Najava o mogućem dogovoru Aleksandra Vučića i Hashima Thaçija o podjeli Kosova i razmjeni teritorija izazvala je dosad oprečne reakcije. Dok se šefica europske diplomacije Federica Mogherini i dalje trudi doći do takvog kompromisa unatoč svim komplikacijama, Angela Merkel se na presici s premijerom Plenkovićem prilično jasno usprotivila. U nekim bi drugim vremenima takav stav njemačke kancelarke bio dovoljan za zaustavljanje nepoželjnih inicijativa. No, Merkel više nije najjača figura u Europi. U narednom razdoblju će možda više energije morati uložiti u težnje za vlastitim političkim opstankom nego na zaustavljanje ambicija ojačanog Vučića, glavnog aktera mogućeg “povijesnog dogovora” i promotora balkanske verzije neliberalne demokracije, piše u analizi Davor Ivo Stier bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske za Globus, čiji tekst djelomice prenosimo.
> Višnja Starešina: Pribojavam se jer je naš Herr Plenković jedan od posljednjih fanova Frau Merkel
Paradoksalno, jedan od ključnih međunarodnih zaštitnika Vučića je i sama Angela Merkel, koju se donedavno percipiralo kao svojevrsni stup liberalne demokracije u Europi i svijetu. Upravo nas taj paradoks upućuje na ono bitno, a to je da se karte na međunarodnoj sceni, pa i na jugoistoku Europe, ponovno miješaju.
Naime, priču o dogovornoj podjeli Kosova i razmjeni teritorija možemo promatrati kroz razne dimenzije. Jedna su novinska izvješća o izgledima za kompromis te diplomatska saga o borbama između njegovih pristaša i protivnika. Druga dimenzija su razni supstancijalni argumenti za i protiv takve politike, koji se uglavnom svode na procjenu rizika eventualnog dogovora Vučić-Thaçi za opstojnost Makedonije ili Bosne i Hercegovine. No, ako se upustimo u malo dublju analizu, moći ćemo kroz ovaj slučaj primijetiti još jednu dimenziju, a ona se odnosi na značajniju promjenu u odnosima snaga glavnih međunarodnih aktera te na nijansiranje njihova općeg pristupa jugoistočnoj Europi. U tom kontekstu treba promatrati Vučićeve poteze i njegov govor u Kosovskoj Mitrovici, ali i općenito razvoj srpske državne politike. Ona se prilagođava novim okolnostima, ali u bitnome ostaje na tragu Načertanija Ilije Garašanina iz XIX. stoljeća.
No, krenimo redom. Prije nešto manje od trideset godina Europa je doživjela tektonsku promjenu svoje sigurnosne arhitekture padom Berlinskog zida, komunističkih diktatura i Varšavskog pakta. Demokratski i slobodarski val otvorio je prostor za građanske slobode i slobodna tržišta, ali i za nacionalne emancipacije. Tako je to razumio i Franjo Tuđman, koji je u samim Izvorišnim osnovama Ustava ugradio da se povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očituje i “…na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…”.
> Višnja Starešina: Plenković je kao lider već danas prošlo svršeno vrijeme
Europe whole and free bio je vodeći princip tog novog uređenja koji je zamijenio podjelu starog kontinenta baziranu na interesnim sferama, shodno dogovoru s Jalte. U takvoj novoj, slobodnoj i ujedinjenoj Europi bilo je onda i mjesta za nove države koje su nastale raspadom višenacionalnih tvorevina, a koje su prihvatile zapadni demokratski model i tržišno gospodarstvo. Na tom valu su u NATO i Europsku uniju ušle Estonija, Latvija, Litva, Češka, Slovačka i Slovenija. Na samom kraju tog razdoblja, u kojem je još donekle vrijedio princip slobodne i ujedinjene Europe bez interesnih sfera, pridružila se i Hrvatska.
Međutim, još za vrijeme naših pristupnih pregovora, ali posebno nakon njih, načelo Europe whole and free je kao temeljna okosnica uređenja posthladnoratovske Europe dobilo ozbiljnu ideološku konkurenciju u obliku tzv. neliberalnih demokracija i njihova principa restauracije interesnih sfera na granicama bivših višenacionalnih država, odnosno imperija. Takva restauracija nije značila doslovni povratak u prošlost i ponovnu uspostavu, na primjer, Sovjetskog Saveza ili Otomanskog Carstva. Međutim, ona je značila definiranje sfera utjecaja na tim područjima s presudnim autoritetom Moskve ili Ankare u reguliranju odnosa u državama unutar sfere, kao i njihova odnosa prema trećim silama.
> Dr. sc. Sanja Bilač: ‘Upravlja li Vučić preko Pupovca Hrvatskom?’
Na tragu definiranja takve politike stvaranja interesnih sfera bio je Erdoganov govor nakon izborne pobjede 2011., kada je ustvrdio: “Vjerujte mi, Sarajevo je danas na dobitku isto koliko i Istanbul, Bejrut je pobijedio koliko i Izmir, Damask je dobio koliko i Ankara; Ramallah, Nablus, Jemin na Zapadnoj obali, Jeruzalem je dobio koliko Diyarbakir.” Tim je riječima plastično prikazao granice nekadašnjeg carstva te priželjkivani doseg današnje turske interesne sfere.
Ruska Federacija je prvo u slučaju Gruzije, a zatim Ukrajine, također jasno pokazala da ne namjerava mirno gledati približavanje tih mladih država euroatlantskim asocijacijama a da se Moskvu ništa ne pita.
Beogradu je važno da mu međunarodni subjekti priznaju ili barem prešutno dopuštaju hegemonsku poziciju i autoritet za uređivanje odnosa unutar “jugosfere”. Vrlo jasan primjer takve politike bila je situacija u kojoj je Srbija prisilila Makedoniju da promijeni odluku o potpori Kosovu za članstvo u UNESCO-u. Naime, novi makedonski premijer Zaev, koji je na vlast došao uz presudnu potporu Albanaca, namjeravao je podržati kosovsku aplikaciju za članstvo u toj agenciji Ujedinjenih naroda. Međutim, na to je Vučić odgovorio prijetnjama i povlačenjem srpskog diplomatskog osoblja iz Skoplja, nakon čega je Zaev popustio i promijenio odluku. U prijašnjim vremenima, kada je prevladavalo načelo Europe whole and free, zapadne sile bi osudile i vjerojatno onemogućile takav rasplet događaja. Beogradu se ne bi dopustilo prijetiti Makedoniji i potpirivati njezine unutarnje političke rascjepe zbog suverene vladine odluke o priznanju Kosova. Ovaj put, umjesto osude, zapadne demokracije su ostale nijeme, dok je Europska vanjska služba pohvalila “zrelost” Vučića i Zaeva pri postizanju brzog dogovora.
Iako se često u našoj javnosti Vučićevu politiku prikazuje kao kontinuitet Miloševića, to je samo djelomice točno. Zajedničko je to što su obje politike definirane u okviru velikosrpskih ciljeva koje je trasirao Ilija Garašanin još 1844. Osim toga, Vučić je i sam sudjelovao u provođenju zločinačke Miloševićeve politike. Međutim, sada kada je on postao “vožd”, umjesto poražene politike genocida, etničkog čišćenja i osvajačkih ratova protiv nesrpskih naroda u bivšoj SFRJ, koja je Srbiju dovela do međunarodnih sankcija i izolacije, Vučić se opredijelio za svojevrsni neojugoslavenski pristup.
Bez koncepta Europe whole and free daljnje proširenje Europske unije ostaje na dugom štapu. To je Makedonija naučila na bolan način kada joj je EU još jednom odgodila otvaranje pristupnih pregovora, unatoč postignutom dogovoru s Grčkom o imenu. Dakle, proces proširenja formalno nije ukinut; on se nastavlja nekom sporom birokratskom logikom, ali bez nekadašnjeg političkog učinka stabilizacijskog instrumenta Europske unije. U tom kontekstu stupa na snagu alternativna logika interesnih sfera, pa je za neke glavne gradove u EU puno prihvatljivije podržati ili barem tolerirati Vučića nego to područje u potpunosti prepustiti većim igračima iz Moskve ili Ankare.
To je, dakle, okvir u kojem se trenutno odvija dijalog između Beograda i Prištine, ali i drugi procesi na jugoistoku Europe. Kao što je promjena međunarodnog poretka otvorila prostor za demokraciju i nacionalnu emancipaciju, tako i sadašnje novo miješanje karata može utjecati na naš položaj. Pritom moramo biti svjesni da Hrvatska ne može presudno utjecati na neke više silnice, ali to nije razlog za strah ili malodušje, nego poticaj da realistično sagledamo situaciju, te da u tim i takvim okolnostima osiguramo vitalne nacionalne interese hrvatske države i hrvatskog naroda.
U trenutku kada se ponovno miješaju karte na globalnoj i regionalnoj sceni, važno je učvrstiti strateška savezništva, posebice s državama koje mogu spriječiti difamacijske kampanje protiv Hrvatske. U tom je smislu učinjen značajan potez jačanjem savezništva s Izraelom, koje se može i mora dodatno produbiti. U koristi takve politike mogli su se svi uvjeriti na ovogodišnjoj proslavi Oluje, na kojoj su sudjelovala vojna izaslanstva Izraela i SAD-a. Ti su vidljivi rezultati plod manje vidljivog rada koji je puno ranije započet na diplomatskom planu. Dodatno unapređivanje odnosa s Izraelom može biti izuzetno važno za jačanje hrvatskih pozicija na međunarodnoj sceni i na našem jugoistočnom susjedstvu, posebice u BiH. Dakako, sve to implicira daljnje zastupanje uravnoteženih pozicija na međunarodnim forumima i suprotstavljanje ideologiziranim osudama Izraela. Na domaćem planu pak nužno je otkloniti provokacije koje suvremenu Hrvatsku žele povezati s propalom Pavelićevom diktaturom.
Nadalje, jačanje Srbije na našem jugoistočnom susjedstvu ne bismo smjeli protumačiti kao poziv na natjecanje za neku balkansku lidersku poziciju. Takav bi nas pristup samo uvukao u okvir “jugosfere”, a ne bi pomogao u ostvarivanju naših legitimnih političkih i gospodarskih interesa u susjednoj regiji, posebice u BiH. Umjesto toga Hrvatskoj je prioritetno provesti gospodarske i političke reforme koje će je učiniti otpornijom na eventualne destabilizacijske poteze Beograda, kao i moguće turbulencije u susjednoj regiji. Borba protiv klijentelizma u tom pogledu ima stratešku važnost.
Na tom istom tragu važno je učvrstiti naše sidrište u Europskoj uniji. Valja nastaviti s pripremama za Schengen, ali i izbjeći lažne dileme o opredjeljenju za tzv. jezgru ili Višegradsku skupinu. Zbog naše povijesti, geografske pozicije, ali i zajedničkih interesa kao novije članice EU, prirodno je da razvijemo usku suradnju sa Srednjom Europom. Ideologizirani argumenti protiv takve suradnje, koji su se čuli od nekih kritičara predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i inicijative Triju mora, neće nas pretvoriti u miljenika moćnih članica EU, nego će nas dodatno marginalizirati. Svaki put kad smo se zatvorili Srednjoj Europi završili smo na političkom Balkanu, a ne u Beneluxu. Osim toga, valja prepoznati novi val u europskoj politici, posebice unutar Europske pučke stranke, koji želi zatvoriti, a ne povećavati jaz između zapadnih i srednjoeuropskih članica. Konceptualnu podlogu tom valu dao je EPP-ov think tank s dokumentom “Novo europejstvo”, a političku provedbu personificira bavarski demokršćanin Manfred Weber, predsjednik Kluba zastupnika EPP, koji je prvi najavio kandidaturu za predsjednika buduće Europske komisije.
Povrh svih ovih poteza Hrvatskoj je od presudne važnosti dovesti savezništvo sa SAD-om na novu stratešku i operativnu razinu. Ta je suradnja bila presudna u mnogim odlučujućim trenucima naše recentne povijesti. Međutim, za vrijeme Vlade lijevog centra došlo je do stanovite stagnacije u odnosima, u dobrom dijelu zbog tihih opstrukcija klijentelističkih skupina na područjima od strateške važnosti, kao što je energetika. Konkretizacija projekta LNG-a, što sadašnja Vlada ima u planu, trebao bi biti katalizator za ostvarivanje nove razine odnosa sa SAD-om.
Dakle, kao neovisna država i članica EU i NATO-a imamo danas puno više instrumenata na raspolaganju nego u drugim takvim prijelomnim situacijama u našoj povijesti. Međutim, moramo ih učinkoviti koristiti. Utoliko stabilnost i razvoj Hrvatske danas manje ovise o tome što će drugi učiniti, a puno više o našoj spremnosti da se ponašamo kao država, zaključuje Davor Ivo Stier u Globusu.
Analizu u cijelosti pročitajte na Globusu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
