(VIDEO) Vukovarski memento – pjesme koje su obilježile ratnu epopeju hrvatskog naroda i danas diraju u srce!

Foto: Snimka zaslona

Tijekom Domovinskog rata mnogi su htjeli i pjesmom dati doprinos i nadu braniteljima i hrvatskom narodu kada je bilo najteže. Sjetimo se samo pjesme “Stop the war in Croatia” Tomislava Ivčića, koja je u stvarnosti bila vapaj za pomoć Europi i svijetu koji su nijemo gledali agoniju i iživljavanja srpske vojske nad golorukim hrvatskim narodom, njegovim braniteljima, ženama, djecom, starcima…

Mnogi su plakali uz te pjesme, sjetimo se samo legendarnog Fabijana Šovagovića, u pjesmi Miroslava Škore “Ne dirajte mi ravnicu”.

Pa niz drugih pjesama kao “Moja domovina”, hrvatskog Band Aida, “Bili cvitak” Jure Stublića i Filma, “Lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku” Prljavog kazališta, pa “Mojoj Lijepoj zemlji Hrvatskoj” Daleke obale i mnoge druge.

Ipak, najviše su pogađale pjesme o gradu patniku, koji je izdisao pod nemilosrdnim srbijanskim bijesom i mržnjom četnika i JNA, pjesme o Vukovaru. Zato ćemo izdvojiti nekoliko pjesama koje su se utkale u dušu hrvatskog čovjeka i nikada neće biti zaboravljenje.

Vukovar, Stoji grad (Hrvoje Hegedušić)

Pjesma ‘Vukovar’ nastala je spontano. Suočen u tim teškim vremenima sa zbunjenim pogledima ljudi u okruženju, sa strahom i nevjericom u njihovim očima, Hegedušić je želio dati poruku optimizma, da se jedan narod ne može uništiti rušenjem i agresijom. Ime Vukovara bio je samo simbol jer radilo se o svim našim gradovima koji su tada stradavali.

Tekst pjesme

Stoji grad
Pod kišom čelika, ognja is smrti
Jer paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad
Stoji grad
Vječan k’o narod ponosno stoji
U posljednje dane dušmanu broji
Vukovar, Vukovar

Iz majčinog krika sloboda se rada
I uskoro bijela zaplovit će lađa
Do sunca
Iz krvi i bola nikut’ će cvijeće
I nikada narod zaboravit neće
Vukovar
Stoji grad

 

Gospodine generale (Vladimir Kočiš Zec)

Vladimir Kočiš Zec autor je pjesme ‘Gospodine, generale’ koja je obilježila mnoge živote. ‘Rekao bih da je to jedna od najvećih stvari koje su mi se dogodile u životu’, rekao se glazbenik koji nam je i ispričao kako je bilo snimati spot u gotovo nemogućim uvjetima koje su nosila bremenita vremena.

U toj pjesmi se poglavito ističe: „Gospodine generale, ako sa vjetrom neki zvuk vas budi, to kuca srce hrabrih ljudi. I reći ću vam samo još jednu stvar – Zapamtite Vukovar!“

Tekst pjesme

Gospodine generale
visoko gore, na katedrali
samo tišina, satovi su stali
u mraku vidim, bojite se sjene
ne može se lako ubiti vrijeme

Gospodine generale
dječak pred crkvom ostavlja svatove
mora se krenut u vaše ratove
oci mu pune zvjezdanog praha
al’ mirno korača, srca bez straha

Ref. 2x

Ako sa vjetrom neki zvuk vas budi
to kuca srce hrabrih ljudi
i reci ću vam samo još jednu stvar
zapamtite Vukovar

Gospodine generale
kad prođe tuga i vjetra jecanje
vodit ću sina opet na pecanje
djeci ću pričat’ beskrajne priče
sve livade opet zelene bit će

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Gospodine generale

Ref. 2x

Dok Dunav (Shorty)

Reper Dalibor Bartulović Shorty snimio je 2011. poseban spot za svoj četvrti singl “Dok Dunav…” s albuma “Veličina nije bitna”. A poseban je jer su se Shortyju na njegovo snimanje u Vukovaru rado odazvali hrvatski branitelji s Trpinjske ceste, svi odreda logoraši.

“Pjesma govori o branitelju kojem se vraćaju slike strahota koje je proživio u ratu, gone ga sablasti prošlosti i bori se s PTSP-om. Jedino što ga drži u životu je njegovo dijete”, kaže Shorty o pjesmi i nastavlja: “Spot smo snimali dva dana, strašno je emotivan. Ja sam beskrajno ponosan što su se branitelji odazvali mojem pozivu da u njemu budu glavni akteri jer, naglasili su mi, rijetko tko ih se doista danas sjeti.”

Tekst pjesme:

Davno je bilo, ne nebi spominjo imena,
ko’ nas je to prodo i koja je bila cijena naših života
što Bog je uzeo, il’ nam dao, tri mjeseca pakla,
a onda je Vukovar pao, a i mi skupa s njim,
al smo se predali hrabro, mjesec dana
nakon što je umro Blago Zadro, al je ostala gorčina
u grlu koje me žeđa, na pozive u pomoć
dal su okretali leđa, ko’ je Ovčaru preživio,
ne pitaj šta je prošo, u Stajićevu Nišu,
ja sam u Mitrovicu o’šo. 4 mjeseca logora,
za svaki sekund ožiljak, pa izišo u razmjeni
kad je već bio ožujak, pa šta to znači
da sam imao sreće, što sam ostao živ,
imali tu nesreće veće, što sam vidio i čuo,
ne to se ne da zaboravit, nema doktora
što može ove rane oporavit, kao ni moju dragu
što bolest uzela mi, još prošle godine,
dok moja Sara ima 3, ona me drži na životu,
samo moja kćerka jeste i sjećanje
na moje dečke sa Trpinjske ceste…

Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne,
al’ borim se, i ne dam se dok Dunav tiho protiče…
I boli me istina što nema onih koje volim ja.
Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova…

A moja mala Sara o tom ne zna ništa,
ona zaspe sa osmijehom i sanja igrališta,
kolače i bombone, a ne bombe i komblone,
ko njen stari, ne vidi proklete demone.
Ne vidi krvave rovove i popaljene krovove rodnoga grada,
ona ne zna ništ o ovome. I bolje da ne zna,
nek je sretno dijete, samo zna da tata guta neke roza tablete
kad ga boli glava, al ne postoji taj prozac
ni xanax za ove košmare uvučene u mozak
što mi ne daju uklonit barikade i klade.
Zakopavam mrtve u prošlost, a oni ih vade,
šta mi to rade ljudi koda nisam sav svoj,
tresem se i drhtim, koda nisam sav svoj
dok me kupa hladni znoj, nešto u meni kipi,
peku me naši haški, kundak života tuče,
zaista boli vraški. Opet sam pošo, plako,
jer više ne znam kako, borit se protiv toga
nimalo nije lako, i koda nemam ništa drugo osim te granate,
al neka, i to će bit dovoljno, ako se vrate…

Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne,
al’ borim se, i ne dam se dok Dunav tiho protiče…
I boli me istina što nema onih koje volim ja.
Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova…

O dragi Bože, kao da nije u snu, kada koljena od krvi,
a ja stojim baš na dnu, a oko mene poklani,
streljani, pretučeni, unakaženi, nevini i do smrti mučeni.
Odjednom i ja tonem u krvavom blatu,
al mi Sara drži ruku, i viče ne dam svog tatu,
i onda nestaje sva tama, jer je anđeo nad nama,
pa nam šalje oblak na kojem je Sarina mama,
moja draga žena, bliješti od sunčevih snopova,
i osmijeh moje kćerke, jači od milijun topova,
mi zagrljeni sretni, zato plačemo nas troje,
odjednom oko nas svi moji prijatelji stoje.
Svi još uvijek lijepi, svi mladi k’o na slici,
i svi mi u glas kažu da je došao kraj bitci.
Da živim sad za žive, mrtvih samo da se sjećam,
pa se izljubim sa svima i to im obećam.
Kažu zbogom, i opet sve je isto ko i prije,
silni Dunav, na vodotornju se zastava vije,
ja se budim jer se Sara smije, i ručice dvije
mene grle oko vrata, dokaz sreća u meni je…

Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne,
al’ borim se, i ne dam se dok Dunav tiho protiče…
I boli me istina što nema onih koje volim ja.
Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova…

Izvor: narod.hr