo mu je Nagradu Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.

O njegovom djelu objavljena je Monografija Vlado Štefančić – zabavljač, a u zagrebačkom Kazalištu Komedija početkom studenoga svečanim koncertom trebala je biti obilježena 70. obljetnica njegova umjetničkog rada.

Donosimo dio jednog intervjua objavljenog na stranici kazališta Komedija:

 U vremenima u kojima živimo jednostavno nije moguće započeti razgovor s Vama a ne zaustaviti se odmah na podatku koji nam govori da ste rođeni u Vukovaru. Zanima me je li Vaše rođenje u Vukovaru bilo samo splet okolnosti ili Vas uspomene iz djetinjstva još konkretnije vezuju za ovaj grad?

Moj otac je iz Vukovara, ja sam se tamo rodio, živio šest mjeseci i tada smo se preselili u Zagreb. No, ja sam svake godine umjesto na more odlazio na Dunav, u Vukovar. Taj grad sam neobično zavolio, to je čudesan grad, grad pun ljepote i grad s dušom.

Već s osamnaest godina Vi ste u prvom profesionalnom kazališnom ansamblu. Dospjeli ste u Kazalište “Komedija”. Zanima me na koji ste način tako rano dobili angažman i je li zapravo to vaše početno razdoblje u “Komediji” ipak bilo neka škola, odnosno pandan Akademiji koju niste pohađali?

Sigurno. Godine 1950. kazališni redatelj Ferdo Delak režira jednu radio-dramu na Radiju, uočava me i poziva u Kazalište “Komedija” gdje dobivam stalni angažman kao glumac u drami. I od tada eto, igram u “Komediji”, moglo bi se reći, gotovo do danas, najrazličitije uloge. A to školovanje u “Komediji” bilo je zaista važno, jer smo u to vrijeme imali veliki broj gostujućih redatelja, pa su najveći hrvatski redatelji radili i u našem kazalištu.

Zadržao bih se još malo na tom vremenu i na operetama u kojima ste sudjelovali kao glumac, ne kao redatelj, odnosno na operetama i glazbenim komedijama koje ste u to vrijeme imali prilike gledati na zagrebačkim scenama. Na koji način se tada pristupalo takvim glazbeno-scenskim formama kod nas i jeste li s obzirom na društveno-političke okolnosti znali što se na tom području događalo u svijetu, u Europi, makar u ovim nama bližim gradovima poput Beča ili Trsta?

Prvih godina, naravno, to nije bilo moguće, jer nismo imali ni putovnice, nismo mogli putovati niti se zanimati za tamošnja zbivanja. Sve što smo saznavali, saznavali smo s filma. A mjuzikl, odnosno opereta, u ono su se vrijeme nekako pomiješali. Sav moj otpor koji sam od prije imao prema opereti, odnosno prema nekim nelogičnostima u opereti, pokušao sam u svojem radu učiniti suvremenijim, boljim. Tako sam prijelaze s govorenja na pjevanje, u mojim režijama i u mojim glumačkim interpretacijama, uvijek nastojao učiniti što logičnijima, manje primjetnima nego što je to bilo u prvom, zlatnom razdoblju operete. Tada dolazi drugo zlatno zagrebačko razdoblje operete, a to je “Komedijino”, s Đanijem Šeginom, Melitom Kunc, Mirjanom Dančuo, pa i sa mnom kao glumcem.

Vrijeme u kojem ste radili kao direktor “Komedije” obično se naziva zlatnim dobom Kazališta “Komedija”, ali i vremenom u kojem je hrvatski mjuzikl konačno izišao na veliku pozornicu i dobio pravo na postojanje. Guslač na krovu je praktički prvi pravi mjuzikl koji ste postavili u “Komediji”. No ubrzo slijedi veliki svima poznati mjuzikl Jalta, Jalta. Zanima me atmosfera oko stvaranja tog mjuzikla, Vaša suradnja s Grgićem i Kabiljom, i konačno prve reakcije koje su stigle. Jeste li ih očekivali? Jesu li Vas iznenadile?

Smišljeno sam išao prvo na najbolja svjetska djela mjuzikla. Tako je kod nas izveden sjajni američki mjuzikl Čovjek iz Manche, zapravo priča o Don Kihotu, potom Guslač na krovu, mjuzikl koji sasvim sigurno ulazi među pet najboljih svjetskih mjuzikala. Nakon toga smo čak odigrali jedan moderni svjetski mjuzikl – Obećanja, obećanja, od velikog Bacharacha, u režiji Relje Bašića, a u kojem sam nastupao kao glumac.Dok smo se tako potkivali i stvarali ekipu, istovremeno smo razgovarali s domaćim autorima – ne samo s Grgićem i Kabiljom, s više ekipa. No Grgić i Kabiljo su najbolje reagirali i tako su napravili prvi, mi ga zovemo “predmjuzikl”, Velika trka, a nakon toga stvaraju mjuzikl Jalta, Jalta.

Usporedo s radom na tom mjuziklu stvorena je i jezgra glumačke ekipe koja će Vas dalje pratiti iz projekta u projekt, ekipe predvođene Sandom Langerholtz, Lukrecijom Brešković, Richardom Simonellijem, Borisom Pavlenićem i drugima.

Imao sam sreću da se u jednom kazalištu u isto vrijeme nađe toliko ljudi koji imaju istu želju i kvalitete da mogu tu želju i realizirati. Dakle, bez te glumačke ekipe sigurno ne bi bilo ni zagrebačkog mjuzikla koji poslije dobiva i počasno ime “Zagrebačka škola mjuzikla”.

Želio bih da kažemo barem nekoliko riječi i o Vašim režijama izvan matičnog kazališta, izvan “Komedije”, a koje su osobito bile česte nakon Vašeg odlaska s mjesta direktora “Komedije”.

Tada je bilo i više vremena za to, pa sam to mogao i učiniti. Naravno, tu moram spomenuti suradnju s kazalištima u Rijeci i Osijeku, gdje sam postavio gotovo sve mjuzikle koje sam radio u Zagrebu, dodavši im još i Slavonsku rapsodiju i Osječki karusel. Od stranih scena čest sam gost u Mariboru, u ovom trenutku u jednom od najboljih teatara u ovom dijelu Europe, teatru sa sjajnim orkestrom, sjajnim ansamblom. Tamo sam radio niz velikih opereta i mjuzikla.