Foto: fah

Povodom 26 godina od najjačeg razornog napada na Dubrovnik od strane JNA i crnogorskih dobrovoljaca koje se obilježavalo u srijedu, otvorenim pismom oglasila se grupa crnogorskih intelektualaca. Oni pitaju javnost Crne Gore zašto se ne suoči sa agresijom na Dubrovnik i Hrvatsku, kao i progonom i zlostavljanjem bošnjačkih izbjeglica u Herceg Novom koji su se tamo sklonili pred zločinima hercegovačkih Srba. Za razliku od Hrvatske koja je primila stotine tisuća Bošnjaka, Crna Gora je taj malen broj izbjeglica uhitila i predala u ruke Srbima u BiH, od kojih su bježali:

Prije 26 godina izvršen je najžešći napad na Dubrovnik, drevni grad i biser hrvatske, mediteranske i svjetske kulturne baštine.

 U susjednoj Hrvatskoj 6. prosinca se obilježava kao Dan dubrovačkih branitelja. U Crnoj Gori se uglavnom šuti o svemu što ima veze sa dubrovačkim ratištem, razaranjem tog grada, stradanjem njegovih žitelja, pljačkom kako javne tako i privatne imovine. Šuti se i o

uzaludno položenim životima građana Crne Gore koji su se u ratnom pohodu na Dubrovnik našli zahvaljujući tadašnjoj vladajućoj politici i manipulacijama političke elite.

Prije 26 godina zagrmjele su po dubrovačkim zidinama crnogorske puške iz “noći bratske krvomutnje”. Cijenu iluzije da se jednoj braći može pomoći pucanjem na drugu braću – još uvijek plaćamo svi, osim onih koji su te puške stavili ljudima u ruke.

Naše oglašavanje predstavlja ne samo podsjećanje i njegovanje kolektivnog pamćenja na mučno vrijeme patnji i zločina već je i u funkciji reafirmiranja suočavanja s prošlošću. Taj proces doživljavamo ključnim za istinu, zadovoljenje žrtava i oporavak cijelog društva.

Primjećujemo prilično opadanje interesa javnosti za tematiku i sadržaje suočavanja s prošlošću iako je proces tek djelomično zaživio u Crnoj Gori. Uzrok tome je, opet, aktualno ignoriranje i manipulacija političke elite prema intelektualnim, kulturnim, akademskim i
aktivističkim grupama naročito kroz širenje klijentelizma, pragmatizma i ideje da je (isključivo) budućnost važna.

Koliko taj proces može biti koristan potvrđuje ugrožena unutrašnja kohezija i integracijom procesi crnogorskog društva. A realizirani su samo određeni elementi i sadržaji suočavanja s prošlošću i to oni koji uključuju reparacije (individualni zahtjevi i procesi još uvijek
traju iako je proteklo 26 godina), nekoliko pravomoćno osuđenih osoba (zbog njihovog postupanja u svojevrsnom logoru, na teritoriji Crne
Gore, za “discipliniranje” Dubrovčana), kao i simbolički čin žaljenja (ne i javne isprike). Realizirano je zapravo samo ono što je dozvoljeno, odnosno, odigrala se i još uvijek se odigrava, strogo “kontrolirana” i “dozirana” pravda.

Aktualni pristup suočavanju s prošlošću koji podrazumijeva stidljivo, skromno i nejasno priznavanje ratno-huškačko-profiterske politike, nepravdi i zločina u stvari relativizme činjenice iz prošlosti, učvršćuje odsustvo odgovornosti jačajući kolektivnu amneziju i strategiju da je najbolja opcija da sve poklonimo zaboravu i prepustimo se čarima partijske države, privatizacije i dočekivanju strateških investitora.

U Crnoj Gori slobodno društvo se neće uspostaviti niti će istinski zaživjeti demokracija i posebno tolerancija, dok se ne ojača unutrašnji dijalog o prošlosti, a aktualne i buduće generacije ne budu službeno učene o crnogorskim pohodima prema susjedima i prema vlastitoj različitosti. Ponešto što je sada prisutno u javnom diskursu, uključujući i udžbeničku politiku, je krajnje površno, stidljivo a aktualne prilike, u politici i društvu, govore da je to bez dugoročnog efekta i stvarne izgradnje mira, poštovanja i zajedništva.

Stasavaju nove generacije. “Svi smo u opsadi ovih crnih dana”, kao i prije 26 godina. I zbog tih novih generacija moramo reafirmirati suočavanje s prošlošću i samo tako, uz činjenice i prepoznavanje odgovornosti tadašnje političke elite, utkati istinu o nepravdama i zločinima počinjenim u naše ime u našu kolektivnu svijest. Samo je tako moguće do kraja spoznati i prevladati, zbog budućeg mudrijeg ponašanja, crnogorsku destrukciju i traume koje su u tom vremenu najizraženije bile kroz ratni pohod na Dubrovnik, deportaciju izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i progone neistomišljenika na njihovom unutrašnjem, političkom i etničkom “ratištu”, gdje dominira slučaj “Bukovica”. Drugačije nećemo imati pravo da ustanemo kada se ponovo patriotizam počne izražavati mržnjom.

Podgorica, 05.12.2017.

Žarko Rakčević, Rifat Rastoder, Džemal Perović, Sead Sadiković, Balša Brković, Branislav Radulović, Veseljko Koprivica, Aleksandar Saša Zeković i Ljiljana Raičević

Izvor: narod.hr/jutarnji.hr