Čile, zemlja koju je vojna diktatura spasila od venezuelanskog scenarija

Dugo vremena, prva asocijacija kad se spomene Čile je bio Augusto Pinochet, diktator u paradnoj vojnoj uniformi. U popularnoj kulturi, holivudskim filmovima, ali i ozbiljnim medijima, Pinochet je uvijek zauzimao mjesto negativca. General koji je sedamdesetih na vlast u došao vojnim udarom, smijenivši ljevičara Allendea: Tako tipično za jednu južnoameričku banana-državu, zar ne? Samo što Chile nije bio banana država, već stabilna demokracija s institucijama više nalik Engleskoj nego Španjolskoj, čija je kolonija do početka 19. stoljeća bio, kao i manje-više sve države kontinenta osim Brazila.

Još u doba mog djetinjstva, Allende i Pinochet su bili često spominjani u TV dnevnicima. Allende je bio good guy, pozitivac, Titov prijatelj, Pinochet je bio generalčina kao iz crtića, surovi negativac koji baca komunističke ilegalce iz helikoptera u ocean. Bacanje komunista iz helikoptera je postao neke vrste Pinochetov trademark, i nešto po čemu je Čile prepoznatljiv kad se govori o politici.

Ali Čile danas više nije siromašna zemlja niti vojna diktatura, već, za razliku od okruženja, stabilna demokracija s jakom ekonomijom, najjačom u južnoj Americi. Standard je veći od hrvatskog, veći je i BDP po stanovniku i kupovna moć. Ne puno, ali veći su. BDP godišnje raste oko 4%, već desetljećima, i iznosi oko 17.200 dolara godišnje po stanovniku, osjetno više od hrvatskih 14.600 dolara.

Čile je Svjetska banka rangirala kao ekonomiju s visokim dohotkom i smatra se najstabilnijom i najnaprednijom zemljom Južne Amerike, vodećom po konkurentnosti (30. u svijetu, daleko, daleko ispred Hrvatske!), dohotku po glavi stanovnika, ekonomskoj slobodi i razini korupcije koja je vrlo niska za taj dio svijeta. U svibnju 2010. Čile je postao prva južnoamerička zemlja koja se pridružila OECD-u. Porezni prihodi, ukupno 20,2% BDP-a u 2013., bili su drugi najniži među 34 zemlje OECD-a, a najniži u 2010! Drugim riječima, porezu su minimalni, a državni budžet unatoč tome stabilan i proračun gotovo uvijek u plusu. Javni dug jedva prelazi 20% BDP-a, među najmanjima je u svijetu.

Privatizirani nacionalni mirovinski sustav (AFP) ima procijenjenu ukupnu stopu domaće štednje od približno 21% BDP-a: Oni se ne oslanjaju na generacijsku solidarnost, kad se ne zna hoće li biti dovoljno onih iz mlađih generacija! Većina poslodavaca izdvaja 10% bruta u privatne mirovinske fondove, porezi su niski, a Čile se smatra investicijskom platformom za cijelu Južnu Ameriku.

Kako je socijalizam u samo tri godine uništio državu

A Allende je inače slabašnu ekonomiju te države u samo tri godine svoje vladavine doveo do propasti, do praktički venezuelanskog scenarija. Kada mediji pišu o Salvadoru Allendeu, oni uglavnom uzimaju u obzir ono što se dogodilo 11. rujna 1973., kad se dogodio državni udar, i poslije. Gotovo nikad ne govore o tri godine tijekom kojih je Allende bio na vlasti, niti o tome kako je postao predsjednik Čilea.

1970. godine je Allende dobio relativnu većinu glasova na predsjedničkim izborima, nakon što je već prethodno nekoliko puta te izbore izgubio. Protukandidati su bili neovisni Alessandri i Rodomir Tomić iz Kršćanske demokratske stranke lijevog centra. Allende je dobio nešto manje od 37% glasova, Alessandri preko 35 posto, a Tomić 28 posto. O predsjedniku je odlučivao parlament, a Tomić je odigrao ključnu ulogu u korist Allendea, budući da je podijelio glasove antikomunističkih glasača, koji nisu voljeli Allendea, ali koji nisu bili ni desničarski birači. On je zatražio od zastupnika iz njegove stranke da glasuju za Allendea kada se o izborima odlučuje u Kongresu.

Dok je Tomić tražio od parlamentaraca njegove stranke da glasuju za Allendea, isti je u međuvremenu prijetio zakonodavcima političkim nasiljem ako ne glasaju za njega. To je čovjek kojeg je progresivna ljevica proglasila za mučenika.

Eskalacija nasilja pod Allendeom

Državni udar iz 1973., nakon kojeg je Allende izvršio samoubojstvo, često se predstavlja kao uništenje čileanske demokracije. Takve karakterizacije su u najboljem slučaju poluistine. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, čileanska demokracija već je bila na dobrom putu do samouništenja. Povjesničar James Whelan je napisao da je Čile bio “kanibalistička demokracija, koja je konzumirala samu sebe.” Eduardo Frei Montalva, čileanski predsjednik od 1964. do 1970., koji je pomogao dovesti Salvadora Allendea kao svog nasljednika, kasnije pozvao njegovo predsjedništvo “karnevalom ludila.” Nekontrolirano nasilje od strane ljevičara također je eskaliralo tijekom vlade kršćanskih demokrata, prije nego što je Allende postao predsjednik i mnogo prije nego je Pinochet odigrao bilo kakvu ulogu u čileanskoj politici.

No Allendev dolazak na čelo države dodaje tome i ekonomsku katastrofu i ubrzanje. Uništenje ekonomije je bilo brzo i učinkovito, po isprobanom socijalističkom receptu: Allende je proveo nacionalizaciju ne samo privatnih firmi u nekoliko sektora bez naknade vlasnicima (što je, naravno, naljutilo Amerikance) nego i zemljišta. Usto, Allende je bio blizak SSSR-u i Kubi, a Americi se to nije sviđalo usred hladnog rata. Kasnije je potvrđeno da je KGB  novcem, vojno i politički davao podršku Allendeovoj vladi, dok CIA doduše nije izravno organizirala puč protiv Allendea, za kojeg je znala dva dana prije nego se dogodio, ali je financirala njegove protivnike (primjerice, indirektno su financirali štrajk vozača kamiona). Nije im, u jeku problema s Kubom, trebala još jedna komunistička zemlja u njihovoj relativnoj blizini.

Allendeovi najbliži saveznici bili su komunisti. Nasilje je naglo eskaliralo čim je došao na vlast, ekstremna ljevica, uključujući mnoge članove Allendeove vlastite stranke, je krenula plijeniti bogatijim ljudima imovinu i uspostavljati “neovisne zone” po gradovima i selima, često radeći i stvari suprotne onome što je Allende smatrao razboritim. U tom procesu Allende, i njegovi saveznici ekstremisti koje nije mogao kontrolirati, praktično su uništili gospodarstvo, razbili društvo, politizirali vojne i obrazovne sustave, suspendirali vladavinu ustava i prava, te ugrozili političke i kulturne tradicije. Do srpnja 1973., Čile je bio na rubu građanskog rata, a situacija s nestašicama je bila nalik današnjoj Venezueli. Visoke carine od 105 do 750% na uvoznu robu dovele su do krajnje bijede, državna kontrola cijena dovela je do crnog tržišta na kom su cijene bile astronomske i do posve praznih dućana. Inflacija je divljala i iznosila je oko 500% jer je Allende manjak u budžetu pokušavao nadoknaditi tiskanjem novčanica.

Korupcija i eksproprijacija

“Naš je zadatak provesti čileanski put u socijalizam, novi model za državu, za gospodarstvo i društvo, usredotočen na ljude, njihove potrebe i težnje”, govorio je Allende. Opravdavao je eksproprijaciju zemljišta poljoprivrednicima, devalvaciju nacionalne valute, kontrolu cijena i plaća, pa i pronevjere iz državne blagajne i galopirajuću korupciju. Sve to, uz neobuzdanu inflaciju, nestašice hrane i vrlo brzi rast javnog duga, je odvelo zemlju u stečaj.

No nestašice nisu brinule Allendea. “Uzmite Kubu kao primjer uzorne organizacije ljudi”, rekao je Allende Čileancima. “Čak su imali i racioniranje šećera, ali za osam ili deset godina Kuba će imati najvišu socijalnu razinu u Latinskoj Americi.”

Allende, koji je preuzimajući vlast obećao da nikada neće prekršiti Ustav, kasnije ga je nazvao “buržoaskim”. To ga je dovelo do sukoba s pravosudnim i zakonodavnim tijelima zemlje, te ga je učinilo neprijateljem za kršćanske demokrate, koji su mu predali predsjedništvo.

“Nisam predsjednik svih Čileanaca. Ja sam predsjednik stranke Popularnog jedinstva”, govorio je Allende, braneći svoje protuustavne postupke. “Shvaćam da je Mao Tse-tung, kao revolucionar, pokušao uništiti elemente koji su zaustavljali i neutralizirali revoluciju. Ovi elementi u Čileu moraju biti identificirani i eliminirani”.

Allende je htio donijeti “narodni Ustav” i “narodnu vladu”. Međutim, namjeravao je ilegalno izbjeći referendume tamo gdje ih je “buržoaski ustav” zahtijevao. U istom duhu, s dolaskom marksističkih gerilaca iz susjednih zemalja u Čile, Allende je prijetio svakome tko se protivio njemu ili njegovom Popularnom jedinstvu. Allende nije veliki latinoamerički domoljub kako nas danas pokušavaju uvjeriti. Allende je bio diktator. Čileanske oružane su ga uklonile s vlasti prije nego što je to postalo nemoguće napraviti putem izbora, suprotno onome što se dogodilo u Venezueli pola stoljeća kasnije, zbog korupcije i tiranske kontrole državnih institucija.

Uspon Pinocheta i Čileansko čudo

Dana 22. kolovoza 1973., Zastupnički dom, čiji su članovi izabrani prije samo pet mjeseci, izglasao je s 81-47 da je Allendeov režim sustavno “uništio bitne elemente institucionalnosti i pravne države” (Vrhovni sud je to presudio već ranije). Manje od tri tjedna kasnije, vojska, koju je predvodio novoimenovani vrhovni zapovjednik Pinochet, je zbacila Allendea. Državni udar je podržao Allendeov predsjednički prethodnik Eduardo Frei Montalva; Patricio Aylwin, kasnije prvi demokratski izabrani predsjednik nakon što je demokracija obnovljena 1990.; i ogromna većina čileanskog naroda.

“Čileansko čudo” bio je izraz koji je koristio ekonomist Milton Friedman kako bi opisao preusmjeravanje čileanskog gospodarstva 1980-ih i učinke ekonomske politike koju je provodila velika skupina čileanskih ekonomista koji su kolektivno postali poznati kao “Chicago Boys”. Prije Reagana i Thatcher, Čile je, prvi na svijetu, odbacio štetne ljevičarske ekonomske politike koje su dominirale šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dovevši do početka osamdesetih zapad na rub ekonomske katastrofe, i praktički izumio neoliberalizam. Kao i Franco u Španjolskoj, Pinochet je zapravo bio vrlo liberalan na ekonomskom planu, i sveo je državne intervencije na minimum. Jednostavno je pustio ljude da sami rade što misle da je najbolje sa svojim novcem i svojom imovinom.

Gospodarske reforme koje su proveli “Chicago Boys” imale su tri glavna cilja: ekonomsku liberalizaciju, radikalnu i posve beskompromisnu privatizaciju državnih poduzeća i stabilizaciju inflacije. Grafikoni pokazuju napredak Chilea (i pad početkom sedamdesetih za vrijeme Allendea) u odnosu na ostale države latinske Amerike od 70. kad je Allende preuzeo vlast do 2010. (Maddison), odnosno od 80. do 2016. (MMF).

Šok terapija

Njihova politika je bila u oštroj suprotnosti s ekstenzivnom nacionalizacijom i centralno planiranom ekonomijom koju je provodio Allende te politikama zamjene uvozne robe domaćim proizvodima koje su podržavale sve vlade od Velike depresije. U “šok terapiji” Čile se drastično transformirao iz gospodarstva sa zaštićenim tržištem obilježenim intervencionizmom vlade koja je spašavala domaće tvrtke u tržišnu u globaliziranu ekonomiju, što je slično politikama koje je jednako uspješno provodila Irska. “Doktrina šoka” je inače često sedamdesetih i osamdesetih bila kritizirana od ljevičara kao pogubna za ekonomije kojima ih je “Washington nametnuo” i predviđali su, poput Naomi Klein, da će te zemlje brzo propasti, a napredovati one koje provode antikapitalističke politike. Dogodilo se posve suprotno od njihovih predviđanja, kao i uvijek.

Prije 1973. uloga države bila je promicanje ulaganja i industrijalizacije. Chicago Boysi su izbacili državu iz upravljanja ekonomijom, ukinute su kontrole cijena, posve je liberaliziran uvoz, deregulirani su financijsko tržište i tokovi kapitala. Sindikati su bili potisnuti. Izravni porezi i progresivni porezi smanjeni su ili ukinuti dok su neizravni porezi bili povećani.

Reforme su se nastavile i ojačale nakon 1990. godine, kad je Pinochet mirno predao vlast nakon što je izgubio izbore – doduše ne prevelikom razlikom – a preuzeli je kršćanski demokrat Patricia Aylwina. No i vlada lijevog centra Eduarda Freija Ruiz-Taglea također je nastavila raditi na smanjenju siromaštva.

Hernán Büchi, ministar financija pod Pinochetom između 1985. i 1989. godine, napisao je knjigu s detaljnim opisom procesa provedbe ekonomskih reformi tijekom njegova mandata. Uzastopne vlade su nastavile s takvim politikama. Godine 2002. Čile je potpisao sporazum o pridruživanju s Europskom unijom koji obuhvaća slobodnu trgovinu 2003. godine, opsežan sporazum o slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Državama, a 2004. s Južnom Korejom.

Pinochetovo naslijeđe

Pinochet, naravno, ipak nije bio pozitivac. Iako je znatno smanjio korupciju, i za njim su se vukli repovi financijskih afera, poput tajnih bankovnih računa i utaje poreza, kao i kršenja ljudskih prava (prvenstveno komunista). No na kraju je ipak umro u Čileu, bez da je bio izručen Španjolskoj koja je to tražila. On i dalje polarizira Čileance: Za jedne spasitelj zemlje od komunizma, za druge veliki sotona koji je bacao komunističke aktiviste i gerilce iz helikoptera morskim psima i naređivao ubojstva bez ikakvih sudskih presuda. Svakako da je Pinochet pomalo i jedno i drugo.

Dobrim dijelom su optužbe protiv njega i rezultat kampanje difamacije u medijima. Tako je desetljećima vladalo uvjerenje da je on dao ubiti pjesnika Pabla Nerudu, koji je bio hospitaliziran zbog raka a umro je samo nekoliko dana po puštanju iz bolnice, od srčanog udara. Njegov vozač je tvrdio da su ga liječnici otrovali po naređenju Pinocheta, koji je došao na vlast nedugo prije njegove smrti.

Rezultati obdukcije provedene 2013, nakon sedam mjeseci duge istrage, koju je provodio tim od 15 forenzičkih stručnjaka iz raznih zemalja, međutim, je pokazao da “nije bilo relevantnih kemijskih supstanci koje bi se mogle povezati sa smrću g. Nerude.” Neruda je umro od zaraze stafilokokom u bolnici.

No dobrim dijelom zahvaljujući Pinochetu – čiji se režim često pogrešno karakterizira kao totalitarni, što definitivno nije bio, postoje jasne i velike razlike između diktature i totalitarizma – Čile je danas antipod susjednoj Argentini, nekoć bogatoj i uspješnoj, a danas, nakon desetljeća i desetljeća provođenja raznih lijevoliberalnih i socijalističkih eksperimenata, posve propaloj državi.

A taj isti Čile, koji je nama bitan i zbog brojnih Hrvata koji su tamo emigrirali, najviše krajem 19. i početkom 20. stoljeća, tradicionalno je bio prilično siromašna zemlja, koja je uglavnom zadnjih stotinjak godina živjela od rudnika bakra i ponešto ribarstva. Danas, pored izvoza vina gdje je peta u svijetu – čileanska vina su na glasu kao ona s možda i najboljim odnosom cijene i kvalitete, od čega su hrvatska na žalost jako daleko – Čile se ekonomski oslanja na to da bude poslovni centar za cijelu Južnu Ameriku. Unatoč tome, socijalističke ideje koje su upropastile najveći dio kontinenta i dalje cvjetaju, dok intelektualci i dalje preziru liberalne ekonomske politike koje su stvorile blagostanje današnjeg Čilea.