Vrgorac i njegove tajne ljeta 1942. godine: Prvo partizani ubijaju 32 Hrvata, a dva mjeseca kasnije četnici stotine Hrvata

Foto: Dreizung, commons.wikimedia.org; fotomotaža: Narod.hr

Vrgorac i njegove tajne ljeta 1942. godine – prvo partizani ubijaju 32 Hrvata, a dva mjeseca kasnije četnički pokolj stotina Hrvata!

Prostor Vrgorca, jednog od rijetkih općina u Dalmaciji bez srpskog stanovništva, bio je za vrijeme Drugoga svjetskog rata mjesto nekoliko stravičnih zločina. Prve i najveće zločine nad Hrvatima počinili partizani Hrvati i četnici Srbi još u ljeto 1942. godine: prvi partizanski  u lipnju mjesecu, a drugi pravi četnički pokolj na čelu s vojvodom Baćovićem u kolovozu.

O ovim zločinima se u Jugoslaviji šutjelo, a četnički pokolj se često pripisivao ustašama.

Dana 26. siječnja 1942., od partizanskih skupina na Biokovu formirana su tri partizanska voda: Makarski vod na čelu s Nikom Glavinom, Gradački vod sa zapovjednikom Vitkom Viskićem i Baćinskoneretvanski vod na čelu s Nedjeljkom Boškovićem. Iz tih vodova nastat će, već 13. ožujka 1942., prva biokovska četa koja će 6. lipnja 1942. prerasti u bataljun „Josip Jurčević“, a na koncu taj će bataljun biti jezgra 11. dalmatinske brigade koja je počinila teške zločine u zapadnoj Hercegovini, Dalmaciji te na Križnom putu.

Partizanski bataljun „Josip Jurčević“ već 15. lipnja 1942. napada Vrgorac. Grad je napadnut iz nekoliko pravaca s otprilike 350 ljudi, što su gotovo svi borci koje je bataljun tada imao. Napad je izveden u rano jutro, a kako talijanskih vojnika nije bilo u gradu, malobrojna oružnička posada svladana je bez većih problema.

I tada počinju partizanski zločini.

Partizani Hrvati ubijaju muškarce i žene iz Vrgorca

Partizani su na Žbare odveli ugledne Vrgorčane, među njima i deset žena, te ih usmrtili strijeljanje. Samo jedna osoba je preživjela masovnu egzekuciju: bio je to Mate Jerkušić kojeg je grobar Filip Roglić sakrio u lijes i odnio kući.

To je bio strašan zločin u ime krvave boljševičke revolucije nad nevinim Hrvatima iz Vrgorca, kao uvod u strašna stradanja koja će slijediti dva mjeseca kasnije.

Pored masovnog ubojstva, partizani su zapalili dva objekta, uništili porezne knjige, opljačkali trgovine, oteli tisuće kilograma šećera, brašna i kukuruza.

Nedugo nakon ovog zločina podignut je spomenik žrtvama, koji su partizani srušili 1944. godine.

Za vrijeme Titove Jugoslavije ovaj zločin se nije smio spominjati, a čak su ga neki pripisivali ustašama. Najveća perverzija dogodila se 1972. godine, kada je 15. lipnja i dan masovnog smaknuća 32 muškarca i žena Vrgorca proglašen Danom općine.

Nastupom hrvatske samostalne države 1993. ponovno je podignut spomenik nevinim žrtvama i za njih se slobodno služe svete mise.

Hercegovački četnici poklali Hrvate i tri katolička svećenika

Paljene su crkve, kuće i staje, a pored trudnica i staraca zaklana su i tri svećenika:

  • fra Ladislav Ivanković (kozički župnik),
  • don Ivan Čondić (rašćanski župnik) i
  • don Josip Braenović (župnik Župe Biokovske)

Ovo je bio sigurno najkrvaviji dan u novijoj vrgoračkoj povijesti, ali i jedan od najbrutalnijih četničkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata, kojega se rodbina stradalih s posebnom tugom prisjeća.

Valja dodati da su ubijanja svećenika u Vrgorcu i tamošnjim župama od četnika nastavili partizani. U Kozici 4. studenoga 1944. godine, partizanskim zločinom i njihovom nevinom krvlju bi ispisana hrvatska mučna povijest. I krvlju onih čija imena bijahu upisana na nadgrobnoj ploči 2001. na mjesnom groblju u Kozici općina Vrgorac. Na ploči piše: ”Dođite i vidite okrunjene mučenike!”

To su:

  • fra Domnik Šulenta,
  • fra Frano Borić,
  • don Niko Delić,
  • don Marko Devčić.

Strijeljali su ih komunisti-partizani “bez procesa i suđenja“.

Godinu dana kasnije u Vrgorcu je ubijeno još desetine nevinih žrtava i jedan franjevac. 2008. godine otkrivena je nova masovna grobnica Hrvata u Vrgorcu, u kojoj su nađeni ostaci 30 do 40 mještana Ljubuškog, žrtve partizanskog zločina iz 1945. godine

Partizani su pri paničnom povlačenju iz Ljubuškoga u veljači 1945. pokupili Ljubušake kao živi štit (zatvorenike, žene, starce i fra Maksimilijana Jurčića). Pogubili su ih čim su ušli u Vrgorac, kod groblja. Zemni ostaci fra Maksimilijan Jurčića su, s još dva kostura, otkriveni 2007. godine.

Masakr u kolovozu 1942. počinili su zločinci koji se zovu hercegovački četnici Petra Bačovića, ubijenog u Jasenovcu nakon što je zarobljen na Lijevča Polju. Bilo je to u suradnji s Talijanima, a komunističke vlasti su o zločinu šutjele ili čak pripisivale ustašama. Jednako kao i dva mjeseca kasnije u Prozoru gdje su Bačovićevi četnici ubili gotovo 2000 Hrvata viših od kratke talijanske puške, što znači djecu od 12 godina naviše.

Hercegovački krvolok Petar Bačović objašnjava četnicima u okolici Knina 1943. ‘taktiku istrebljenja Hrvata:

Photo: upload.wikimedia.org

To je bio jedan od najkrvavijih dana u vrgoračkoj povijesti, kojega se rodbina stradalih prisjeća svake godine na komemoraciji s posebnom tugom i boli. Nema kuće od Dubrave do Rašćana koja taj dan nije bila zavijena u crno. Dugo se o ovom strašnom zločinu šutjelo za vrijeme bivše države.

„Nitko nije smio reći da su ovaj zločin počinili četnici, čak su pokušali iskriviti povijest ističući da su to učinili ustaše“ – rekao je na komemoraciji vrgoračkim žrtvama 2013. kozički župnik fra Marko Bitanga.

Za vrijeme četničkog pohoda 29. kolovoza 1942. godine tijekom završnih djelovanja u sklopu talijanske operacije Albia protiv biokovskih partizana u selima vrgoračkog kraja izvršen je veliki masakr nad civilima Hrvatima.

Prema riječima preživjelih svjedoka, zločin su počinile postrojbe četnika pod zapovjedništvom majora Petra Bačovića koji je bio podređen četničkom štabu zloglasnog četničkog vojvode Draže Mihajlovića, a koje su Talijani doveli do Dubrave s 33 kamiona.

Izvještavajući o zločinima, četnički major Bačević je pisao Draži Mihajloviću da su četnici njegove “kaznene ekspedicije” između Ljubuškog i Vrgovca “oderali živa tri katolička svećenika” i da su “ubijali sve muškarce od 15 godina na više”.

„Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.”, napisao je u svom izvješću četnički major.

Dobroslav Ravlić, kao dijete svjedočio je četničkome pokolju:

“Otac me držao u naručju, četnici su ga prvo svukli i misli li ga ubiti na sebi svojstven način, a onda je jedan povikao kad je mene vidio – pusti ga! Smilovali su mu se zbog mene, vjerojatno. Major Petar Bačević zapovijedao je s akcijom i bio na izravnoj vezi s Dražom Mihailovićem, a tada je u Kozici zapaljeno 397 kuća i staja, oko 85 posto objekata. No jugoslavenska propaganda plasirala je vijest kako su ovo napravile ustaše te da su među njima bile i ustaše iz Dusine, jednoga vrgoračkog sela. Taj mit dugo je živio, a tek se 90-ih godina počelo otvoreno pričati kako su ovo napravili četnici”, istaknuo je Ravlić.

Zašto se o ovim zločinima šutjelo o Jugoslaviji?

Kao odgovor na pitanje zašto se je o ovom užasnom zločinu nad Hrvatima Dalmacije šutjelo ili ga se čak htjelo pripisati Hrvatima (ustašama), nije potrebno nagađati. Bilo je to posve u skladu s temeljima države Jugoslavije, kako one prve, tako one i druge.

Svaka Jugoslavija je u stvarnosti bila velikosrpska tvorevina, a glavni zločinci i nositelji stigme zločinaca bili su Hrvati. Zbog toga su iz iste kuhinje plasirane i umnažane preko svake mjere žrtve Srba (broj se popeo do 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu). Vijesti o pokoljima Hrvata su prešućivane, partizanska ubojstva se nije smjelo spominjati, a sva groblja poginulih vojnika NDH su preorana. Tako su na Mirogoju stotine majka ostale bez grobova svojih sinova koji su jednostavno iz njih izvađeni i bačeni u jamu u šumarku. Prešućivane vijesti o pokoljima Hrvata, pa čak i onima gdje su ubijene desetine tisuća ljudi kao Kočevski Rog, Macelj ili Tezno.

Ali hrvatski narod nije donedavno znao das u i četnički pokolji u NDH bili tabu tema: od obala Dalmacije do rijeke Drine gdje su četnici pobili desetine tisuća nevinih ljudi.

Premda su žrtve četničkog pokolja bili Hrvati, čak i tada su krivci trebali biti – Hrvati.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr