(VIDEO) 20. travnja 1969. Vjekoslav Luburić – koje su kontroverzije oko ubojice visokog časnika NDH?

Foto: nepoznati autor, United States Holocaust Memorial Museum, wikipedia

Ilija Stanić se prije rata učlanio u HDZ BiH i postao jedan od prvih članova te stranke. Broj iskaznice u članstvu HDZ-a je vrlo visok: 101. Taj broj svjedoči da je gotovo od samih početaka bio član te stranke i u osnivačkom krugu onih koji su osnivali HDZ BiH.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Postao je i pomoćnik zapovjednika za sigurnost 2. brdske brigade Armije BiH.

Nakon ubojstva bivšeg visokog časnika NDH Vjekoslava Luburića, Udbin agent Ilija Stanić se vratio u Jugoslaviju. Odmah je dobio na korištenje vilu na elitnom Dedinju u Beogradu, u blizini Tita, i kao dodatak najnoviji BMW i ogromnu vinoteku. Jednostavno – luksuz nad luksuzima i za današnje doba.

Donosimo Stanićevo svjedočanstvo zahvaljujući ekipi autora dokumentarno-igranog serijala “Jugoslavenske tajne službe”, koja se bavi kontroverzijama oko smrti Vjekoslava Luburića Maksa – visokog časnika NDH i zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, piše vecernji.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vrijeme radnje: 30. travnja 1969. godine. Mjesto radnje: centrala Udbe u Sarajevu. Saslušanju nazočni: Mićo Japunđa, operativac sarajevske Udbe i Ilija Stanić, Udbin ubojica kodnog imena Mungos. Točno je deset dana od ubojstva predsjednika Hrvatskog narodnog otpora Vjekoslava Maksa Luburića u Španjolskoj.

“Imao sam problema s praškom, nije bio dobro spremljen. Griješim tri puta s praškom – iz kesice ništa ne ispada, prvi put, drugi put… Uputili ste me da prašak ne diram rukama, a ja se razljutio, uzmem prstima, sve istresem u šolju i zašećerim. Oprao sam ruke pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu.

Kažem: “Generale, kava”. Maks pije kavu. Popio je kavu, a ja čekam. Čekić držim, štanga je tamo pod krevetom. Nisam htio štangu odmah da uzimam, mislio sam da će prašak djelovati. Kad ništa, majko moja, popio je kavu i ništa. A meni je “Stanko” rekao da je odmah gotov, momentalno, kad popije prašak”, govori agent Mungos, otirući znoj sa čela. Drugi agent šuti i sluša, povremeno zapisuje, traka se okreće i snima. Pocrnio ko zemlja, dahće “Prošlo je deset-petnaest minuta, točno u deset do jedanaest Maks me zove: “Ilija, nešto mi je zlo”. Ja brzo doletim do njega i pitam: “Generale, što je, treba li pomoć?” On sjedi za stolom, pocrnio skoro kao zemlja, ispred njega radio – vidim da mu je zlo. On kaže: “Ilija dragi, ovo mi se nikad nije desilo”. Kažem: “Šta je, generale?” On se digne, dahće i otiđe u kuhinju na česmu. Ja mu pustim vodu, on povrati. Ja mu rukom pljuskam vodu po licu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup!

Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu. U tom momentu ja sam mislio da se više nikad neće dići. Kad me on pogleda kao zvjerka neka, ležeći onako na podu. Ja zamahnem opet čekićem, a on se diže i pokrije rukama. Ja mu kažem: “Majku ti jebem ustašku, vidiš što te čeka”. Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se.

Odem do vrata, vrata su zaključana, ali za svaki slučaj odem da provjerim je li ključ u bravi, jer ne znam da li mali ima ključ. Zatvorim vrata, išao sam sve na sigurno, nisam htio nijedan momenat da riskiram. Kad se vratim u kuhinju, Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica, kao tikva. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom na isto mjesto. On se umiri. Umotam ga u jednu deku i vučem ga na deci. Mislio sam ga odvući u tiskaru, ali Maks otežao, ne bi ga dva čovjeka mogla nositi. Jedva sam ga dovukao pod otoman. Nemam puno vremena, žurim se, uzbuđen sam. Čekić i štangu bacio sam u moju sobu, njega sam fino spakirao da ga ne pronađu. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Večernji list je u posjedu ekskluzivnog Stanićeva svjedočanstva zahvaljujući ekipi autora dokumentarno-igranog serijala “Jugoslavenske tajne službe”, koji se ovog ponedjeljka bavi kontroverzijama oko smrti ustaškog časnika, zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, Vjekoslava Maksa Luburića.

Zanimljivo je da je Udba veliki broj svojih egzekucija izvela na ritualan način – raskoljivanjem glava sjekirom, udarcima čekićem, masakrima tijela. To je bilo kompliciranije od običnog metka s prigušivačem, ali nosilo je sa sobom i neskrivenu poruku potencijalnim neprijateljima.

Kodni agent „Mungos“ promijenio priču…

Četrdeset godina nakon spomenutog događaja, producentski tim u Sarajevu je pronašao Udbina agenta Mungosa, danas umirovljenog službenika Iliju Stanića, no njegova verzija događaja danas zvuči ponešto drugačije:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

-Gluposti su to, ma jok. Ja ne znam odakle je to on napisao, izvadio, šta je. Ovo su za mene gluposti. Ja vidim sad, vidio sam, ma jok, ma kakvi. Nije mogao jedan čovjek ništa uraditi, ne bih pogotovo ja, tako mlad, sitan, nikakav – poricao je Ilija. Potom je iznio svoju, prilično zapetljanu verziju događaja. – Ja jesam bio prisutan prilikom njegove likvidacije 20. travnja, nedjelja bila, lijep sunčan dan. Bez mene se to ne bi moglo ni uraditi … ali izvršioci su Vlado M. iz Hutova Blata kod Stoca i Vinko K. iz Srednje Bosne, blizu Fojnice – ispričao je Stanić. Tu dvojicu članova HOP-a, priznaje, uveo je u Lubirućevu kuću.

Želio se osvetiti Luburiću jer je, kaže, nekom prigodom posprdno zborio o njegovu ocu Jozi – heroju protukomunističke borbe i jednom od posljednjih križara koji su se borili protiv komunističke diktature. No, njih dvojica izigrali su, prema Staniću, dogovor da se ustaški general tek premlati.

Udba dugo pripremala likvidaciju Luburića – zadatak za “Mungosa”

Mladića rodom iz Konjica – bilo mu je jedva dvadeset godina – služba nije slučajno zavrbovala. Znala je da će mu obiteljski background otvoriti Luburićeva vrata: Ilijin otac Jozo, ustaša, nakon pada NDH u križarskim odredima borio se po šumama još pet godina sve dok se, dospjevši u obruč, nije raznio ručnom bombom. Upravo je uvreda koju je Luburić iznio na račun njegova ćaće kojeg je smatrao istinskim hrvatskim herojem, ustaškog generala koštala glave.

Vjekoslav Maks Luburić, nakon poraza NDH i bijega iz Jugoslavije, živio je u malom katalonskom gradiću Carcaixenti pokraj Valencije. Tajna policija je dugo i intenzivno pripremala njegovu likvidaciju. Znali su da je Luburić spreman sklopiti pakt i sa samim vragom, ne bi li rušio Jugoslaviju. Luburić je bio meta koju nije bilo lako locirati: poznat pod nadimkom “general Drinjanin”, u Španjolskoj se zvao Vicente García Pérez, a u lokalnoj zajednici, u ulici Santa Ana poznavali su ga tek pod nadimkom “El Polaco” (Poljak). Nakon rastave od supruge Eleonore, živio je iznad tiskare sa sinom Domagojem, čiji su se brat i sestra nalazili u internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je, također, u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje.

I tako su mu poslali mladog agenta Mungosa. Stanić je Luburića susreo u španjolskoj Valenciji 1967. i ubrzo s njim ostvario bliski kontakt: Luburić ga je zaposlio kao osobnog tajnika, ponudio mu stan u svojoj kući.

Ilija Stanić – život i luksuz na Dedinju s komunističkom elitom

Emigracija ga je zbog toga niz godina nazivala Judom, no Ilija Stanić je, usprkos zapisu iz centrale sarajevske Udbe, ostao pri verziji da nije okrvavio ruke. Da se pobunio ili prijavio krivce, reći će, i njega bi likvidirali. Odlučio je pobjeći. Uspio je – skrivajući se pred španjolskom, a potom francuskom i talijanskom policijom – stići do Trsta i pješice ilegalno prijeći granicu. Pa, ipak, po povratku u Jugoslaviju Udbi je prodao priču da je iz patriotskih razloga zapravo on ubio Maksa Luburića. 
Nakon sarajevskog iskaza, prebačen je u Beograd.

– Odmah sam prvo smješten u vilu na Dedinju. Dolje sam imao ogroman vinski podrum, vina je bilo milijun boca. Volio sam život. Kupiše mi BMW 2002t, najljepše auto sam imao u Beogradu tada. Drap boje, a unutra plavi štofovi bili. Tražio sam da mi ugrade kazetofon, to je bilo tada moderno – priča Ilija koji se nakon sedam godina provedenih u jugoslavenskoj prijestolnici vratio u Sarajevo. – Dobio sam stan, jako velik stan u bivšoj Lenjinovoj, današnjoj Grbavičkoj ulici. Radio sam kao Udbin analitičar, ekspert za pitanja hrvatske emigracije. Držali su me kao kap vode na dlanu. Bio sam im dragocjen – priča Ilija Stanić, koji je je upoznao i vrhovnog nalogodavca ubojstava u emigraciji.

– Tito je baš sve znao. Nije istina da nije znao, nije se moglo bez njega. Služba nije mogla raditi bez njega. Što vam je, takvo je ustrojstvo bilo. To je dobro za Hrvatsku Kada je napunio 40 godina, sklonili su ga u zavjetrinu.

Ilija Stanić – iz Udbe u  prve članove HDZ-a

Zvanično, moje ime nije smjelo biti tamo. Zvanično ga nema nigdje. Ali ja sam bio tu. Uvijek kod njih. Uplatili su mi staž, sve. Pa onda 1984. odem za sekretara SIZ-a za zapošljavanje – priča Ilija Stanić koji se uoči rata učlanio u HDZ BiH. Broj iskaznice: 101. Postat će i pomoćnik zapovjednika za sigurnost 2. brdske brigade Armije BiH.

Danas je u mirovini i ima hrvatsko državljanstvo.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje

HRT-ov kratki dokumentarni film  i rekonstrukcija ubojstva Vjekoslava Luburića:

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije, navodi enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. U NDH uspostavljen je ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je Vladko Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik Ante Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države. Na području NDH počinjeni su brojni zločini. Najveći logor u NDH bio je Jasenovac. Već 1941. bio je interniran, a potom i zatvoren u logoru Jasenovac, i sam predsjednik HSS-a Vladko Maček.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.