Kurdi su pozdravili nedavni poziv svojeg zatočenog pobunjeničkog vođe Abdullaha Ocalana da prekinu 30-godišnji oružani sukob protiv Turske, ali duboke sumnje na obje strane mogle bi razbiti snove o miru.
Ocalan je počeo pregovore s Ankarom 2012. ne bi li prekinuo sukob u kojem je poginulo gotovo 40.000 ljudi i koji je onemogućio razvoj većinski kurdskog jugoistoka zemlje, no nestrpljivost je sve izraženija u tom mirovnom procesu koji komplicira sudjelovanje Kurda u borbi protiv Islamske države u Siriji i Iraku, piše Reuters.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji se nada da će parlamentarni izbori u lipnju otvoriti put za uvođenje predsjedničkog sustava, vrši pritisak na Ocalanovu Kurdistansku radničku stranku (PKK) da se razoruža, tvrdeći da više ne postoji „kurdski problem“ zahvaljujući reformama koje je pokrenuo.
No Kurde to Erdoganovo stajalište izluđuje i potkopava im vjeru u mirovni proces koji po njihovu mišljenju tek treba pokazati rezultate.
„Ljudi gube strpljenje i ako se ništa ne dogodi za nekoliko mjeseci, bit će posve uništeni“, rekla je Habibe Altan (59), čije je selo jedno od tisuća sela uništenih u sukobu. Njezin sin poginuo je poslije boreći se za PKK.
„Mi smo ti koji su uništeni. Toliki su žrtvovali svoje živote. Takva borba ne smije biti uzaludna“, kazala je u Diyarbakiru, gdje pristaše prokurdske oporbene stranke HDP (Narodna demokratska stranka) izražavaju potpuno nepovjerenje u predsjednika.
To frustrira Erdogana, koji je uložio golem politički kapital u mirovni proces, gurajući kulturne reforme kojima želi poboljšati život Kurdima, koji čine oko 20 posto od ukupno 78 milijuna stanovnika zemlje.
Sirijski sukob jača PKK
Situaciju kompliciraju podjele među samim Kurdima, od kojih mnogi cijene Erdoganova nastojanja za razliku od tvrde nacionalističke oporbe, podržavajući vladajuću Stranku pravde i razvoja (AKP) koju je osnovao a ne PKK.
„Pokazao je veliku hrabrost pokrenuvši proces, posvećujući mu se potpuno“, rekao je liječnik Sedat Ozkul (44), koji se nada da će biti kandidat AKP-a na lipanjskim izborima i sumnjičav je prema zapovjednicima PKK-a koji žive u planinama Kandil na sjeveru Iraka.
„Problem je iskrenost Kandila i HDP-a. Lopta je na njihovoj strani. Moraju dokazati da su iskreni.“
Na površini izgleda kao da pregovori brzo napreduju. Ocalan je pozvao PKK da sazove izvanredni kongres i okonča pobunu koju je ocijenio „neodrživom“.
No koliko je mirovni proces krhak pokazao je nedavni sukob između turske vojske i PKK-a kod iračke granice, rijetko kršenje dvogodišnjeg prekida vatre.
Proces dodatno komplicira sukob u Iraku i Siriji, gdje PKK ima ulogu u borbi protiv Islamske države, iako ga Turska, SAD i EU i samog smatraju terorističkom organizacijom.
Kurdi smatraju da je Turska pomogla Islamskoj državi prilikom opsade kurdskog grada Kobanija u Siriji prošle jeseni, izazvavši time nerede u kojima su u Turskoj poginuli deseci ljudi.
U tom kontekstu, zapovjednicima PKK-a ne žuri se položiti oružje unatoč tome što podržavaju Ocalana, koji od 1999. izdržava doživotnu kaznu zbog veleizdaje u zatvoru na otoku Imraliju južno od Istanbula.
Sumnje u napredak pojačava uvjerenost da Erdogan uoči izbora želi pridobiti glasače desnice, dajući prednost svojem cilju uvođenju predsjedničkog sustava pred mirovnim procesom.
„On je paradoksalno postao njegova najveća zapreka. To je zato jer se zahtjevi mirovnog procesa, veća demokratizacija, ne poklapaju s njegovim vlastitim ambicijama“, smatra Henri Barkey, profesor međunarodnih odnosa na Sveuilištu Lehigh u SAD-u.
Kurdski zahtjevi uključuju slobodu za Ocalana, mjere za političku autonomiju, obrazovanje na kurdskom jeziku u cijelosti i reformu sigurnosnih zakona na osnovi kojih se goni pripadnike njihova pokreta.
Strahote prošlosti
Ono što je zajedničko Kurdima svih političkih orijentacija njihova je želja da se prekinu patnje koje podnose od vojnog udara 1980., kada su nastali korijeni PKK-ove pobune.
To se ponajprije odnosi na vojni zatvor u Diyarbakiru koji se smatra rasadnikom sukoba, poprište užasnih mučenja u kojem su deseci ljudi ubijeni, a mnogi drugi ostali obilježeni za cijeli život u okrutnom gušenju političkog otpora.
„Sjeme otpora posijano je u tom zatvoru i proširilo se cijelim Kurdistanom“, rekao je Sukru Aby (61), opisujući fizičko zlostavljanje koje je ondje pretrpio i svjedočeći kako su se njegovi zatvorski drugovi pridružili PKK-u u borbi.
„Oni su promijenili smjer države i na kraju je ona ponudila dogovor, jer nije imala izbora. Shvatili su da se sukob ne može riješiti vojnim putem“, rekao je, okružen fotografijama ljudi koji su skončali u tom zatvoru na zidovima svojeg ureda.
Te patnje usjekle su se duboko u kurdsko kolektivno pamćenje, potičući odlučnost sadašnjih dužnosnika u regiji da se drže onoga što gradonačelnik Diyarbakira Firat Anli smatra „pozitivnim temeljima“ koje je stvorio mirovni proces.
Anli, koji je kao i tisuće drugih Kurda bio u zatvoru zbog povezanosti s militantima, upozorava da bi pozitivan zamah mogao biti ugrožen ako predložene reforme ne postanu zakon.
„U boljoj smo situaciji nego prije, ali nema jamstava. Zakoni se nisu promijenili… Svi bismo zbog ovoga sutra mogli završiti u zatvoru, biti osuđeni i kažnjeni“, rekao je u svojem uredu.
Hoće li HDP prijeći prag od 10 posto potreban za ulazak u parlament bit će ključno.
Oporbeni političari sugeriraju da HDP i AKP rade na dogovoru po kojem bi potpora predsjedničkom sustavu bila nagrađena prokurdskim reformama. HDP to odlučno odbacuje.
„Za tajne dogovore s nekime mora postojati povjerenje. Erdoganu ne vjeruje čak ni njegova stranka“, rekao je Abdullah Demirbas, bivši načelnik okruga Diyarbakira čiji se sin bori sa snagama povezanim s PKK-om u Siriji.
„Što možemo učiniti? Žrtvovati sve kako bi Erdogan mogao biti predsjednik. Ljudi bi nas ubili“, rekao je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
