Pripadnici 1. gardijske brigade Tigrova sudjelovali su aktivno u obrani Istočne Slavonije: Erduta, Dalja, Đeletovaca, Iloka, Tovarnika i samog Vukovara.
Jedan od njih je Ivan Slonje Šved, momak koji je živio dugo u Švedskoj, tamo se oženio, dobio djecu i našao svoj život. Početkom 1991. godine ovaj Zagrepčanin vraća se u Hrvatsku i javlja kao dragovoljac u Tigrove s kojima prolazi najteže ratne dane.
O tim danima napisao je i knjigu zanimljivog naziva – Ne pucaj prvi.
Na samom početku Domovinskog rata jedna je vrijednost posebno zabljesnula –dragovoljci. Oni koji su svojevoljno odlazili na rasplamsala ratišta, ostavljajući sigurnost vlastitog doma, obitelj i posao kako bi dali svoj doprinos u obrani Domovine. Kada upoznate dragovoljca uvijek možete čuti objašnjenje da nije mogao samo mirno sjediti i gledati preko ekrana što se događa ili da se Domovina ne brani na kućnom pragu svog doma, nego tamo gdje gori. Ta je rečenica 1991. vrijedila podjednako za dragovoljce unutar Domovine ali i Hrvate iz dijaspore.
Tako je u kasno proljeće 1991. Zagrepčanin, Ivan Slonje iz Švedske u kojoj je živio s obitelji, iz sigurnosti jedne europske države došao u Zagreb kako bi se stavio na raspolaganje gdje je potrebno.O svojim ratnim danima napisao je jednu o najboljih knjiga napisanih o Domovinskom ratu, zanimljivog naziva – Ne pucaj prvi. Autobiografski je to roman na pune 448. stranica, izdan 1994. godine u nakladi Ogranka Matice hrvatske Vinkovci, piše zutecizme.wordpress.com
Photo: zutecizme.wordpress.com
Između ostalog, u knjizi možete čitati kako je Ivan Slonje, zvani Šved, napustio Švedsku te se priključio dragovoljcima koji su tada bili smješteni u “Pionircu”, zagrebačkom naselju Granešina, Dubrava, danas Grad mladih. Stjecajem okolnosti iz Zagreba je na prvo ratište otišao u slavonsko mjesto – Đeletovce. Na gusto ispisanim stranicama saznajemo način na koji su razmišljali hrabri dragovoljci, kao i muke i probleme s kojima su se svakodnevno susretali a koje su pratile još ne dovoljno organiziran način obrane. Na jednostavan i zanimljiv način opisuje svakodnevicu s kojem se susretao, od brige za obitelj koja je ostaje, strahuje i strepi, do razmišljanja o neprijatelju i ishodu, mukotrpnom traženju nabavke oružja, odlaske u izviđanja na “zabranjena područja” upoznavanju stanovništva i životu u blizini – tenkova.
U jednom trenutku čitate o nevjerojatnom duhu, opuštenosti i odličnom humoru među suborcima dok već u drugom trenutku pred očima imate slike svog ratnog užasa – smrti suboraca, pogibije neiskusnih mladića, osjećaja bespomoćnosti i tuge. Jednako tako, Šved je približio neprijatelja opisujući susret s njim i pokušaj sprečavanja sukoba, ali i pitanja povjerenja nadređenima i osjećaja izdaje. Iz stranice u stranicu upoznajte suborce: Darko Čevizović “Miloš,” Zvonko Mrkoci “Gusta”, Damir Carević “Car”, Davorin Kovač, “Davor” Marin iz Splita i ostali. Iz Đeletovaca je u dva navrata sa svojim suborcima poslan u ispomoć na vukovarsko Sajmište gdje su započinjale borbe za grad na Dunavu. Rame uz rame branio je grad pod zapovjedništvom Srednjeg Bojlera – Petra Kačića. Kasnije je prošao sve borbe do okupacije Đeletovaca, Slakovca, Nijemaca i obrane Komletinaca.
Šved (drugi slijeva) i njegovi Tigrovi u istočnoj Slavoniji
Photo: zutecizme.wordpress.com
Ivan Slonje Šved, ne samo da je Domovinu zadužio poštovanjem za njegov ratni doprinos već i svojim knjigama ostavio vrijedno svjedočanstvo ratne svakodnevice u borbi za slobodu Domovine.
Vukovarskom bojištu posvetio je roman Pakao Vukovara, o kojem će biti pisan poseban osvrt.
Zašto interesantan naslov Ne pucaj prvi, na svakom je čitatelju za otkriti.
Ulomci iz romana:
Vremenom smo se zadubili svaki svoje misli, pa sam tek sada počeo biti svjestan činjenice da ja krećem u RAT. Sve to nekako drugačije izgleda u mirnom Zagrebu. Za sve one strahote koje smo gledali na TV ili čitali o njima, uvijek je postojala riječ “tamo”. Tamo se ubija, tamo su naši upali u zasjedu, ali sad sam ja bio na put za tamo. Odjednom sam osjetio strah. Taj neugodni osjećaj bio je pritajen u mojoj duši i u mome tijelu, ali sada je izbio na površinu gotovo bi se reklo fizičkom snagom. Nije to bio strah od četnika, metka ili granate već strah od sebe samoga. Kako ću se ponašati možda gladan i neispavan, s neprestanim fijukanjem metaka oko glave, promatrajući ranjene i mrtve prijatelje? Stresao sam se od same misli vidjevši sebe gdje u strahu odbacujem pušku i bježim od okršaja, ostavljajući svoje prijatelje na cjedilu. Čudan je taj strah, strah od neizvjesnosti. Možda zvuči banalno, ali sjetio sam se da sam kao šesnaestogodišnjak doživio sličan strah legavši prvi puta u životu pokraj gole djevojke. I tada sam osjetio strah od nepoznatog, i tada je to bio strah, kao i sada, strah od samoga sebe, strah da se ne osramotim…
Prve dane provodili smo stražareći i upoznavajući selo i njegove mještane, a upoznali smo se i mi gardisti međusobno, te su se stvarale male grupice prijatelja. Jednoga jutra, polije doručka, na prozivku je došlo i nekoliko mještana. Marko je stajao po strani i s njima nešto diskutirao. Nakon prozivke obratio se nama: “Danas smo svjedoci još jednog patriotskog čina ovog našeg naroda prema hrvatskoj državi i hrvatskoj vojsci. Ovdje vidite primjer”, pokazao je rukom prema mještanima. “Ljudi su se samoinicijativno skupili i dogovorili da svaki prihvati dva-tri vojnika u kuću, a vi nastojte opravdati ukazano vam gostoprimstvo i povjerenje.” Zatim smo raspoređeni po dvojica, trojica svakome od mještana. Ja i Mato, kako se zvao debeljuškasti Zagorac, dodijeljeni smo jednom seljaku, te smo nakon rasporeda, uzeli osobne stvari i pošli sa svojim domaćinom. Kuća našeg domaćina nalazila se u obližnjoj ulici, nekih pet minuta hoda od škole. Dodijeljena nam je soba s dva kauča, a divna bijela posteljina bila je izvezena prekrasnim salonskim vezom. Odložili smo stvari i izabrali svaki svoj kauč, a onda nas je domaćin pozvao na kavu u novoizgrađenu ljetnu kuhinju u nastavku zgrade. Uz kavu i slavonsku šljivovicu upoznali smo se s našim domaćinima. Obitelj se prezivala Martinović, a osim oca Martina i njegove supruge Marice upoznali smo i njihovu šesnaestogodišnju kćer Tanju. Starija kći već je bila udana i živjela je na drugom kraju sela. “Živjeli”, podigao je domaćin Martin svoju čašu te nadovezao: “Dobrodošli u naš dom.”
Negdje iza naših položaja, zrakoplovi su izveli manevar vertikalnog uspinjanja da bi trenutak kasnije, kako mi se učinilo, gotovo stali u zraku okrećući letjelicu za 180 stupnjeva te se obrušili prema nama. Kao po nekoj nijemoj komandi sva trojica smo zategli obarače i na svojim puškama i usmjerili oružje u pravcu nadolazećih zrakoplova. Pročelje susjedne kuće bilo je nešto izbočenije, pa je stvaralo prirodni zaklon iza kojeg su se sa spremnim snajperima smjestili Darko i Car. Zbog ograničenog prostora, ja sam zalegao ispod jednog drveta, čekajući pogodan trenutak da otvorim paljbu na letjelice, koje su sada već bile u neposrednoj blizini. Otvorio sam vatru. Zrakoplovi su bili iznad nas na visini od svega pedesetak metara, pa iako nisam čuo, kako je Car opisao, “tup – tup” udare metaka u trup letjelice, osjetio sam da svaki metak pogađa te leteće napasti. Za trenutak učinilo mi se sve to skupa nestvarno, kao da se nalazim u nekoj ogromnoj kino dvorani, ali me u grubu stvarnost vratio bljesak i grmljavina eksplozije. Ovaj puta po zraku su letjele cigle, daske i sve ostalo što je nekad predstavljalo kancelarijsku zgradu. Nova eksplozija i pun pogodak rakete, koja je morala biti daleko jače snage, pogodili su zgradu ciglane u kojoj su se nalazili naši vukovarski prijatelji. Ogroman oblak prašine prekrio je cijeli prostor, tako da smo mogli nazrijeti jedino krov pogođene zgrade.
“J**** vam svi projektili mater” čuo sam seriju psovki s Darkove strane, koji je još uvijek prijeteći mahao šakom u pravcu nestalih letjelica.
“Živjeli” obratio se nama kada je zvuk zrakoplova zamro.
“Dečki” javio se Car, “bilo bi pametno da promijenimo položaj, jer ovaj puta su bili koncentrirani na ciglanu, ali ako se vrate lako bismo i mi mogli dobiti bibera.”
Poslije podne i večer protekli su mirno, pa smo svi ponovno zauzeli naše uobičajene položaje. Pred zoru, pospan i bunovan, čuo sam od Guste, koji je budio ostale, da napuštamo Vukovar.
“Zakaj?”, upitao sam ga.
“Marko je dobio telefonsku obavijest da su se neprijateljske snage počele koncentrirati oko Đeletovaca. Moramo nazad, jer je selo izgubljeno ako napadnu.”
“Pa ko bu čuval Sajmište ak ovde napadnu?” postavio sam mu pitanje.
“Marko je već sve sredio sa Štabom, pa će oni poslati zamjenu.”
(…..) U središtu sela mještani su nas dočekali kao neke junake. Svi su nam srdačno stiskali ruke, tapšali nas po ramenima, a nekoliko djevojaka objesilo se oko vrata svojih “junaka”. Tek sada, u toj veseloj gužvi, shvatio sam koliko smo čvrsto povezani s tim selom i mještanima, kao i oni s nama. Isto tako srdačno dočekali su nas moji domaćini. Gazda Martin natočio je obojici po čašu rakije, zaželjevši mi dobrodošlicu. Uz kavu, koju je odmah pripremila njegova žena Ankica, ispričao sam ukratko događaje iz Vukovara.
“Čika Ivane, gledali smo na vijestima da ste vodili borbu s avionima” javila se Tanja koja je dotrčala odnekud, čuvši da smo se vratili.
“Odkud ti znaš da smo baš mi vodili borbu s avionima”, upitao sam šaljivo.
“Pa odmah sam pomislila da su to naši Đeletovčani”.
Nakon nekoliko sati neprijateljski su vojnici počeli pretrčavati cestu, mijenjajući svoje položaje, a kako smo mi nisko pucali počeli su se dizati iz svojih zaklona i laganim korakom prelaziti cestu.
“Ako se oni ne boje, ne bojim se ni ja” rekao je Davor i prije nego što sam shvatio što time misli, on je ustao i prešao laganim korakom preko ceste. Neprijatelj nije pucao na Davorovu provokaciju, pa je on, ohrabren time, ponovo prošetao na našu stranu. (…..) Ohrabren svojim sretnim prelaskom preko ceste, Davor je, šaleći se, upitao mene da li sam spreman otići na razgovor do neprijateljskih tenkova.
“Zakaj ne”, odgovorio sam mu, misleći ozbiljno da pokušao kontaktirati s neprijateljem.
Videći da ostavljam pušku i krećem prema cesti, Davor i još neki pokušali su me odgovoriti od toga nauma, opominjući me da se lako može dogoditi da me neprijatelj izrešeta. Davor, videći da me ne može odgovoriti, priključio mi se, a ja sam opomenuo ostale neka drže neprijatelja na oku i neka uzvrate paljbu ako oni zapucaju na nas. Davor i ja stali smo na prugu, gdje smo bili najvidljiviji i najizloženiji i ja sam doviknuo neprijatelju da želimo razgovarati. Vidjeli smo malo komešanje u njihovim redovima, a nekoliko njihovih vojnika uperilo je oružje u nas, Vjerojatno su i oni bili iznenađeni našom pojavom. Netko je s njihove strane viknuo da se možemo približiti. Oružje smo već prije ostavili ali smo zadržali ručne bombe za opasačem i krenuli u neizvjesnost.
“Hoćemo li upotrijebiti bombe, ako nas pokušaju zarobiti” upitao me Davor.
“Ako nam se za to ukaže prilika”, odgovorio sam mu.
“Čuj Švede, ako nas ovi pristojno prime, pokušaj ih pozdraviti nekim neutralnim pozdravom kako ih ne bi tvoj “bok” nepotrebno isprovocirao.”
“Ne brini Davore, poslušat ću tvoj savjet” odgovorio sam mu.
Bili smo samo nekoliko metara udaljeni od prvih vojnika, koji su u čučećem stavu držali uperene puške prema nama i više bojažljivo nego neprijateljski pratili svaki naš korak. Iz jednog tenka, izašao je nizak zastavnik, koji me svojim izgledom podsjećao na miša. Ni njegov izgled, ni njegova opuštenost nisu odavali agresivnost ili neprijateljstvo.
“Zdravo drugari” pozdravio nas je ispruženom rukom, a ja sam spontano, kao i uvijek odzdravio s “bok prijatel.”…
Pripadnici Tigrova u obrani Đeletovaca, Svinjarevaca, Vukovara i istočne Slavonije (Šved daje intervju na 08:10)
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
