11. studenoga 1918. Kraj Velikog rata – nepoželjna povijest Prvog svjetskog rata i njen utjecaj na svjetski poredak

Na prvi pogled teško je bilo očekivati na takvoj institucionalnoj razini senzacionalna izlaganja i povijesna otkrića, ali već kad je bilo riječi o nužnosti „nezaborava“ tragedije Prvoga svjetskog rata i nužnosti pomirenja kao temelju izgradnje nove Europe, onda je osim deklarativna prisjećanja i ponekog parcijalnog i selektivnog promišljanja, trebalo više ustrajavati na nužnosti revizije službene historiografije o Prvome svjetskom ratu, kako bi se došlo do pročišćenja i ravnopravne podjele odgovornosti na temelju povijesne istine. Naime, dosad se odveć fragmentarno gledalo na događaje Velikoga rata, što je pristup koji počiva na uveličavanju odgovornosti tadašnje Njemačke za rat, a ne uzima u obzir sve zakulisne diplomatske spletke sila Antante, kao ni imperijalističke aspiracije i pothvate Velike Britanije i Amerike. U tom pogledu povjesničar Alain Besançon govori o fenomenu hipermnezije kako bi ukazao na „višak pamćenja“ i neuravnoteženost između kolektivne svijesti jednoga povijesnog događaja i potpune amnezije o drugim događajima. U slučaju Prvoga svjetskog rata takva se hipermnezija odražava u suvišnom prenaglašavanju atentata u Sarajevu ili njemačke ratoborne Weltpolitik, koji su poslužili za umanjivanje odgovornosti angloameričke politike za pokretanje rata. Dakle, nužno pomirenje svih europskih naroda kao temelj izgradnje dalje Europe može počivati samo na istini i simetrično podijeljenoj odgovornosti svih protagonista.

Svakako je pozitivna točka skupa sudjelovanje australskoga povjesničara Christophera Clarka, koji pripada novom naraštaju znanstvenika što nastoje razotkriti predrasude službene historiografije i stereotipizirane modele u pogledu pitanja odgovornosti za početak Prvoga svjetskog rata, kakvi i danas dominiraju u svim obrazovno-odgojnim i sveučilišnim sferama Zapadne Europe. Treba napomenuti da su i prije Clarka povjesničari poput Antonyja C. Suttona, Jean-Baptistea Durosellea ili Françoisa Fejtőa odigrali važnu ulogu u demistificiranju službene verzije povijesti Prvoga svjetskog rata, novim dokumentima otkrivajući odgovornost bankarskih, financijskih i gospodarskih angloameričkih krugova. Pored Christophera Clarka treba istaknuti radove profesora iz Berlina Herfrieda Münklera, koji nastoji nijansirati pitanje krivnje, razotkrivajući nove činjenice što dokazuju da ta krivnja nije isključivo jednosmjerna, nego podijeljena između svih sudionika rata. Sve su strane u istoj mjeri huškale i poticale ratoborni pristup i, na neki način, „nonšalantno“ ušle u taj krvavi sukob. Velika Britanija, koja je nastojala proširiti imperijalnu dominaciju, carska Rusija, s projektom sveslavenskog ujedinjenja, Srbija, s velikosrpskom idejom unitarističke Jugoslavije, Italija radi trasiranja povoljnih granica na Brenneru, wilhelmska Njemačka, koja je sanjala o Weltpolitik, habsburška Austrija, u želji da sačuva Carstvo, te Amerika, koja je iskoristila rat za širenje vlastitih trgovačkih i gospodarskih interesa.

Po Clarkovu mišljenju, odgovornost za ulazak u Prvi svjetski rat proizlazi iz konvergencije između klasične politike „lančanoga savezništva“ sila Antante, unutarnjih političkih čimbenika i netransparentnih, tajnih odluka unutar diplomatskih kancelarija. Dosad je klasična povijesna predrasuda promicala tezu da tadašnji njemački Reich i njegova imperijalistička politika nose isključivu odgovornost za pokretanje rata, a počivala je na radovima Nijemca Fritza Fischera, koji je 1961. napisao knjigu Griff nach der Weltmacht (Na putu k svjetskoj sili): autoritativni Reich želio je po svaku cijenu da Njemačka stekne status svjetske velesile, i to je prema Fischeru jedini valjani argument za pojašnjenje cjelokupne povijesti događaja. No takva redukcionistička teza – koja je služila i angloameričkim pobjedničkim interesima – zapravo je prikrila ključne čimbenike pokretanja rata: ratobornu sveslavensku politiku carske Rusije, revanšizam francuske politike zbog rata iz 1871. i poraza od Njemačke, britansku imperijalističku politiku prema Bliskom istoku, angloameričko nastojanje sprečavanja uspona Njemačke kao srednjoeuropske sile u Europi te probritanske zakulisne igre zemalja Antante u rastvaranju Austro-Ugarske.

Pouke koje se mogu izvući iz Prvoga svjetskog rata važne su za budućnost poimanja Europe ne samo kao kompliciranoga birokratskog aparata i zajedničkoga tržišta nego kao organske domovine sačinjene od različitih kultura i naroda. Kao što je to naglasio povjesničar Jörn Leonhard, godina 1918. otvorila je Pandorinu kutiju: ksenofobiju, revanšizam, granične sporove, totalitarne ideologije, iracionalne kolektivne porive, pojave koje su u nekoliko tjedana nastale i izbrisale staru sliku Europe iz razdoblja belle epoque, Europe s otvorenim granicama, bujnim kulturnim životom i fanatičnom vjerom u napredak. Stoga bi pogrešno bilo isključivo raspodijeliti odgovornost između svih protagonista sukoba, i to po ideološkom ili nacionalnom ključu, jer značenje rata zadire u sadašnji povijesno-politički kontekst. U tom je smislu s pravom povjesničar Clark ustanovio da je od kraja Hladnoga rata sustav bipolarne globalne stabilnosti prepustio mjesto znatno složenijoj i manje predvidljivoj strukturi političke moći, koja se može usporediti sa situacijom u Europi 1914. Naime događaji oko rusko-ukrajinskog sukoba još jednom pokazuju nedosljednost i nemoć Europe u pronalaženju rješenja krize, kao i dalju ovisnost o američkom stajalištu. Upravo u kontekstu buduće europske konstrukcije treba se zapitati je li po svaku cijenu trebalo uništiti tadašnju Austro-Ugarsku kao „Europu u malom“, multietničku i multikulturnu zajednicu te model mirnoga suživota različitih europskih naroda? Povjesničar François Fejtő još 1988. odgovara na to pitanje, razotkrivajući u knjizi Requiem pour un empire defunt ideološko i geopolitičko protivljenje Velike Britanije katoličkom germanskom srednjoeuropskom carstvu te ulogu političara Masaryka i Beneša u njegovu rastvaranju.

Uhićenje Gavrila Principa

Sabotiranje mirovnih inicijativa

Također, kad bi se isključivo povijesno istraživanje usredotočilo na pronalaženje krivaca za rat, isto bi tako trebalo, kao znak dosljednosti i objektivnosti, utvrditi odgovornost za onemogućivanje mirotvornih inicijativa, koje su poduzeli razni tadašnji protagonisti. Moglo bi se reći da je povijest Prvoga svjetskog rata ujedno povijest propalih pokušaja mirnoga rješenja sukoba, za što bi također netko trebao odgovarati. Sve te inicijative nisu dale rezultata jer su sve sukobljene strane ponajprije tražile očuvanje svojih nacionalnih interesa i zbog toga povjesničar Jean-Baptiste Duroselle radije govori o „tajnim pregovorima“ negoli o mirovnim. Također treba istaknuti mirotvornu inicijativu austrijskoga cara Karla I. posredništvom Siksta od Burbon-Parme, koja još izaziva polemike. Često su mirovne inicijative poduzimale osobe koje više nisu bile na vlasti, poput Aristidea Brianda, što amortizira odgovornost tadašnjih ratnih vlada. Belgijski kralj Albert I. osobno je tražio prekidanje sukoba, integralnu uspostavu belgijske državne neovisnosti i povratak Francuskoj regije Alsace-Lorraine. No zbog službenoga govora austrijskoga kancelara Czernina, saveznika Njemačke, koji razotkriva tzv. francusku urotu predsjednika Clemenceaua, ta mirovna inicijativa propada. Treba napomenuti da je područje povijesnog istraživanja mirotvornih inicijativa u njemačkoj historiografiji posebno područje koje se uklapa u širi okvir historiografije Kriegsschuldfrage.

Među poznatim pokušajima pronalaženja mirnoga rješenja treba istaknuti inicijativu pape Benedikta XV. (enciklika Ad beatissimi Apostolorum principis iz 1914), pokušaje predsjednika SAD-a Woodrowa Wilsona te od 1916. inicijative dviju glavnih članica Trojnog Saveza, Njemačke i Austro-Ugarske, koje su nastojale okončati rat i vratiti se pregovaranju. Također treba istaknuti aktivnu ulogu nekih europskih socijalista u promicanju mira, među kojima je, primjerice, Camille Huysmans. Treba također napomenuti da je inicijativa predsjednika SAD-a Wilsona tražila kao uvjet mirovnoga sporazuma uvažavanje povijesnih državnih prava Srbije, Crne Gore i Belgije. Wilson je inače na području Balkana zagovarao stvaranje podunavske federacije. Među neuspjelim su i manje poznatim pokušajima mirovnih pregovora inicijative tajnih pregovora Briand–Lancken, pregovori između Nikolausa Revertera i Abela Armanda te generala Smutsa i grofa Mensdorffa iz 1917, koji su približili Veliku Britaniju i Austro-Ugarsku, ali bez uspjeha.

Domoljubna humanitartna značka, 1914.

Dakle, neselektivno i jednosmjerno svaljivanje odgovornosti na tadašnji njemački Reich stvaralo je plodno tlo za artikuliranje revanšističkoga diskursa i traženje revizije Versajskog ugovora, koji je Njemačku ne samo ponizio nego i gospodarski potpuno osiromašio. Treba spomenuti i ugovore iz Trianona i Saint Germaina, kao i Sevresa, koji su teritorijalno sakatili srednjoeuropske zemlje poput Mađarske ili Slovačke.

Propust je ovoga znanstvenog skupa što se nije (svjesno ili neznanjem) posvetio pitanju angloameričkih imperijalističkih ambicijama na Bliskom istoku. Iako se službena historiografija još usredotočuje na europska bojišta Velikoga rata, odvojak neslužbene, pa i „revizionističke“, povijesti smatra da je glavno gravitacijsko središte, pa i uzrok rata, angloameričko nastojanje da nadzire iskorištavanje nafte i energenata na Bliskom istoku te težnja da se bilo kojoj europskoj kontinentalnoj sili onemogući da kontrolira ista strateška područja. U tom smislu povjesničar Pierre Hillard ističe kako je britansko-njemačko suparništvo ključno za razumijevanje početka rata, bez kojega se ne mogu dubinski analizirati događaji na Balkanu. Naime, to je suparništvo raslo zbog kontrole proizvodnje i opskrbe novim energentom u usponu, koji je zamijenio ugljen: naftom. Otkriće velikih naftnih nalazišta u Mezopotamiji, Mosulu i Kirkuku pospješuje to suparništvo, dok Velika Britanija uspijeva kontrolirati naftna polja u Perziji osnivanjem velike naftne kompanije: Anglo-Persian Oil Company. Njemački je Reich tada (1890) pokrenuo velik projekt izgradnje željezničke pruge Bagdadbahn, koja je polazila iz Hamburga, preko Berlina, Austro-Ugarskoga Carstva, Bugarske i Otomanske Turske, ali je zbog tehničkih problema morala proći i kroz Srbiju, saveznika Francuske i Velike Britanije, najvećih njemačkih neprijatelja. Ta je željeznica trebala ići do Perzijskog zaljeva (u današnji Kuvajt) pa je Berlin namjeravao izgraditi i vojnu pomorsku bazu u Zaljevu, što je trebalo oslabiti britansku pomorsku prevlast u regiji. Njemački Reich pripremao je uspostavu carinske unije između svih zemalja kroz koje je prolazila željeznica, ali je Srbija spriječila povezivanje Njemačke s lukama Konstantinopola i Soluna, i tako odigrala geostratešku kartu svoga partnera, Velike Britanije, koja je poticala velikosrpski projekt, uništenje Austro-Ugarske i ulazak u totalni rat. Na istom tragu, William Engdhal naglašava kako su se tadašnji strateški interesi Velike Britanije podudarali s uništenjem prometnoga projekta Bagdadbahna i sprečavanjem izgradnje euroazijskoga kontinentalnog bloka od Hamburga sve do obala Chatt-al-Araba.

Politika neutralnosti koju je proglasio američki predsjednik Wilson uklapa se u okvire Monroeove doktrine „Amerika Amerikancima“. No pomorska blokada njemačkih obala već 1914. gotovo je uništila gospodarske odnose SAD-a s centralnim silama, a taj su gubitak kompenzirali jačanjem gospodarskih veza s Velikom Britanijom i silama Antante. Početkom 1917. njemačka objava „totalnoga pomorskog rata“, koja je ugrozila slobodu plovidbe i pomorske trgovinske interese Velike Britanije i Amerike, te afera Zimmerman, koja je razotkrila tzv. meksikansko-njemačko savezništvo protiv Amerike, glavni su razlozi ulaska SAD-a u Prvi svjetski rat. Ulazak Amerike i zbližavanje angloameričkih interesa treba promatrati u kontekstu evolucije svjetskih političkih poredaka. Naime od 1815. glavna svjetska paradigma bio je britanski kolonijalni poredak koji nije trpio nastanak bilo kakva suparničkoga projekta, primjerice euroazijskog, germanskog ili ruskog poretka. Ulaskom u rat Amerika iskorištava priliku da prošiti svoje uloge u smjeru uspostave novoga svjetskog poretka pod američkom dominacijom.

Rat je završen 11. studenoga 1918. u 11 sati, primirje je potpisano u vagonu u šumi Compiègne. Istu šumu i isti vagon nacisti su odabrali kao simbolično mjesto gdje je potpisana kapitulacija Francuske 1940. godine.

Austro-ugarski mornari Hrvati

Danas je jasno da je tadašnja Amerika ušla u Prvi svjetski rat zbog toga što su njezini gospodarski interesi bili ugroženi i radi uspostave novoga, angloameričkog svjetskog poretka. SAD i Velika Britanija iskoristile su ulazak u rat kao polugu za ostvarivanje svoje svjetske dominacije. To odražava dijakronijsku dimenziju i značenje sukoba koji se ne može sagledavati samo sinkronijski, kao povijesno izoliran i specifičan fenomen, nego taj događaj treba motriti u sklopu Braudelovih „dugih povijesnih razdoblja“. Prema tome uzroci rata sežu u mnogo ranije razdoblje no što je 1914. godina. Na primjer, među njih ide i deklaracija Britanskoga parlamenta iz 1820, koja uspostavlja „apsolutnu slobodnu trgovinu“ te usvajanje tzv. Žitnih zakona (Corn Laws) 1846, kojima je ukinuta zaštita engleske poljoprivrede i omogućen monopol londonskih trgovinskih krugova nad poljoprivredom i jeftinom radnom snagom. Također, ako se mogu utvrditi uzročno-posljedične veze između evoluiranja paradigme britanskoga kolonijalnog poretka iz 19. stoljeća prema angloameričkom novom svjetskom poretku, nužno je uspostaviti izravnu korelaciju između posljedica Prvoga svjetskog rata s izbijanjem i razlozima Drugoga svjetskog rata, pa i nadalje, s uspostavom bipolarnoga poretka i Bushova američkog unipolarnog poretka.

Naime, angloamerički novi svjetski poredak koji nastaje nakon rata samo je pripremna faza za uspostavu novoga poretka koji kulminira nakon raspada Sovjetskog Saveza s ideološkim i političkim svrstavanjem svih europskih vlada i financijskih institucija na stranu američke globalne politike. Povijesni sinkronijski pristup omogućuje samo kontekstualnu, ali i fragmentarnu ekspertizu tadašnjih nacionalnih interesa zaraćenih strana, poput pitanja pangermanističke politike njemačkoga glavnog stožera ili, s aspekta vojne povijesti, proučavanja velikih bojišta poput Verduna ili Solunske fronte, dok dijakronijski pristup omogućuje sveobuhvatno iščitavanje geneze i posljedica rata, kao i višeslojnih elemenata za utvrđivanje odgovornosti i povijesne istine. Faza uspostave neokonzervativnog američkog „totalnog carstva“ započela je, prema povjesničaru Pierreu Hillardu, s Prvim svjetskim ratom, koji je trebao na ruševinama Austro-Ugarske i njemačkoga Reicha uspostaviti potpunu angloameričku gospodarsku i političku dominaciju. Ideja novoga svjetskog poretka u suvremeno doba poprima oblike projekta uspostave globalne vladavine, koja nailazi na razne kulturne, identitetske i političke zapreke poput multipolarne geopolitičke rekonfiguracije i regionalnih udruživanja, BRICS-a, osovine Kina–Rusija i naravno Putinove euroazijske unije kao protuteže angloameričkoj atlantskoj dominaciji.

Topnička bitnica hrvatskih vojnika na Soči u I. svjetskom ratu

Od organizatora skupa očekivalo se pozivanje mjerodavnijih povjesničara, politologa i ostalih znanstvenika koji, iako možda ne pripadaju establišmentu, već dugo rade na istoj tematici, koja nužno zahtijeva multidisciplinarni pristup. Iako je hrvatski narod dočekao Prvi svjetski rat teritorijalno podijeljen i nepripremljen, ipak je trebalo opsežnije analizirati pitanje trijalizma kao zamisli i težnje da se Austro-Ugarska Monarhija preuredi u državnu zajednicu u kojoj bi uz Carevinu Austriju i Kraljevinu Ugarsku postojala i treća ravnopravna jedinica koja bi okupljala južne Slavene, a bila bi predvođena Kraljevinom Hrvatskom. Ideja preuređenja države na trijalističkoj osnovi uživala je potporu austrijskoga nadvojvode i prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, a i posljednjega kralja Karla I. Neki povjesničari smatraju da je upravo Ferdinandovo podupiranje preustroja carevine u trijalističkom smjeru jedan od glavnih razloga atentata u Sarajevu.