Dana 3. rujna 1992. godine lokalni Srbi iz Ravnih kotara srušili su katoličku crkvu u Benkovcu i na tom mjestu podigli tržnicu. Bilo je to tri dana nakon skupa u obližnjem Bukoviću, kada je ovaj kraj već etnički očišćen od Hrvata, posjetio zločinac Željko Ražnjatović Arkan uz veliko slavlje.
Benkovac je i mjesto pokušaja ubojstva predsjednika Franje Tuđmana u ožujku 1990. i jedno od žarišta četničke pobune protiv Hrvatske.
Upoznajmo ovaj gradić bremenite povijesti i ponos Hrvata Ravnih Kotara….
Benkovac je hrvatski gradić i središnja župa Ravnih Kotara. Od 1743. g. je samostalna kapelanija i nakon stotinu godina bi proglašen župom – 1840. godine. Župni je zaštitnik sv. Ante Padovanski. Središtem dekanata posta 1869. i pripada mu deset župa. Važno je cestovno križište i željeznička postaja na pruzi Zadar, Knin, Zagreb. Opkoljen je plodnim poljoprivrednim naseljima: Polača, Nadin, Vrana, Koriat, Perušić… Prije domovinskog rata općinsko je središte sa 4000 stanovnika.
Mjesto je dobilo ime po uglednim velmožama Benkovićima koji se spominju već krajem 15. st. Oni sagradiše kaštel Benković, ogradiše ga visokim zidom i kulama. S istočne, vanjske strane podigoše crkvicu. S vremenom se oko brežuljka s kaštelom razvilo naselje koje dobi ime Benkovac. Do 1743. godine otalo je u sastavu župe Perušić.
Početkom 16. st. osvajaju naše Kotare Osmanlije koji staru benkovačku utvrdu pretvaraju u svoj kaštel. Benkovac se oslobodio Turaka 1647. god. Na njegovu povijesnu kaštelu podigla je obitelj Borinović (Borić) crkvicu sv. Ante, tvrdi Bianchi, a ninski biskup je proglasi 14. 6. 1743. crkvom samostalne kapelanije benkovačke. I otad ona služi kao župna crkva sve do 1865. kad je u središtu Benkovca podignuta nova crkva u čast Male Gospe, Rođenja Bl. Dj. Marije.
Posvećena je 8. rujna 1865. a obnovljena 1962. g. Crkvu sa zvonikom do temelja porušiše krajem 1992. godine srpsko-četničke paravojne formacije za vrijeme nedavne okupacije. Potom su agresori buldožerima teren izravnali, očistili te posadili stabla i travu s nakanom da u Benkovcu izbrišu svaki trag njegova vjekovnog katoličanstva i hrvatstva. Kad se u Zadru dočulo za taj neshvatljiv i suludi zločin, Nadbiskupski je ordinarijat uputio protestno pismo vrhovnom zapovjedniku UNPROFOR-a Satishu Nambiaru. (U pobočnoj se lađi crkve čuvala Gospina slika, poklon pape Pija IX.nadbiskupu zadarskom).
U srednjovjekovnoj hrvatskoj državi Benkovac i okolica bijahu gusto naseljeni pa ostaviše vrijednih povijesnih spomenika. Spomenimo samo Šopot, selo u okolici Benkovca, u kojem su 1928. godine pronađeni temelji starohrvatske crkve glasovit natpis s imenom kneza Branimira.
Krajem 17. st., naklonošću Venecije, tisućljetna hrvatska područja Ravnih Kotara i Bukovice naseljavaju pravoslavni Vlasi. Kasnije, posebno za prve, karađorđevske Jugoslavije kao i nakon 2. svj. rata za vladanja komunističkog režima, prodire u naše Kotare srpski živalj koji s vremenom postaje većinskim stanovništvom. Tako je prema popisu pučanstva iz 1991. g. u benkovačkoj općini živjelo oko 14000 Hrvata i 19000 Srba. Početkom nedavnog domovinskog rata, nakon srbočetničkih barikada i “balvan – revolucije”, u kolovozu 1990. Srbi progone hrvatsko pučanstvo i ono je prisiljeno napuštati pradjedovska ognjišta. S njima bježi i župnik don Ivan Mustać koji je slavio u Benkovcu misu posljednji put 6. rujna 1991. godine. Tek poslije uspješne hrvatske Oluje, 5. kolovoza 1995. godine, Benkovac je oslobođen četničke okupacije. I već krajem rujna nadbiskup Marijan Oblak slavi prvu misu u oslobodenom Benkovcu na mjestu porušene župne crkve. U svojoj homiliji Nadbiskup je naglasio da ćemo na neprijateljsku mržnju odgovoriti radikalnom ljubavlju i molitvom za one koji “ne znaju što čine”.
U Benkovačkom ljetopisu (br. 3/1994.) možemo pročitati ovu Bajku o Bukovici:
“Bijaše to davno, davno prije vremena Velikog Rata, kada je ZVONO još stajalo na svome mjestu i ispunjavalo svoju svrhu.
Nedjeljom je ono zazivalo puk na molitvu, a za olujnih dana, kada je na škrtim poljima snivao tajanstveni plod zemlje bukovačke, ono je razgonilo olujne oblake. Zvuk toga zvona određuje vrijeme svakoga od nas. U času smrti je njegova nevina pjesma pratila duše na putu k plemenitom licu Boga…
Zlotvor je u jeku Velikog Rata ukrao Zvono i, kažu, pretopio ga ili prodao za nekoliko boca rakije…
Zato danas nad tim krajem ne zvone zvona, ali zvoni kletva bukovačkih majki…” (Ivica Kamher, iz povijesti ukradenog Zvona).
Kao kršćani poželimo da se ta kletva preokrene u plemenito opraštanje svima zlotvorima, u molitvu za njihovo obraćenje na putu pomirenja, suradnje i suživota.
Narodne nošnje, pjesme i kolo Hrvata Benkovca:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
