Odnosi Turske i SAD-a su, vjerojatno, na najnižoj razini u zadnjih pola stoljeća još od ciparske krize 1974. godine. Novi predsjednik SAD-a Joe Biden poteže za do sada neviđenom vrstom pritiska na Tursku, koji se dogodio u vrijeme raspada moćnog Osmanskog carstva i zločina nad Armencima.
U pozadini svega se krije želja SAD da pritiskom vrati Tursku na stare pozicije odanog saveznika, što je nužno u preslagivanju novog svjetskog poretka i raspada unipolarnog svijeta koji se danas odvija pred našim očima.
Američko Ministarstvo obrane potvrdilo je da je Ankara dobila službenu obavijest o isključenju iz proizvodnje lovaca pete generacije F-35, izjavila je glasnogovornica Pentagona Jessica Maxwell, piše geopolitika.news
Objasnila je kako je ova odluka povezana s turskom kupnjom ruskog protuzračnog raketnog sustava S-400 Triumf i da se američki položaj po tom pitanju nije promijenio jer su sustavi „S-400 nespojivi s F-35“, piše geopolitika.news
Ova je odluka samo najbolji pokazatelj ukupnog srozavanja američko-turskih odnosa.
Bidenova prijetnja Turskoj
Dovoljno je napomenuti da, osim nje, po Ankaru uskoro dolazi još jedan neugodan udarac sa strane Washingtona. Predsjednik Joe Biden, koji, uzgred, još uvijek nije nazvao turskog kolegu Erdogana a to je do sada učinio s preko 50 svjetskih vođa, namjerava objaviti javno priznanje o genocidu nad Armencima, koji Turska kategorički odbija priznati a državama koje to učine prijeti prekidanjem diplomatskih odnosa. Nije to samo stvar načela, ponosa i slično. Stvar je puno delikatnija, a odnosi se na moguće tursko plaćanje velikih financijskih odšteta potomcima žrtava genocida kroz pokretanja sudskih tužbi.
No, pričekajmo još ipak malo s konačnim zaključcima. Prema navodima izvora na koje se poziva američki medij The Wall Street Journal, konačna odluka o Bidenovom priznanju genocida ipak još nije donesena, a Biden se može ograničiti na službenu izjavu.
Joe Biden mogao bi formalno priznati masakr nad Armencima u Osmanskom Carstvu kao genocid, što će vjerojatno utjecati na pogoršanje već napetih odnosa formalnih saveznika unutar NATO-a, Turske i SAD-a.
Drugim riječima, nećemo pogriješiti ukoliko kažemo kako su odnosi između Sjedinjenih Država i Turske trenutačno na najnižoj razini još od 1974. godine i izbijanja opasne ciparske krize.
No, pričekajmo još ipak malo s konačnim zaključcima. Prema navodima izvora na koje se poziva američki medij The Wall Street Journal, konačna odluka o Bidenovom priznanju genocida ipak još nije donesena, a Biden se može ograničiti na službenu izjavu.
Što je u pozadini svega?
U pozadini svega nemojmo zaboraviti ovo: u preslagivanju novog svjetskog poretka Turska je jedna od najvažnijih država svijeta, osobito u vojnom i geopolitičkom smislu.
Ključna su prva vrata Euroazije, uz koja je vezan jugoistok Europe, Crno more, Kavkaz, Kaspijsko jezero, Kazahstan i Bliski Istok, a to je položaj koji kontrolira Turska. Erdogan tu neće stajati sa strane, što je pokazao i rat u Siriji, i nedavni sukob Armenaca i Azerbejdžanaca
Turska je jedna od središnjih i politički najvažnijih država svijeta, osobito za velike svjetske sile SAD, Rusiju i EU. Značaj Turskoj, između ostalog, daje nekoliko bitnih činjenica:
1. Položaj Turske na najužoj kopnenoj premosnici prema Aziji (ili obrnuto prema Europe). Zbog toga opravdano ima naziv „vrata Europe“ ili „vrata Azije“.
2. Bospor i Dardaneli koji su prolaz Rusiji na toplo Sredozemno more i preko njega na Atlantski i Indijski ocean.
3. Strateški položaj prema Bliskom i Srednjem Istoku gdje se odigravaju ključna preslagivanja svjetske geopolitičke karte (Sirija, Irak, Iran, Afganistan)
4. Stoljetni sekularni identitet kao uzor u islamskom svijetu – važnost za Zapad
5. Povijest svjetske islamske velesile koja je „naslijedila“ arapski ekspanzionizam, te njena višestoljetna prisutnost u južnoj i središnjoj Europi – osmanska imperijalna svijest
Turska je povijesna velesila i sljedbenica velikog i višestoljetnog Osmanskog carstva koje je službeno propalo tek u moderno doba, u 20. stoljeću, i kao takva ima svoju strategiju neoosmanizma i želje za velikim utjecajem, osobito u prostorima Europe i Azije gdje je stoljećima vladala, kao i prostorima gdje živi veliki broj muslimana (osobito Bliski Istok i sjever Afrike).
Turska može koristiti tri značajna geopolitička polja utjecaja: 1) bliska kopnena sfera (Balkan – Bliski istok – Kavkaz), 2) bliska morska sfera (Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero) i, naposljetku, 3) bliska kontinentalna sfera (Europa – sjeverna Afrika – južna Azija – srednja i istočna Azija).
Upravo su te sfere, koje se sastoje od kružnih zona koje se međusobno prepliću, geopolitički temelji turske vanjskopolitičke strategije koja je usmjerena na jačanje svoga globalnog položaja, a koju SAD žele vratiti pod svoju kontrolu.
SAD danas pokušavaju vratiti Tursku velikim pritiscima na nekadašnje pozicije odanog saveznika, ali preslagivanje svijeta i pad unipolarnog svjetskog poretka donosi nove blokove, podjele i utjecaje.
Washington treba bezuvjetnu kapitulaciju Ankare, nakon koje će, onda, kako smatra, s lakoćom „slomiti“ i „nepokorne“ članice EU, poput Mađarske i Poljske koje ne odgovaraju interesima Bidenove vizije nove EU, koja doživljava svoja preslagivanja i pod utjecajem pandemije.
Je li, dakle, stiglo vrijeme da Turska plati za svoje „grijehe“, ili Erdogan ima svoje adute i silnice na koje može računati i kojima se može obratiti za pomoć?
Ne zaboravimo, položaj Turske je ključan za kontrolu Crnog mora, koje je opet ključno za sukob Ukrajine i Rusije.
A tu bi NATO i SAD htjele imati “čistu” situaciju, ukoliko dođe do eskalacije sukoba, te “meki trbuh Rusije” s juga i Crnog mora imati pod svojim utjecajem, pa i kontrolom. Nije tajna da je Rusija na čelu s Vladimirom Putinom jedna od velikih prepreka stvaranju željenog novog svjetskog poretka po mjerama prvo SAD-a i Velike Britanije, a onda i EU.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
