Petog srpnja 2024. godine bivši američki predsjednik Donald Trump imenovao je Jamesa Davida Vancea svojim kandidatom za potpredsjednika SAD-a. Imenovanje tog senatora iz Ohija, koji je u političku arenu ušao tek prije dvije godine izazvalo je iznenađenje među tzv. američkom elitom čiji su trbuhozborci srednjostrujaški mediji.
Veliki je to otklon od Trumpovog modusa operandija prije osam godina, kada je u pitanju biranje najbližih suradnika. Promjene se vide u činjenici da Trump ovaj puta nije izabrao političkog veterana i time sklopio savez s uobičajenom elitom unutar Republikanske stranke. Time je Trump poslao poruku da se ne oslanja na bilo kakav konsenzus ili primirje s “konzervativnim elitama” koje vidi kao desno krilo duboke države koje mu je iznutra uzurpiralo bilo kakvo ozbiljno djelovanje u prvom mandatu.
Ipak, izbor JD Vancea iznenađuje zbog toga što on pripada dijelu političkog kružoka kojeg se smatra i desnijim od Trumpa. Stoga je Politico posvetio članak potpredsjedničkom kandidatu odnosno članak o ljudima koji stoje iza projekta JD Vance, a kojima je glavni cilj lustriranje svih državnih institucija, ne od bivših komunista ili kriminalaca, već od liberala uopće.
>Američko militantno širenje liberalnih vrijednosti traje dulje od sto godina: Evo članka iz 1927. koji to dokazuje
‘Nova desnica’ i njezini ideolozi – Deneen, Yarvin i Thiel
Sklapanjem saveza između elite “Nove desnice” i MAGA masa, Vance bi, prema ovom tumačenju, mogao poslužiti kao vođa novog pokreta za uspostavljanje neliberalnog i eksplicitno reakcionarnog političkog poretka. Iako prihvaća retoriku konzervativističkog populizma, ovaj bi novi poredak bio fundamentalno elitistički: izbacio bi sadašnju američku vladajuću elitu kako bi je zamijenio novom, konzervativnijom, iz redova Nove desnice, piše Politico.
Pojedinosti ovog plana razlikuju se među različitim piscima i misliocima koji su utjecali na Vancea – ljudi poput političkog teoretičara sa sveučilišta Notre Dame Patricka Deneena, internetskog filozofa Curtisa Yarvina i rizičnog kapitalista iz Silicijske doline Petera Thiela. Ali uzeti zajedno, njihovi se recepti svode na neku vrstu plana u tri koraka za projekt Nove desnice: identificirati člana elite Nove desnice koji može iskoristiti energiju rastućeg desničarskog populističkog pokreta, odjahati na toj energiji do političke moći, a zatim izvršiti odozgora-prema dolje transformaciju američkog društva duž neliberalnih linija.
>Granza: Mainstream konzervativci u osnovi brane ono što je liberalizam zastupao prije deset godina
Stvaranje novog društvenog poretka
To je, zapravo, plan da se kroz vladavinu elite postigne ono što čak ni MAGA pokret nije uspio postići putem demokratske kontrole: stvaranje društvenog poretka izgrađenog oko konzervativnih vrijednosti, čak i ako te vrijednosti ostanu uglavnom nepopularne među američkim narodom.
Zapravo, Vance je artikulirao vlastitu političku strategiju izrazima koji su blisko odjekuju onima koji se nalaze na stranicama mislilaca Nove desnice koji su utjecali na njega.
“Jedan od načina na koji sam snažno populist je to što mislim da ljudi trebaju imati izabrane predstavnike koji pokušavaju kanalizirati njihove frustracije u rješenja koja će im život učiniti boljim”, rekao mi je Vance kad sam ga intervjuirao u njegovom uredu u prosincu 2023. “Jedan od načina na koji nisam baš populist je to što mislim da je svaki populistički pokret koji je ikada postojao propao osim ako nije zahvatio neku podskupinu ljudi koji su profesionalno u vladi.”
“Ne možete voditi politički pokret samo s biračima”
Dodao je: “Ne možete voditi politički pokret samo s biračima – trebate glasače, trebate birokrate, trebate odvjetnike, trebate poslovne vođe, trebate cijeli paket.”
Dok Vance kreće u predizbornu kampanju, raščlanjivanje ovog nacrta ključno je za razumijevanje njegove političke putanje – i onoga što je u pozadini njegove podrške Trumpu. S obzirom na njegove prethodne kritike Trumpa, Vanceova novootkrivena naklonost trumpizmu i pokretu MAGA pripisana je “moralnom kolapsu” ili rangiranom oportunizmu. Ali ako se suprotstavi idejama koje nalazimo u spisima konzervativnih intelektualaca bliskih Vanceu, počinje se činiti kao nešto drugo: prvi korak u mnogo širem planu.
Jedne ljetne večeri 2023., Vance je ušetao u mramorom obloženu plesnu dvoranu na Katoličkom sveučilištu u Americi, gdje se okupilo 250 ljudi na predstavljanju nove knjige katoličkog filozofa Patricka Deneena, političkog teoretičara sa Sveučilišta Notre Dame, čiji je domaćin konzervativni Intercollegiate Studies Institute. Vance, koji je tada bio samo nekoliko mjeseci u prvom mandatu senatora Sjedinjenih Država, došao je do Deneena i snažno ga zagrlio, a obojica su se nasmiješili dok su se pozdravljali poput starih prijatelja.
Taj je zagrljaj poslužio kao živopisna metafora za Vanceovo i novodesničarsko prihvaćanje Deneenova rada kao svojevrsnog intelektualnog putokaza za njihov politički pokret u nastajanju.
“Zašto je liberalizam propao” i “ Promjena režima”
U svojoj probojnoj knjizi Zašto je liberalizam propao, objavljenoj 2018., Deneen je tvrdio da je liberalizam malog L neizbježno samodestruktivan; da će politički sustav utemeljen na širenju individualnih prava i autonomije na kraju potkopati kolektivne institucije — poput obitelji, organizirane religije i lokalnih zajednica — koje uopće omogućuju politički život.
U svojoj sljedećoj knjizi, Promjena režima, Deneen ne prihvaća izraz “iliberalan”, već iznosi viziju idealnog “postliberalnog poretka” koji bi odbacio liberalističku zaštitu individualnih prava u korist društvenog poretka koji promiče “opće dobro ” — objektivan skup društvenih uvjeta, posuđenih iz katoličkog društvenog učenja, koji “podržavaju ljudski procvat”.
Prema Deneenu, lažna predanost liberalizma egalitarizmu trenutno pruža pokriće korumpiranoj (i lijevo orijentiranoj) eliti da slijedi svoje interese nauštrb interesa potlačenih (i desno orijentiranih) masa. U Deneenovom postliberalnom poretku, nasuprot tome, nova vladajuća elita poticala bi suradnju između “nekolicine” i “mnogih” u potrazi za općim dobrom. Ovaj bi novi poredak izgledao isto i njime bi upravljale iste institucije kao i sadašnjem, ali bi bio prožet “temeljno drugačijim etosom”.
“”Miroljubiva” tranzicija neće se dogoditi sama od sebe”
U praksi, Deneenovi politički recepti za poticanje općeg dobra bili bi još dalekosežniji od Trumpovih: sveobuhvatne protekcionističke trgovinske mjere za promicanje domaćih industrija; agresivno rušenje povjerenja u korporativni monopol; snažna politika “pro-obiteljske” socijalne skrbi za promicanje formiranja tradicionalnih obitelji; stroga ograničenja pobačaja i LGBTQ+ prava.
Srž Deneenove knjige je njegov plan za prijelaz iz liberalnog poretka u postliberalni poredak. Deneen je tvrdio da se ova “miroljubiva” tranzicija neće dogoditi sama od sebe.
>Pravosudni sustavi liberalnih demokracija očito su pristrani u korist liberalizma
Nova aristokracija
To bi zahtijevalo stvaranje “nove elite” – “samosvjesnog aristoia” (ili aristokracije) koji bi mogao ući u dvorane vlade, akademske zajednice i medija, preuzeti ih i prenamijeniti prema konzervativnim i neliberalnim ciljevima. Iako bi potjecala iz viših slojeva društva, ova bi nova elita učinkovito djelovala kao klasne izdajice: nakon što bi zamijenili staru, korumpiranu liberalnu elitu, udružili bi se i vladali u interesu “mnogih”, koristeći svoju moć za njegovanje konzervativnih vrijednosti poput “stabilnosti, reda i kontinuiteta.” Deneen naziva ovo političko uređenje “aristopopulizmom” — savezom između “istinski plemenite elite” (“aristoi”) i populističkih masa, koje zajedno rade na zamjeni sekularnog liberalizma postliberalnim sustavom utemeljenim na “ispravnom priznavanju i obnovi kršćanskog korijene naše civilizacije.”
Vance – čija ga pozadina i biografija čine živim utjelovljenjem Deneenove “aristopopulističke” vizije – nije skrivao svoje zanimanje za Deneenove ideje. Tijekom panel rasprave na događaju predstavljanja Deneenove knjige, Vance — koji se pojavio zajedno s predsjednikom Zaklade Heritage Kevinom Robertsom — identificirao se kao član “postliberalne desnice”, dodajući da “vidi svoju ulogu i svoj glas” u Kongresu kao “izričito antirežimski”.
NRx i Mencius Moldbug
Ideje Curtisa Yarvina ne izazivaju formalne rasprave u mramornim dvoranama američkih sveučilišta, ali nisu ništa manje utjecajne u intelektualnom ekosustavu koji je oblikovao Vanceov svjetonazor. (op.a u Narod.hr-u, Yarvin je prvi puta spomenut još 2021., a 2023. objavljen je i njegov tekst pod uredničkim naslovom U svakoj zemlji u razvijenom svijetu predstavnička demokracija je mrtva).
Yarvin je postao istaknut među online desnicom ranih 2000-ih kao vodeći glas “neoreakcionarnog” pokreta – ili onoga što je kasnije nazvano “NRx” – dok je blogao pod pseudonimom “Mencius Moldbug“. Pretpostavka pokreta, koji je Yarvin razotkrio u svom prepoznatljivom vijugavom i ironijom prožetom proznom stilu, bila je da je “demokracija koještarija” – i kao filozofski sustav i kao princip za organiziranje modernog društva.
Prema Yarvinu, Amerika u 21. stoljeću više nije demokracija ni u jednom značajnom smislu. Umjesto toga, degenerirala je u korumpiranu oligarhiju kojom upravlja međusobno povezana mreža akademika, medijske elite i vladinih birokrata koju Yarvin naziva “Katedralom“.
Iako je većina Amerikanaca nastavila vjerovati da će izbori i narod i dalje biti izvor političke moći i legitimiteta, Yarvin ističe da stvarno donošenje odluka u Americi – uključujući kritičnu moć da se odredi što je istina, a što laž – ostaje Katedrali, bez obzira na to tko je zauzeo Bijelu kuću ili koja stranka ima većinu u Kongresu. (Na Nacionalnoj konferenciji konzervativizma 2022. Vance je održao govor pod naslovom “Sveučilišta su neprijatelji” koji je zapravo bio laičko objašnjenje “Katedrale.”)
“Centralizirana američka monarhija”
Do neke točke, Yarvinova kritika ovog sustava može zvučati kao tradicionalnija libertarijanska ili konzervativna kritika “administrativne države” ili “duboke države” – ideje da je skup neizabranih birokrata uzurpirao vlast od suverenog američkog naroda. Ali za razliku od tradicionalnih konzervativaca, Yarvin ne zagovara povratak na malu ili ograničenu vladu.
Umjesto toga, on tvrdi da Amerika treba “nacionalnog izvršnog direktora, odnosno ono što zovemo ‘diktatorom’,” koji bi mogao implementirati tip centralizirane američke monarhije, vođen po modelu tehnološkog startupa iz Silicijske doline. (Yarvinov model za ovaj stil vodstva je, napola ironično, FDR, čije je predsjedništvo on opisao kao “osobnu izvršnu monarhiju”.) Yarvin je iznio opsežni (iako ne uvijek jasnu) strategiju objašnjavajući kako bi demokratski izabrani predsjednik mogao utvrditi monarhijsku vlast — proces koji bi uključivao aplikaciju za pametne telefone za organiziranje glasovanja, pojačanu policijskim snagama s crvenim trakama na ruci.
Ovdje i drugdje, Yarvinovi planovi oštro se razlikuju od Deneenovih – a ni Deneen ni Vance nisu podržali izričito monarhističke dijelove Yarvinove vizije. Ali dijele jedan bitan element: poput Deneena i Vancea, Yarvin vjeruje da će tranziciju od progresivne liberalne demokracije voditi samosvjesni kadar konzervativnih elita koje stječu moć kroz savezništvo s narodnim masama — propuštajući, prema Yarvinovoj viziji, na vladavinu jednog “nacionalnog izvršnog direktora”.
>MacIntyre: Demokracije diljem Zapada, unisono, stvaraju aristokraciju favoriziranih skupina
“Vilenjaci” i “hobiti”
Yarvinov opis ove dinamike mnogo je čudniji od Deneenova. Posuđujući iz svemira JRR Tolkienove trilogije Gospodar prstenova, Yarvin opisuje američko društvo kao podijeljeno na nekoliko klasa: “Vilenjake” (visoko obrazovanu vladajuću klasu); “hobite” (prosječne Amerikance srednje klase iz republikanskih država) te “patuljke, orke i zombije” (radničku i nižu klasu). Ove skupine, napisao je Yarvin, opisuju različite uloge u društvu, a ne rase ili stalne klase: vilenjaci su ljudi koji vode moćne institucije politike i kulture, dok hobiti samo “žele na miru roštiljati i odgajati djecu”. (“Ove su uloge obično nasljedne, ali ne moraju biti”, govori Yarvin.)
Vilenjaci su gotovo jednolično liberalni, ali Yarvin vjeruje da su među vilenjacima pomiješani “tamni vilenjaci” — reakcionarne elite poput Yarvina koje se protive “režimu”, suosjećaju sa stradanjem hobita i razumiju demokraciju onakvu kakva ona zapravo jest: pokriće za korumpiranu oligarhiju. Jedini način da se ostvari “pro-hobitski” režim, tvrdi Yarvin, jest da hobiti sklope savez s tamnim vilenjacima kako bi porazili normalne vilenjake, a zatim dopustili mračnim vilenjacima – i na kraju jednom tamnom vilenjaku – da vladaju u njihovo ime.
Vance smatra da Ustavni sud treba ignorirati
Ovo je, zapravo, ekstremniji opis Deneenovog “aristopopulizma” u jednostavnijim terminima. U popularnom konzervativnom podcastu 2021., Vance je citirao Yarvina – kojeg je nazvao “prijateljem” – u prilog svom mišljenju da bi Trump u drugom mandatu trebao “otpustiti svakog birokrata srednje razine i svakog državnog službenika u administrativnoj državi i zamijeniti ih našim ljudima”, dopuštajući tako konzervativcima da “preuzmu administrativnu državu za naše vlastite potrebe”.
Vanceovo citiranje Yarvina privuklo je mnogo pozornosti otkako je dospio na vrh republikanske izborne liste – osobito Vanceov prijedlog da bi Trump trebao ignorirati Vrhovni sud ako se umiješa kako bi spriječio masovna otpuštanja.
Sve ove niti spajaju se u razmišljanjima Vanceova primarnog političkog pokrovitelja i bliskog osobnog prijatelja Petera Thiela.
Thiel, von Mises, Rothbard i Hoppe
Thiel i Vance upoznali su se 2011. nakon što je Vance prisustvovao Thielovu predavanju na Pravnom fakultetu Yale — susret koji je Vance kasnije nazvao “najvažnijim trenutkom mog vremena na Yaleu”. Vance je kasnije otišao raditi za Thielovu tvrtku rizičnog kapitala, Mithril Capital – VC tvrtka je, prikladno, nazvana po Gospodaru prstenova – i kasnije je osnovao vlastiti fond uz Thielovu podršku. Međutim, usput je Thiel postao neka vrsta Vanceova učitelja, upoznajući Vancea s intelektualnim influencerima koji oblikuju politiku desno orijentirane skupine Silicijske doline.
Jedan od tih utjecaja bio je austrijski libertarijanski ekonomist Ludwig von Mises i dvojica njegovih američkih učenika, Murray Rothbard i Hans-Hermann Hoppe. Ta je trojka činila jezgru grupe mislilaca poznatih kao “paleolibertarijanci”: Za von Misesa, Rothbarda i Hoppea, stvarna politička sloboda zahtijevala je smanjenje – i na kraju ukidanje – centralizirane države, ustupajući mjesta “anarho-kapitalističkom” sustavu kojim se upravlja isključivo tržištima i silama društvene konkurencije.
Originalni tekst “trumpizma” iz 90-tih
Čak i dok su libertarijanci dobivali politički zamah i podršku tijekom 1970-ih, paleolibertarijanci su ostali relativno marginalni na desnici, a njihovi sljedbenici znali su da program nije dovoljno popularan da dobije široku podršku. Do 1990-ih, posebno je Rothbard odustao od izgradnje širokog izbornog pokreta temeljenog isključivo na libertarijanskim načelima.
Umjesto toga, počeo je pozivati libertarijance da svoju energiju posvete novom stilu “desnog populizma”, koji se temelji na savezu između libertarijanskih intelektualnih elita i masa srednje i niže klase koje su se osjećale potlačeno i razočarano suvremenim američkim životom. “Ova dvosmjerna strategija je (a) izgraditi kadrove naših vlastitih libertarijanaca, kreatora mišljenja o minimalnoj državi, temeljenih na ispravnim idejama; i (b) izravno osluškivati mase, spojiti dominantne medije i intelektualne elite”, napisao je Rothbard u eseju iz 1992. pod naslovom “Desni populizam”, kojeg je pisac John Ganz nazvao “originalnim tekstom trumpizma .”
>Iako je Otvoreno društvo otišlo iz Hrvatske ’06., Sorosevu agendu za njega su nastavile ove udruge
Pat Buchanan
S vremenom bi se ova koalicija konsolidirala iza “inspirativnog i karizmatičnog političkog vodstva… koje će biti obrazovano, hrabro, dinamično, uzbudljivo i učinkovito u mobiliziranju i izgradnji pokreta”, napisao je Rothbard. (Fanatični antikomunist Joseph McCarthy ponudio je jedan povijesni primjer kako bi to vodstvo moglo izgledati, ustvrdio je Rothbard – ali gledajući u budućnost, svoje je nade polagao u Pata Buchanana.) Nakon što je ovaj pokret koncentrirao moć pod svojim karizmatičnim vođom, mogao preuzeti političku kontrolu od “nesvetog saveza ‘korporativno liberalnog’ Big Businessa i medijskih elita,” demontirati američku državu i uvesti novi hiper-libertarijanski poredak.
Pod ovim novim poretkom, pretpostavio je Rothbard, prirodna elita – ljudi koji bi mogli pobijediti u svijetu nesputane konkurencije – neizbježno će se popeti na vrh.
“Sloboda i demokracija više nisu kompatibilne”
Iako je cilj paleolibertarijanaca u teoriji bio suprotan snažnoj centraliziranoj državi ili reakcionarnoj monarhiji, ipak se pokazao privlačnim za mislioce s autoritarnim sklonostima, dijelom i zato što je podržavao otvoreni skepticizam prema liberalnoj demokraciji. Za paleolibertarijance je demokracija postojala kako bi štitila tržišta, a nakon što je to prestala činiti, postala je potrošna roba. (Yarvin je, na primjer, naveo Rothbarda i Hoppea kao glavne utjecaje, kao i ključne osobe na alt-desnici.) Ovo je stajalište imalo odlučujući utjecaj na Thiela, koji je govorio u organizaciji koju je utemeljio Hoppe, i koji je neslavno izjavio u 2009. da on “više ne vjeruje da su sloboda i demokracija kompatibilne.”
Na površini, Deneen, Yarvin i Thiel žele različite stvari — postliberalni poredak utemeljen na katoličkom društvenom učenju; monarhiju stiliziranu prema tehnološkom startupu; tehnolibertarijanski raj bez države u kojem su jedina prava vlasnička prava.
Pogrešne elite vladaju
Ali ujedinjuje ih i njihovo protivljenje liberalnoj demokraciji i njihov fundamentalni elitizam – njihovo zajedničko uvjerenje da Ameriku vode i uvijek će voditi elite, ali da njome trenutno vlada pogrešna vrsta elite. Njihov cilj nije ukinuti vladavinu elite, već zamijeniti trenutnu američku elitu s drugačijom, konzervativnijom, i dijele nacrt kako to učiniti. Implicitno priznajući da njihove ideje nisu dovoljno popularne da bi pridobile široku političku potporu, oni zagovaraju savezništvo između reakcionarnih elita i otuđenih masa, kanalizirajući pučku frustraciju protiv demokratskog poretka za koji se nadaju da će ga na kraju zamijeniti. “Hobiti” su motor ove transformacije, ali nikada nisu njezini vođe.
Jednom nogom u svijetu elite, a jednom u srcu zemlje
Za stvaranje ovog saveza, slažu se svi ovi mislioci, trebat će vremena – ali ključni prvi korak je identificiranje i njegovanje nove konzervativne elite. Ova nova elita mora biti sastavljena od ljudi koji su ogrezli u elitnoj kulturi i na reakcionarnim idejama, ali koji razumiju narod i mogu vjerodostojno tvrditi da vladaju u njihovo ime. Moraju biti jednom nogom u svijetu elite, a jednom u srcu zemlje. Moraju razmišljati kao vilenjaci, ali moći govoriti kao hobiti.
Drugim riječima, moraju izgledati kao JD Vance — a njihov prvi zadatak je izgraditi most između elitnih reakcionarnih krugova i desno orijentiranih masa.
“Možda je najvažnija uloga koju moram odigrati iz perspektive Nove desnice, pomoći u izgradnji institucija i angažiranju ljudi koji se prije nisu bavili politikom”, rekao mi je Vance kad smo razgovarali ranije ove godine, misleći na njegovu ulogu u osnivanju nekolicine novih institucija posvećenih nacionalističko-populističkom cilju.
“To je definitivno zanimljiva stvar”, rekao je, “ali će potrajati dugo.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
