Odgovor na pitanje kako je živjeti u ratnom Kijevu, potražili smo od Valentine Alistratove, Ukrajinke i profesorice hrvatskog jezika koja se od početka ruske invazije nalazi u Kijevu. Mada su se ruske snage povukle iz najbliže okolice, glavni grad nije sigurno mjesto za život. Na žalost, Kijev je i dalje na meti dalekometnog topništva, a sirene za zračnu uzbunu redovito se oglašavaju.
Narod.hr: Za početak, ukratko se predstavite čitateljima
Prof. Alistratova: Ja sam Valentina Alistratova, Ukrajinka, Kijevljanka. U Kijevu sam odrasla, ovdje, na Kijevskom nacionalnom sveučilištu Taras Ševčenk, studirala sam hrvatski jezik i književnost. Iz Kijeva, već daleke, a za nekog možda i ne toliko daleke, 1995. (u drugoj polovici srpnja, malo prije Oluje), kao studentica, prvi put sam došla u punu bola i punu dostojanstva – u nevjerojatno lijepu Hrvatsku! Dolazila sam u Hrvatsku i nakon toga, ali taj jednotjedni boravak na ljetnoj školi hrvatskog jezika u Novom Vinodolskom, u ratnoj Hrvatskoj, ostaje mi najposebnija uspomena.
Narod.hr: Zašto ste se odlučili ostati u Kijevu?
Prof. Alistratova: Ne mogu navesti jedan razlog ili dati neki jednostavniji odgovor. I prije rata, kada se o ratu govorilo tek kao o eventualnoj prijetnji, sama misao o bilo kojem odlasku iz grada i zemlje činila se nekako neprihvatljivom i doživljavala se kao neka vrsta vlastite kapitulacije. A kada je rat postao stvarnost trebalo je uz egzistencijalne odluke pronaći odgovore i na moralne dileme: kako ostaviti one za koje si odgovoran, a oni ne žele otići; zašto moram napustiti svoj grad i spakirati svoj život u kofer; naše regije i druge zemlje primaju prognanike i izbjeglice, a nisu ni one od gume, te njihovu pomoć, u prvom redu, trebaju dobiti najslabiji, najmanje zaštićeni, oni koji su izgubili svoje domove ili oni koji više ne mogu tamo ostati, a i jedna rečenica na ukrajinskoj televiziji, koja je za mene bila presudna: Nemojte paničariti, vjerujte u svoju zemlju i Oružane snage Ukrajine.
> Cijeli svijet zgrožen zločinima u Buči: Zelenski optužio ruske snage za genocid
> Dok se steže ruski obruč oko Kijeva, iz tog grada stižu snimke neobičnog koncerta
> Potresne fotografije: Ukrajinska djeca oboljela od raka prisiljena skloniti se u podrum bolnice
Narod.hr: Što se u Kijevu promijenilo od 24. 2., odnosno od početka rata?
Prof. Alistratova: Mirni život odjednom je nestao. Iz Kijeva je otišao praktički svaki drugi stanovnik, u gradu je ostalo oko dva milijuna stanovnika, a to je i dalje jako velika brojka. Na radiju i televiziji objašnjavalo se kako pružiti prvu pomoć i što za to treba imati, kako se ponašati u slučaju napada kemijskim oružjem i što treba poduzeti ako dođe do neke nuklearne eksplozije, na web-stranicama grada moglo se pogledati koje lokacije su predviđene za okupljanje, ako bi došlo do opće evakuacije iz grada. Život se organizirao u totalno novim uvjetima gdje su djelovale diverzijske grupe, padali oboreni i neoboreni projektili, postavljale su se kontrolne točke na cestama, zaštitne daske na prozorima, diskutiralo se što je sigurnije – podrum ili „dva zida“, pažljivo su se pratile vijesti na društvenim mrežama i nacionalnom informacijskom maratonu, te puno drugih elemenata na koje nikad nismo ni mislili.
Narod.hr: Koji Vam je bio najteži trenutak od početka rata?
Prof. Alistratova: Teško je bilo prihvatiti samu činjenicu rata kao takvog, činjenicu da te netko s projektilima i na tenkovima odlučio „demilitarizirati“, u slijepoj ambiciji reanimirati desetljećima mrtvu državu, odlučio te „denacificirati“. Nedavno sam pročitala jednu misao, na žalost ne znam tko je autor: Godine 2014. postali smo svjesni da nam nisu braća, a 2022. da nisu ni ljudi. Vjerojatno to je najteže, svaki dan biti suočen s posljedicama neljudskog djelovanja u svim mogućim i nemogućim oblicima.
Narod.hr: Osjećate li se sigurnije otkad su se Rusi povukli iz okolice grada?
Prof. Alistratova: Otkad su se ruske postrojbe povukle iz Kijevske oblasti život se polako normalizira, koliko je to moguće u uvjetima rata. Rat i dalje traje i u ovih već više od 50 dana rata, bilo je jako malo dana bez napada na Kijev. Činjenica je da sada u Ukrajini nije moguće naći mjesto za koje možeš reći: tamo je sigurno. Svjesni smo da Kijev, pogotovo kao glavni grad u kojem se nalazi državni vrh i dalje ostaje cilj i za raketiranje i za sve moguće napade i diverzije.
Narod.hr: Dok je trajao glavni napad na Kijev, jeste li znali otkuda opasnost dolazi i u koje vrijeme? Iz zraka, od aviona, s kopna, od dalekometnog topništva, od pješaka?
Prof. Alistratova: Od prvih dana o opasnosti izvješćuju sirene, radio, televizija, razne mobilne aplikacije i kanali. S obzirom da je Kijev uglavnom udaran iz zraka, gleda se otkud opasnost dolazi. Ako dolazi iz akvatorija Crnog mora treba negdje sat vremena da doleti do Kijeva, ako s područja Bjelorusije – dvadesetak minuta. Periferija grada je stradala zbog dalekometnog topništva iz područja Kijevske oblasti gdje su bile teške borbe. U gradu su se vodile borbe različitih intenziteta s diverzijskim grupama.
Narod.hr: Kako na stanovništvo u Kijevu djeluju informacije o pokolju u Buči i drugim mjestima? Možete li opisati predratnu Buču?
Prof. Alistratova: Nisam iz Buče, ali svi znamo kako je predratna Buča mjesto s divnim šumama i parkovima, prekrasno projektiranim stambenim kvartovima i lijepim kućama, s dosta visokim standardom života, bez buke i gužve metropole, ali u blizini glavnog grada, idealno obiteljsko mjesto za živjeti i odgajati djecu.
Ali to je Buča koje više nema. Sada je Buča za sve nas, u cijeloj Ukrajini, simbol zvjerstava, izgubljene humanosti i strašne realnosti. A još strašnije u toj realnosti da je Buča samo jedna od još puno takvih mjesta u Kijevskoj, Černigivskoj, Sumskoj oblasti i to samo već oslobođena područja, za koja se točno zna da imaju još strašnije Buče.
Svaki dan u 09:00 imamo minutu šutnje, kada mislimo na sve poginule i svaki dan broj poginulih je sve veći i veći. Nemoguće za shvatiti, strahovito bolno za prihvatiti.
Narod.hr: Imate li cijelo vrijeme internet, vode, hrane, lijekova, struje, grijanje?
Prof. Alistratova: Što se tiče lijekova i hrane bilo je određenih problema prvih dana zbog panike i poteškoća s logistikom, ali to se brzo riješilo. Vezano za vodu, plin, struju, grijanje, internet i telekomunikacije u Kijevu s time nije bilo problema. Ako je dolazilo do kvarova i oštećenja zbog udara, to se brzo popravljalo. U tom smislu Kijevljani su bili opskrbljeni i kako je ovih dana rekao kijevski gradonačelnik Vitalij Kličko, 55 posto stanovnika redovito su plaćali i režije.
Narod.hr: Kakav je život sada, radi li gradski prijevoz, može li se na posao, u trgovine, može li se putovati autom?
Prof. Alistratova: Kako sam već rekla, život u gradu se polako normalizira. Bez obzira na preporuke gradskih vlasti da je prerano, sve više ljudi se vraća u grad. Pomalo se povećava intenzitet i produžuje vrijeme rada javnog prijevoza, ali to još daleko nije predratni intenzitet. Pomalo se otvaraju i trgovine, teško mi je reći za cijeli grad, ali u našem kvartu otvoreno ih je oko 30 posto. Rade mini tržnice. Grad je otvoren i za osobna vozila, otvaraju se mostovi, a za sada su tri u funkciji.
Narod.hr: Gdje su ljudi boravili za policijskog sata – u stanovima, u skloništima?
Prof. Alistratova: To je vrlo individualno. Neki su ostajali u stanovima i samo za vrijeme uzbune išli u skloništa, neki su bili u skloništima duže vrijeme, pogotovo ako su bili u metrou. Naime, metro stanice i dalje se koriste kao skloništa za vrijeme uzbuna.
Narod.hr: Što predstavlja najveći stres, možete li zaspati?
Prof. Alistratova: Sve to ovisi, ima lakših i težih dana, a to utječe i na san. Svakako teško je zaspati znajući kako se vode borbe oko Černobilske nuklearke, odmah je pred očima 1986., te razmišljanja o tome kako nju „čuvaju“ vojnici koji pojma nemaju kako to funkcionira. Ili kako uništavaju streljiva na najvećoj europskoj nuklearki u Zaporožju znajući da taj nuklearni terorizam nitko ne može spriječiti. Teško je gledati kako ti svaki dan uništavaju zemlju, ogromne gradove pretvaraju u ruševine, a manja mjesta spaljuju do zemlje. A najbolji lijek protiv stresa je bila i ostaje vjera u pobjedu, vjera u svoj narod koji bez oružja može stati pred tenkove, koji se ne boji na privremeno okupiranim područjima izlaziti na prosvjede, radost s kojom na oslobođenom teritoriju dočekuju OSU (Oružane snage Ukrajine). Te vijesti su najbolji antistres.
Narod.hr: Gdje je u gradu najteža situacija? Bolnicama, domovima za starije i nemoćne?
Prof. Alistratova: Sada se i tu situacija normalizira. Na početku je bilo teško, ali medicinsko osoblje, djelatnici koji su ostali u Kijevu s početkom rata su se preselili u bolnice, neki čak i s obitelji, mijenjali su se, maksimalno pomagali jedni drugima, a bili su dostupni 24 sata na dan. Osim toga, u Ukrajini je jako dobro razvijen volonterski pokret i volonteri su dosta pomagali sa svom nužnom opskrbom.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
