Smiješan kućni video iz Bijele kuće, na kojem su američki i srpski predsjednik Donald Trump i Aleksandar Vučić, na društvenim mrežama pregledalo je već 8 milijuna ljudi. Tih 19 sekundi jednostavno je urnebesno. Trump sjedi za svojim veličanstvenim stolom – darom kraljice Viktorije iz 1880., izrezbarenim od drveta s britanskog istraživačkog broda zvanog “Odlučni”; Vučić sjedi na malom stoliću sa strane, kao đačić, kad od Trumpa dozna da se obvezao preseliti srpsku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem, što mu jamči neprijateljstvo svih muslimanskih zemalja; užasnut lista ugovor pred svima, nađe sporni čanak, bespomoćno gleda u svoju delegaciju i potom se u očajanju hvata za glavu, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
I tako je neoprezno potpisao sporazum, a milijuni se sada naslađuju dok ga gledaju kako se vrpolji u Bijeloj kući, kao loš student koji je na ispit ponio pogrešni šalabahter. Vučiću u obranu, treba reći da mu nije bilo lako. Trump je krupan i jak čovjek, a poznat je po tome što prilikom rukovanja žestoko stisne ruku partneru i snažno ga privuče sebi; znajući za taj njegov štos, francuski predsjednik Emmanuel Macron, onako sićušan, ukopao se prilikom njihova susreta i odupro iz petnih žila, samo da ne bude javno osramoćen. Ako su takvi Jenkiji prema velikim saveznicima, nije čudno da su Vučića posjeli na stoličicu usred Ovalnog ureda, dok ga je Trump gledao sa svog moćnog stola, nadmoćno kao ravnatelj učenika kojeg su uhvatili da puši u zahodu.
(…)
U koroni su ljudi počeli otkazivati godišnje članarine na teretane i tražiti povrat novca, da bi otkrili da ugovori – koje nije nitko pročitao – sadrže razne odredbe koje taj povrat pretvaraju u nepostojeći iznos; jedna od tih klauzula čak se zove “administrativni troškovi”, a u naturi znači da su vam za 150 kuna isprintali potvrdu o raskidu ugovora.
Kao Vučić kod Trumpa ja se osjećam svaki put kad odem u neki telekom. Oni mladi ljudi govore brzo i uvjerljivo, nikad nemaju onu tarifu koja mi je bila dobra, ali imaju novu, još bolju, iako nešto skuplju. Ugovore za autorske honorare prestanem čitati nakon treće ili četvrte stranice nepodnošljivo sitnih slova, jer shvatim da su sva prava kod naručitelja, a kod mene samo pravo da radim za skromni honorar. Kod mehaničara mi je kao u Ovalnom uredu – kvar je uvijek bio neminovan, a popravak skup. Kad odem u osiguravajuće društvo s policom, otkrijem da sam samo mislio da sam osiguran. Vučiću, razumijem te. I Hrvati su već išli u Beograd kao guske u maglu, pa mogu i Srbi biti guske u magli u Washingtonu. Guske – to smo svi mi!, zaključuje Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
