Prof. Miliša: U sjeni rata u Ukrajini – I SAD provode imperijalnu politiku

miliša sad eu rusija ukrajina
Foto: Zlatko Miliša, Depositphotos; Fotomontaža: Narod.hr

Američka vanjska politika vodila je ratove pod izlikom borbe protiv diktatora. Neistinita optužba kako je (samo) u Trumpovom mandatu Amerika bila rasistička i nedemokratična, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.

Ukrajina je kolateralna žrtva nekonzistentne politike EU te skrivenog rata Rusije i SAD

SAD više od stoljeća pod izlikom svrgavanja nedemokratskih vlada i/ili diktatora ratovima i režiranim sukobima provodi imperijalnu politiku.

SAD su krenule s imperijalnim osvajanjima 1899. kada su okupirale Filipine. Američke vlasti kroz povijest su nametale su nametale ili održavale ratove i sukobe da bi dobili odane vlasti drugih država, nalazišta nafte, hrane. Onih iz Europe koji su podržavali “Amere” dobili su u dva navrata humanitarne katastrofe mitskih razmjera. Američka vanjska politika vodila je ratove pod izlikom borbe protiv diktatora pa je neistinita optužba kako je (samo) u Trumpovom mandatu Amerika bila rasistička i nedemokratična.

Bez namjere da ičim i ikako opravdam Putinovu agresiju na Ukrajinu smatram potrebnim analizirati ulogu američkih vlada i skoro svih predsjednika SAD-a u ranijim napadima na druge države. Ukrajina je kolateralna žrtva nekonzistentne politike EU te skrivenog rata Rusije i SAD. Amerikancima odgovara što će cijene plina i žitarica otići u nebo, ili što izbjeglice ostaju u Europi…

 

Imperijalne pretenzije, a ne svrgavanje nedemokratskih vlada i diktatora

SAD je više od stoljeća pod izlikom svrgavanja nedemokratskih vlada i/ili diktatora provodi imperijalnu politiku ratovima. SAD su krenule s imperijalnim osvajanjima 1899. kada su okupirale Filipine. Ovdje izdvajam: 1950. bombardiranje Sjeverne Koreje, 1953. rušenje vlade u Iranu, 1954. rušenje vlade u Gvatemali i 1973. u Čileu, te najbrutalniju agresiju na Vijetnam 1964. (gdje je ubijeno više milijuna ljudi).

Licemjernost američke politike na Bliskom Istoku je vidljiva u činjenici da je SAD naoružavao islamske ekstremiste kako bi preko njih rušio postojeće režime, a samo je za javnost demonizirao te iste ekstremiste.

William Blum u knjizi “Ubijanje nade: američke vojne i CIA-intervencije od Drugog svjetskog rata” konstatira: “Da biste razumjeli američku vanjsku politiku, prvo vam mora biti jasna osnovna činjenica – američka vlada želi dominirati svijetom.”

Prvi eksperiment Arapskog proljeća bilo je svrgavanje iračkog predsjednika Sadama Huseina. Od ožujka do svibnja 2003. je trajala invazija u kojoj je “koalicija”, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, svrgnula Sadama Huseina i okupirala Irak pod izlikom da je razvio nuklearno oružje. Vojnom intervencijom na Irak srušen je Sadamov diktatorski režim, ali je ta zemlja, kao i Egipat, pretvorena u rasadnik terorizma, što poznajemo u fenomenu (samoproglašene) tzv. islamske države.

Na poveznici Agence Global- Article se mogu pronaći intrigantni prilozi američkih analitičara koji detektiraju i povezuju stvari koje se ne mogu naći u mainstream medijima. Autori oštro kritiziraju američku politiku. Jedan od njih je i Rami G. Khouri, koji u članku “Israelis, Palestinians: desperately seeking leadership (“Izraelci, Palestinci: očajnički tražeći vodstvo”) iznosi rezultate ankete izraelskih i palestinskih stručnjaka koji otkrivaju da se ispitanici na obje strane zalažu za dvije države i trajni mir. Radikalne strane su opravdale ubijanje na “drugoj strani” kao način samoobrane. Nigdje pomirljivih tonova građana Izraela i Palestine.

Međutim, dvoje politologa, Izraelka Tamara Hermann i Palestinac Khalil Shikakia, u svom istraživanju pokazuju da 51% Palestinaca i 59% Izraelaca podržavaju rješenje izraelsko-palestinskog sukoba. U Izraelu, 53% Židova i 87% Arapa podržava osnivanje neovisne palestinske države dok 34% Palestinaca i 20% Izraelaca podržava ideju o jednoj državi. Palestinci i dalje vjeruju svom neizravnom egzekutoru – SAD-u.

Libija je bila ekonomski najstabilnija afrička država. Ona je danas u rasulu, rastrgana frakcijskim sukobima.

Europska unija i SAD dugovali su Libiji do 2011. godine, prije svrgavanja Gadafijeva režima, gotovo 200 milijardi dolara za isporučenu naftu. Muamer Gadafi je zatražio plaćanje toga duga i zaprijetio da će u suprotnom sklopiti međudržavne ugovore s drugim zemljama. Zbog toga su Obama i zemlje koje su mu bile dužne pokrenule neviđeno razaranje Libije i svrgavanje Gadafija, koji desetljećima prije toga “velikima” nije smetao.

Nobelova nagrada za mir uručena je Obami koji je aktivno sudjelovao u vojnom uništenju Libije, a započeo je rat u Siriji. Invaziju na Afganistan počeo je Bush 2001., a Obama je nastavio. Formalno je Amerika taj rat okončala u prosincu 2014.

Nekadašnji Američki predsjednik Obama u veljači 2015. je izjavio: “Moramo imati najjaču vojnu silu na svijetu kojom ćemo po potrebi zavrtati ruke onim državama koje ne budu činile ono što zahtijevamo od njih”. Ta izjava bila je prijetnja u kontekstu humanitarne katastrofe Europe kao i skandalozna izjava Georga W. Busha, američkog predsjednika, koji je u trenutcima najveće drame koja je potresla SAD – terorističkog napada na New York i Washington 11. rujna 2001. izjavio: “Ne smijemo dozvoliti teroristima da nas zaustave u kupovanju.”

Chomsky je prije više godina primijetio da bi “svaki poslijeratni američki predsjednik bio obješen kad bi se primjenjivali Nürnberški zakoni”. I proslavljeni američki režiser Oliver Stone, prilikom dodjele nagrade “Speech at Writers Guild”, za 2017. u kratkom govoru objasnio je svu perverziju američke vanjske politike posljednjih desetljeća: “13 ratova koje smo započeli u posljednjih 30 godina govori o režimu koji se održava pod izgovorom da su to pravedni ratovi.

Ne možemo opravdati naš sistem sve dok izazivamo tolike ratove i kaos u svijetu. Intervenirali smo u više od 100 država, invazijama, promjenama režima, izazivanjem ekonomskog kaosa, ili hibridnim ratom. Na kraju to postaje sistem koji vodi ka uništenju planete i istrebljenju svih nas.”

Virusi amerikanizacije šire se svijetom

Evo devet najupečatljivijih virusa amerikanizacije.

1. Predsjednici SAD-a od politike prave reality show.

2. Tamo je osmišljen projekt nejednakosti u raspodjeli društvenog bogatstva s oksimoronom – korporativna demokracija!

3. Projekt mekdonaldizacije društva se iz SAD-a nezaustavljivo širi diljem svijeta. Zatrovali su svijet holivudskom industrijom i potrošačkom histerijom.

S virusom amerikanizirane fast food imamo obiteljski životni stil gdje ukućani žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima.

4. Od tamo je krenuo projekt asimiliranja migranata u američki lonac za taljenje (melting pot). Amerikanizacija ili kulturni imperijalizam započeo je s uništavanjem kulture Indijanaca. Od 2013. sve popularniji Tea Party pokret postao je temelj kojim se počela mržnja prema manjinama i imigrantima. Prisilnu asimilaciju svojevremeno je promovirao Strobe Talbott, bivši zamjenik američkog ministra vanjskih poslova u Vladi predsjednika Billa Clintona, izjavivši: “Današnje države bit će zastarjele, sve će države priznavati jedan globalni autoritet i shvatiti da državni suverenitet nije dobra ideja”.

5. Borba protiv diktatora i/ili terorizma je bio paravan za a )imperijalne ratove, a borbu protiv ISIL-a pokrenuli su da bi prisvojili bogata nalazišta nafte Bliskog Istoka i b) kreditiranje (s enormno visokim kamatnim stopama) manje razvijenih država koriste za njihovo porobljavanje. Ovo je objasnio John Perkins u svom bestseleru Ispovijest ekonomskog plaćenog ubojice (Confessions of an Economic Hit Man).

Autor opisuje američke “ekonomske ubojice” kao visoko plaćene profesionalce koji “lomljive” vlade varaju za milijarde dolara.

Jedan od glavnih kritičara američkih vlada je i financijski analitičar Martin Armstrong. Slovi kao jedan od najuspješnijih financijskih analitičara i prognostičara. Govorio je o opasnostima simbioze američkih vlada i banaka. Dokumentirano je upozoravao da su banke “novi oligarsi”. Zbog toga je odležao 11 godina u zatvoru.

6. Ni u Staljinovo vrijeme u SSSR-u nije bilo toliko ljudi u zatvorima kao danas u SAD-u. Sjedinjene Američke Države provodile su krajnje nehuman pokus na zatvorenicima u Gvatemali. Kako bi testirale učinak lijekova na njima, svjesno su ih podvrgavali raznim bolestima. Naknadno je (tadašnji) predsjednik Obama priznao skandal suradnje Medicinskog instituta SAD-a i vojne industrije!

7. Od tamo je krenuo i “virus” otuđenja i/ili gomile usamljenika. Amerikanci sebe nazivaju nacijom Seinfeld, prema popularnoj TV-seriji iz devedesetih o otkačenom životu četvero sredovječnih samaca. Jeffrey Grupp, u knjizi Korporatizam – novi svjetski poredak objašnjava kako su korporatisti Amerikancima isprali mozak, vjerujući da je normalno najveći dio vremena živjeti izvan obitelji i doma: “Natjeralo ih se da rade za korporacije, da u radnim logorima budu svjesno robovi.”

8. Istraživanja američkog sociologa J. Berga, otkrivaju (ka)da su, kako i koje korporacije (u)gušile individualizam “kao temelj američke kulture” (J. Berg u knjizi “They won’t work”). Slično tvrde i Američki profesori Hershey H. Friedman i Sarah Hertz (vidjeti www.valuewalk.com/wp-content/uploads), koji tvrde da u SAD-u nestaje srednji stalež i da ta nekada moćna sila danas dolazi visoko na ljestvici socijalno najugroženijih građana svijeta.

9. Sterilizacija ljudi počinje ranije od nacističke ideje o rasnoj “čistoći”. Ta je ideja začeta u Americi, gdje su neki eugeničari o tome pisali, zagovarajući ideju čišćenja rasa.

Američki ekonomist i geopolitičar F. William Engdahl u knjizi Sjeme uništenja opisuje nove metode depopulista: “Širenje genetski modificiranih usjeva i hrane diljem svijeta danas je toliko uhvatilo maha da ga se mora proglasiti zločinom protiv čovječanstva”.

Zaključno

Umjesto zaključka citiram Henrya Millera, koji je u svom eseju “Za osamdeseti rođendan” zapisao: “Amerika pokazuje znakove raspadanja. Mi Amerikanci možda jednoga dana stignemo do svih planeta, ali nikada nećemo dospjeti do središta svemira koje se nalazi u duši najsiromašnijih i najskromnijih ljudi”.

O autoru:

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.

Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.