‘Crkva je oduvijek zatirala obrazovanje i bila njegov ljuti neprijatelj.’ Ovu oštru optužbu na račun katoličke Crkve danas često možemo čuti no činjenice pokazuju da ju se ne smije uzimati zdravo za gotovo.
Rani kršćanski autori
U cilju dokazivanja gore navedene ne baš laskave tvrdnje o Crkvi kao ljutom neprijatelju obrazovanja nerijetko se poseže za citatima ranih kršćanskih autora. Među njima su Tertulijan (160. – 240. g.), Tacijan (120. – 180. g.), i Augustin (354. – 430. g). Tako Tertulijan u svom djelu De praescriptione haereticorum (‘Propisi za heretike’) kaže: ‘Što Atena ima zajedničko s Jeruzalemom? Što akademija ima zajedničko s Crkvom? Što heretici imaju zajedničko s kršćanima?’, i time kao da nam poručuje da ne postoje ama baš nikakve dodirne točke između obrazovane, racionalne i prosvijećene antičke misli i onog što Crkva propovijeda.
Točno je, međutim, to da se Tertulijan ovdje kritički osvrće samo na određene aspekte klasične grčke filozofske misli, točnije rečeno na one koji nisu vezani uz prirodne znanosti kao što je, recimo, postojanje duše. Sam Tertulijan bio je vrlo obrazovan čovjek. U svojoj rodnoj Kartagi (nekadašnji grad na području današnjeg Tunisa) studirao je govorništvo, poeziju i filozofiju da bi potom u Rimu završio studij prava. Odlično je govorio latinski i povijest ga pamti kao sjajnog govornika vrlo britka uma. Stoga je pomalo apsurdno pomisliti da bi se osoba takvih osobina protivila obrazovanju i znanosti.
Gore već spomenuti Augustin u svom se djelu De doctrina christiana II (‘O kršćanskom nauku II’) pita: ”I kakva mi je korist što sam sve knjige takozvanih slobodnih znanosti, ja tada najjadniji rob zlih požuda, sam od sebe pročitao i razumio koje sam god dospio čitati?’ Površnim tumačenjem ovog citata mogli bi zaključiti da se ovaj kršćanski pisac, teoretičar i vrsni teolog protivi stjecanju znanja, ali nije tako. Ono što nam on ovdje zapravo želi poručiti jest samo to da nam znanje, ma koliko ga posjedovali, neće donijeti sreću već je za nju potrebno nešto više,a to se nalazi u sferi duhovnog.
Definiranje pojma znanosti i katehetske škole
Da bi bolje razumjeli stavove ranokršćanskih autora o obrazovanju i znanosti, trebamo za početak znati da ljudima tog doba pojam ‘znanost’ nije bio poznat u onom obliku u kakvom je poznajemo mi danas. Ono što je postojalo bio je cjelokupan sustav znanja koji je težio otkrivanju vječnih istina, a kojeg možemo nazvati filozofijom. S njom su se međusobno isprepletala razna pitanja koja bi obuhvaćale današnje prirodne, društvene i humanističke znanosti no ti termini kao takvi tada su još bili nepoznati. Rasprave o raznim pitanjima dovele su do razvoja više filozofskih škola, a kršćanstvo se tu javlja samo kao jedno u mnoštvu brojnih učenja, a ne kao neprijatelj znanja.
Prvi ozbiljniji angažman Crkve u razvoju obrazovanja treba potražiti već u 190. godini kada je stoički filozof Panten koji se kasnije preobratio na kršćanstvo osnovao katehetsku školu u Aleksandriji. Škola je, ubrzo po osnutku, postala važnim centrom religijskog učenja no pogrešno bi bilo zaključiti da je njen opus, kao i onaj katehetskih škola čije osnivanje je ubrzo uslijedilo, bio usmjeren isključivo na teologiju. U njima se učilo i o zakonitostima u prirodi, matematici, logici, umjetnosti te grčkoj i rimskoj književnosti. Kao poseban kuriozitet možemo spomenuti da je u aleksandrijskim katehetskim školama prvi put u povijesti uvedena posebna tehnika urezivanja teksta u drvo kako bi slijepi učenici mogli čitati. Bilo je to punih 15 stoljeća prije izuma Brailleovog pisma za slijepe 1821. godine.
Ugledni rani kršćanski mislioci
Među uglednim mislionica ranog kršćanstva možemo istaknuti Isidora, nadbiskupa od Sevilje (560.-636.). Interesi ovog vrlo učenog čovjeka bili su iznimno široki no najveće zanimanje pokazivao je za astronomiju, biologiju, matematiku i pedagogiju. Njegovo djelo Etymologiae koje se obuhvaća čak 448 ulomaka u 20 tomova i kojem je prvi put u povijesti pokušao obuhvatiti dotadašnje sveobuhvatno znanje o svijetu oko sebe možemo slobodno nazvati prvom enciklopedijom ikada. Braulio, Biskup od Zaragoze (590.-691.) je za ovo djelo rekao kako ono ‘obuhvaća sve što uopće moramo znati’.
Svakako treba spomenuti i Johannesa Scotusa Eriugena (810. – 877.). Ovaj Irac poseban je interes pokazivao za teologiju, filozofiju i prirodoslovlje. U radovima kao što je De Divisione Naturae (‘Podjela prirode’) napisan u obliku dijaloga i podijeljen na pet knjiga dao je svoje viđenje svih ovozemaljskih pojava i njihovog odnosa prema kršćanskom Bogu kao vrhovnom božanstvu. Poznat je i po sintezi neoplatonizma i kršćanske teologije.
(nastavit će se)
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
