Hrvatska se ovih dana u studenom, iako bi to trebala činiti znatno češće, s posebnim pijetetom prisjeća svojih heroja koji su pali pokošeni velikosrpskom agresijom.
Agresija Srbije na Hrvatsku bila je, naravno, brutalna svih godina okupacije, svih mjeseci dok je agresor zauzimao, palio, pljačkao hrvatska sela i gradove, no, Hrvatska će zauvijek zapamtiti mjesec studeni i 18. dan spomenutog mjeseca. Tog dana, sada već pomalo davne 1991., srpski agresor ušao je u Vukovar, ušao je u Škabrnju. Nakon čega su uslijedili stravični zločini kakvi nisu viđeni od kraja Drugog svjetskog rata i komunističkih zvjerstava na Bleiburgu, čitavim križnim putem.
I brojni navijači, navijačke skupine, hrvatskih nogometnih klubova, prisjećaju se jednog od najtužnijih datuma u hrvatskoj povijesti, ali i datuma koji simbolizira hrvatski otpor agresoru i datuma na čijim temeljima počiva hrvatska sloboda, hrvatska neovisnost, hrvatska država. Naime, vinkovački Ultrasi, inače najvjerniji navijači Cibalije, odlučili su propustiti derbi ove subote, odnosno prvenstvenu utakmicu u Osijeku, i umjesto toga otići u Vukovar, otići u Škabrnju.
Pitanje za HNS samo se po sebi nameće, gospodo, zar se baš mora igrati 18. studenog, i to u Slavoniji, nekoliko desetaka kilometara od Vukovara?
Navijači će položiti spomen ploču za sve žrtve u Škabrnji te pritom pozivaju ostale da se priključe tužnoj, ali ponosnoj, vukovarskoj koloni sjećanja. Prosvjeduju i zbog odluke da se u subotu uopće igraju utakmice, smatraju kako se toga dana ne bi trebala održavati nadmetanje i borba među Hrvatima. Prema svemu sudeći i ostale navijačke skupine učinit će isto, poklonit će se žrtvi zbog koje danas živimo u slobodi, iako, mnogi će reći, ne idemo dobrim putem.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
