Dan nakon utakmice u kojoj Hrvatska nije uspjela izboriti polufinale Svjetskog rukometnog prvenstva u Kataru, glava je hladna i razmišljanja nacije i nas „dežurnih kritičara“ su se posložila. Svi dijelimo razmišljanje kako je glavni krivac za ispadanje Hrvatske isključivo izbornik Slavko Goluža. Ma ne samo da je kriv za ispadanje iz polufinala, nego je krivica na njemu zbog toga što ne zna voditi ovu reprezentaciju, što nije imao niti u jednom trenutku „plan B“, kao niti ideju što učiniti ako Duvnjaka ne ide, ako Alilović ima loš dan ili nešto drugo.
Vratimo se malo u prošlost, pa sagledajmo činjenice. One u sportu govore puno toga i analitičari koji su dužni dati mišljenje o uspjehu/neuspjehu služe se njima, nadamo se da je tako i u Hrvatskom rukometnom savezu. Rukomet redovito pratim još od Atlante 1996. i zlata na Olimpiskim igrama, samim time dobro sam upoznat s likom i djelom sadašnjeg izbornika, a tada igrača Hrvatske, Slavka Goluže. U ovih 19 godina, vidio sam osvajanje zlata, srebra, bronci, ali i 16. mjesto na EP u Švedskoj 2002. Kad smo kiksali, kao tada, tražili bi novog izbornika, mislim da je vrijeme da ga potražimo i sada.
Slavko Goluža je na svojem prvom velikom natjecanju, Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 2011. godine osvojio peto mjesto, nešto što mu se smiješi i ove godine. Tada je priliku propustio u ogledu sa Šveđanima. Kao i sada protiv Poljaka, pokazao je da nema ideje kad kola krenu nizbrdo, izbornik nije znao što u tom trenutku treba učiniti. Nakon toga je zaredao s „broncama“. Ukupno ih je osvojio tri komada, a od tih polufinalnih poraza, još ni danas ne znam koji me više boli. Možda onaj u Srbiji 2012. godine, kada smo mogli daleko više, bez obzira na „lasere“ u Beogradu.
Kad je u pitanju vođenje reprezentacije poput Hrvatske, Goluža je dokazao kako nije čovjek za veliki rezultat, u Danskoj na Europskom prvenstvu 2014. Na tom natjecanju bili smo četvrti i tada je kao i danas išla priča iz stožera reprezentacije kako je uspjeh što smo (direktno) osigurali iduće veliko natjecanje, tj. ovo prvenstvo u Kataru. U finalu nas je još jedan domaćin dobio, a kasnije smo za treće mjesto poraženi od Danaca. I tada je Duvnjak išao „na glavu“, a kad bi ga protivnik zaustavio, ostali nisu znali što će s loptom. Slično je bilo i sada u Kataru. Bez ideje, bez izrađene prilike za šut izvana. Tko je za to kriv? Definitivno izbornik.
Izbornik Goluža, nadam se nakon Katara bivši, imao je priliku ostvariti uspjeh na šest velikih natjecanja. Ako navedene brončane medalje računamo kao uspjeh (ja osobno ne računam, barem ne onu iz Srbije op.a.), tada je Slavko Goluža ostvario polovičan uspjeh! Svi se možemo složiti kako to nije dovoljno dobro, s obzirom na koncentraciju vrhunskih igrača koje imamo u kadru, a pogotovo onih koje nismo ovaj puta ni poveli/pozvali poput Drage Vukovića, Denisa Buntića i nikad prežaljenog Renata Sulića.
Sada, kad vidimo kako je zapravo Goluža osrednji izbornik (ovo je čak i pohvala! op.a.) nije ni čudno što smo ispali ovako rano i s ovakvom igrom. Sterilna igra u napadu, oscilacije u obrani i na kraju svake utakmice razbacivanje floskulama tipa: „Dečki su dali sve od sebe, nemam im ništa za zamjeriti“ itd. su pokazatelj kako ovaj čovjek ne zna što radi.
Svi smo mogli čuti izbornikove izjave nakon poraza protiv Poljske, a posebno je zanimljiva izjava koju je izbornik Goluža dao nakon što je upitan ostaje li i dalje izbornik i strahuje li za svoju poziciju:
“Čemu to pitanje, SP još traje?! Hoću li voditi reprezentaciju i u Rio de Janeiru?! Ne znam čemu to pitanje…”
Slavko, mi znamo “čemu to pitanje” i još bolje znamo kakav si odgovor trebao dati. Cijeli njegov stručni stožer i on trebaju se pokupiti i zahvaliti na prilici. Ispričati se za ostvarene neuspjehe i izborničku funkciju prepustiti nekome tko ima ideju kako voditi ovu reprezentaciju. Kandidata ima, a meni osobno cilj nije nikoga gurati, mada imam svoje favorite. Apsolutno sam siguran kako ovaj kadar može prikazati daleko više, odigrati puno bolje, samo da je vodstvo reprezentacije bilo kvalitetnije. Širok kadar nemamo, no pravi čovjek na poziciji izbornika stvorio bi barem smisleniji napad od onog koji smo gledali ove zime u Kataru.
Rezultati i vrijeme, pokazali su da Slavko Goluža gotovo ništa nije napravio. Slavko, vrijeme je da odeš…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
