Curtis Yarvin: U svakoj zemlji u razvijenom svijetu predstavnička demokracija je mrtva

David Rothkopf je utjelovljenje duboke države. Svojevrsni “Mladi Kissinger”, Rothkopf je odradio cursus honorum novinarstva, vlade, filantropije i akademske zajednice. Nije da on jest ili je ikada bio zadužen za bilo što. Nitko ni za što nije zadužen. Postoji samo način na koji stvari funkcioniraju. Ali ako itko zna kako stvari funkcioniraju, to je Rothkopf.

Zato vrijedi pročitati njegovo novo remek-djelo publicistike vrijedno za čitanje na aerodromu, Američki otpor: Insajderska priča o tome kako je Duboka Država spasila naciju, piše Curtis Yarvin za Compact. Ili u slučaju da imate pametnijeg posla u zračnoj luci – moj sažetak argumenta iz knjige:

1. Duboka država ne postoji.
2. Duboka država je jača od predsjednika.
3. Duboka država je prava demokracija.
4. Ne postoji duboka država.

Nije moj posao pobijati ovu izvanrednu logiku – samo je objasniti.

Što je duboka država? Što ona misli? Zašto radi to što radi? Odakle dolazi i kamo ide? Rothkopf je ovdje da nam kaže – a opet, i nije. Poput Kissingera, on ne voli ništa više nego reći nešto i u sljedećem dahu to zanijekati.

Jedna nasumična fraza zapela mi je za oko kao prekrasan primjerak njegova stila. Rothkopf piše o “navodnim vezama između sina Joea Bidena Huntera i energetske tvrtke Burisma u Ukrajini” (moj naglasak). Navodnim! Činjenica da je Hunter Biden bio u Burisminom odboru jednako je dobro dokumentirana kao i holokaust. Ipak ovom jednom lijepom riječju, navodno, komesar nestaje. Orwell je bio početnik.

Moj tata, nekoć službenik vanjskih poslova na dužnosti u Africi, objasnio je: “Ovako funkcionira normalna korupcija, posvuda, sve dok nitko ne gleda.” Ili točnije, kada su svi ljudi koji gledaju nitko i ništa. Kada je Vennovo sjecište ljudi koji su (očito poput Rothkopfa) bitni i ljudi kojima je stalo prazan skup, sve što trebate je plauzibilno poricanje.

Gdje policija i novinari vrebaju, podmićivanje je teško – korupcija uzima slojeve i slojeve brokera i konzultanata. Kad nikoga važnog nije briga, samo isplatiš sina važnog čovjeka kroz lažni posao. Čak ni uvjerljiv lažni posao – smiješan, krajnje nevjerojatan, a možda čak i smiješan lažni posao.

Zamislite da je Burisma bila pod istragom u skladu s nekom hipotetskom suprotnošću Zakona o stranim korupcijskim praksama, koji zabranjuje američkim subjektima podmićivanje stranih vlada. Ono što je Burisma učinila s Hunterom Bidenom bilo je kao da je Exxon stavio sina nigerijskog potpredsjednika Yemija Osinbaja u svoj upravni odbor – ako je stručnost mladog Huntera Osimbaja u energetskom sektoru bila ograničena na trošenje benzina.

Takvo prozirno podmetanje zavaralo bi istražitelje na otprilike dvije sekunde. Zamislite “istragu” koja je zaključila: “Čekaj, to je mladi Osimbajo! Potpuno drugačiji tip! Tužan, njegov problem s benzinom… Ovdje se nema što vidjeti, policajci – krenite dalje…” Ovoliko je duboka država izvan svake kontrole.

I naravno, nitko sa stvarnom moći nikada neće istražiti bilo kakvu isplatu Bidenima ili Clintonovima – dopuštajući da sve takve tvrdnje ostanu nepotkrijepljene. Opet, istina je jasna. Nitko – to jest, nitko tko je bitan – nikada nije potkrijepio ove optužbe. Dakle, to su neutemeljene optužbe.

Moj omiljeni lik iz 1984. je O’Brien, komesar. Svatko želi biti heroj Winston Smith. Winston Smith je dosadan. Čak je i Julia, njegova ljubav, dosadna. Veliki lik je O’Brien, Orwellova verzija Velikog inkvizitora Dostojevskog. O’Brien zna; njemu nije stalo; ali mu je također stalo. On voli Big Brothera i smiješan mu je. Nije li smiješan? Smiješan je samo njemu… i njegovim prijateljima, koji su unutra.

Postoji vrsta humora koju nazivam “krokodilskim humorom”, vrsta internog vica u kojem je jedina šala da su oni koji su unutra, unutra, a oni koji su vani – vani. (Ovo sam nazvao po sovjetskom “humorističkom” časopisu, Krokodil, koji je cvjetao na ovoj vrsti podrugljivih šala.) Svaka šala usmjerena na manje, slabije ili druge inherentno je puna krokodilskog humora. U najčišćem krokodilskom humoru od 100 posto tamne čokolade — ništa drugo nije smiješno. Rothkopf zapravo nije smiješan. Uvijek je duhovit. Njegova duhovitost je uvijek krokodilska.

A iznad duhovitosti je logika. Logika je krokodilska logika: logika koja uživa u vlastitoj zabludi. Opet poput O’Briena iz 1984., uživa u dokazivanju da je 2+2=5. Evo kako Rothkopf predstavlja svoju temu: “Animus antivladine gomile bio je usmjeren na nešto što je okarakterizirano kao ‘duboka država.’ Ideja je bila da je birokracija prevelika, premoćna i da ne odgovara biračima . Implikacija je bila da je to prijetnja demokraciji.”

Rothkopf potom na 250 stranica prepričava kako birokracija nije odgovarala političarima. Sada, Kalifornija i njezini otkačeni referendumi na stranu, Amerika je navodno reprezentativna demokracija. Ne odgovarati političarima je… ne odgovarati biračima. Ovo nije mišljenje. Ovo je logika.

Rothkopfova poruka je jasna: birači nemaju i ne bi trebali kontrolirati vladu. U pravu je, po mom mišljenju, u obje točke. “Reprezentativna demokracija” ne postoji i ne bi trebala postojati. On govori istinu jezikom koji publika ne može čuti.

Evo kako Rothkopf definira heroje koji su porazili volju političara – drugim riječima, koji su porazili volju birača – drugim riječima, koji su porazili demokraciju:

Neformalni savez žena i muškaraca koji rade u agencijama širom američke vlade, neki na najvišoj razini, neki nekoliko razina niže, neki poznati, neki opskurni, neki republikanci, neki demokrati, neki neovisni… S vremena na vrijeme ti koji su bili osuđivani kao pripadnici (nepostojeće) duboke države su zapravo pomogli spasiti zemlju, ili barem dali sve od sebe da je zaštite.

(Nepostojeća) duboka država spasila je zemlju. Eto vam. Uzmite još jednu dozu ovoga. Ustavna teorija na početku 21. stoljeća je stvarno nešto posebno.

Cijena spoznaje da Rothkopf govori istinu je nesposobnost da to ponovite, budući da niste Rothkopf. Ovo je odnos između O’Briena i Winstona Smitha. Međusobno se slažu. O’Brien je pročitao Goldsteinovu knjigu. Možda ju je O’Brien čak i napisao.

Na razini moći i jezika, Rothkopfova upotreba “duboke države” je briljantna. To odražava propagandnu tehniku ​​koju možemo nazvati akrolektičkom privilegijom, u kojoj niži ne smiju čak ni izgovoriti ime viših. Kad se o “dubokoj državi” govori u političkom akrolektu – na primjer, tijekom pecanja s obale – to je najbolja stvar na svijetu. Kada se govori bazilektom – recimo, na bas čamcu – to je “teorija zavjere” i ne smije se izgovoriti.

Demokracija je postala još jedan akrolektički eufemizam. To ne znači da “birači biraju političare koji vode vladu”. Za pravo značenje demokracije mogu se obratiti samo vodećem američkom državniku — Josephu R. Bidenu: “Demokracija je više od oblika vladavine. To je način postojanja. Način gledanja na svijet. Način koji definira tko smo, u što vjerujemo i zašto radimo to što radimo. Demokracija je jednostavno toliko temeljna.”

>Kako su se kategorije ljevice i desnice, liberalizma i konzervativizma raspale pred tehnokratskim neoliberalizmom?

“Ah”, kako kažete na čitanju poezije. Ipak, Rothkopf ima drugačiju definiciju – ili se čini. On doista misli da je demokracija samo oblik vladavine. Odnosno, misli li?

Naravno, u demokraciji su oni koji su istinski glavni, čije bi vrijednosti trebale biti najvažnije, članovi biračkog tijela, ljudi. U nekim aspektima, u demokraciji koja dobro funkcionira, izabrani dužnosnici su na dnu totemske ankete [sic], podnoseći izvještaje građanima u cjelini.

Obratite pažnju na glatki prijelaz od “stvarno glavni” do “čije bi vrijednosti trebale biti najvažnije”. Ako su vrijednosti ljudi najvažnije – ne, naravno, lažna svijest koju su instalirali Facebook, Fox News i Standard Oil, već prave vrijednosti ljudi – ljudi su “istinski glavni”.

Ergo, imamo demokraciju. I tko je sposoban implementirati vrijednosti tih ljudi? Naravno, (nepostojeća) duboka država. Političari su na dnu “totemske ankete [sic]”, iznad ničega. To je gotovo doslovno Životinjska farma. Narod bira — ništa. Dok se zadovoljavaju ovim ništa-narod ostaje ništa.

U svakoj zemlji u razvijenom svijetu predstavnička demokracija je mrtva. Na njenom mjestu imamo oligarhiju. Način na koji naša oligarhija funkcionira vrlo je jednostavna. Dok pjeva “demokraciju”, mora onemogućiti stvarnu predstavničku demokraciju. To čini onemogućavanjem kontrole izvršnom čelniku nad izvršnom vlasti.

Općenito govoreći, postupak, proračun i osoblje agencija određeni su zakonom. Zakon, naravno, dolazi iz zakonodavne vlasti. Kakve veze ima ako Utemeljitelji nikad ne bi priznali zakon o dodjeli sredstava od 12.000 stranica, izglasan bez rasprave ili čak čitanja, kao “zakon”? Utemeljitelji su mrtvi. (Također, bili su rasisti.)

Zakonodavna je vlast još uvijek nominalno demokratska, naravno. Ali nominalnu moć glasača nad Kongresom umanjuje pet faktora. Oni zajedno ukroćuju olujne valove demokracije otvorenog oceana do nježnog valovitog staklenog luka.

Prvi je da mandate zadržava 98 posto zastupnika u Zastupničkom domu i 90 posto u Senatu. Drugi je sustav senioriteta, koji osigurava da sporadična promjena zastupnika ne dovedu do ozbiljnih promjena u politici. Treće je činjenica da je Kongres široko delegirao svoje ovlasti agencijama. Četvrti je unutarnji kontinuitet djelatnika na Capitol Hillu, plus vanjski kontinuitet donatora, lobista i aktivista. Peto je da nitko nema nikakvu stvarnu emocionalnu povezanost s bilo kojim izborima osim s predsjedničkom funkcijom; tako da se Kongres uglavnom bira prema tome tko ima najveći proračun za postavljanje plakata na travnjacima. Šesto… trebamo li još faktora? Cijeli Capitol Hill je jedna velika tvrđava protiv demokracije.

Nužno je praviti se da demokracija postoji. Ipak, demokracija, u onoj mjeri u kojoj još ima snage učiniti bilo što, može djelovati samo kroz oblik monarhije – birajući populističkog vođu.

Žele li birači biti što moćniji, svu svoju energiju moraju usmjeriti na jednu točku. Stoga, da bismo se pretvarali da je demokracija stvarna, potrebno je pretvarati se da je monarhija stvarna – u Sjedinjenim Državama, pretvarati se da je predsjednik stvarno, istinski glavni izvršni direktor vlade. “Vođa slobodnog svijeta”, ili tako nešto.

U teoriji, predsjednik upravlja Bijelom kućom, a Bijela kuća upravlja agencijama. Ali stvarnost je da sav smisleni nadzor nad politikom, proračunom i osobljem pripada Kongresu. Djelatnici agencije ne svjedoče pred predsjednikom.

A kada se oduzme zakonodavna vlast, ne ostaje značajna izvršna vlast. Kao što Rothkopf vrlo lijepo objašnjava u svojoj vrlo istinitoj knjizi, predsjednik ne može natjerati DC da promijeni svoj kurs na bilo koji značajan ili trajan način. On jednostavno nema to pravo po zakonu kakvog poznajemo.

Dakle, birači, kojima je jedino stalo do izbora za predsjednika, nemaju takvo pravo po nama poznatom “zakonu”. Da, mogli bi promijeniti zakon promjenom Kongresa – ali Dom, koji su Utemeljitelji osmislili da bude pluća demokracije, guši vlast. Čak i Senat… Naravno, njegov šestogodišnji mandat još je jedna antidemokratska mjera. Kongres kao institucija ima ocjenu popularnosti koja rijetko prelazi 20 posto, a često prijeti granici od 10 posto. Nikoga zapravo nije briga, i nije važno.

Dragi Amerikanci, evo zašto se vaš glas na velikim izborima ne računa. Izbori se ne kradu na dan izbora, u glasačkim strojevima. Izbori se kradu kasnije, u Washingtonu. Čak ga ne krade niti jedna osoba na koju možete vrištati. Umjesto toga, ukradeni su dizajnom – a dizajneri su odavno mrtvi.

Izbori djeluju kao i svaka prijevara: ako izgubite, izgubili ste. Ali ako pobijedite, niste pobijedili. Poput djeteta na brodu, možete sjediti u kapetanskoj stolici i vrtjeti kapetanovo kormilo. Ali vi ne upravljate plovilom.

Pustimo Rothkopfa da nam objasni kako to zapravo funkcionira — kroz priču o Izvršnim naredbama 13769 i 13780. Mi zumiramo ukradene izbore — zumirajući točan način na koji zakonodavna i sudska grana vlasti, obje oligarhijske forme, kradu predviđenu ustavnu moć monarhijsko-demokratskog predsjedništva.

Prvo se trebamo podsjetiti da gledamo na rijetku iznimku u kojoj zakon daje predsjedniku izričitu ovlast da određuje javnu politiku. To se gotovo nikada ne događa:

Kad god predsjednik utvrdi da bi ulazak bilo kojeg stranca ili bilo koje klase stranaca u Sjedinjene Države bio štetan za interese Sjedinjenih Država, on može proklamacijom, i na razdoblje koje smatra potrebnim, suspendirati ulazak za sve strance ili bilo koju klasu stranaca kao useljenika ili neuseljenika, ili nametnuti ulasku stranaca bilo kakva ograničenja koja smatra prikladnima.

Proklamacijom! Kao kralj! Ne bojte se, Amerikanci (i budući Amerikanci) – to je bio tek Zakon o imigraciji iz 1952. godine. Tada smo učili o komunističkoj infiltraciji u vodoopskrbu. Ali do 1965. godine naučili smo da je to ipak mali svijet: “Nitko ne smije imati nikakvu prednost ili prioritet ili biti diskriminiran pri izdavanju useljeničke vize zbog rase, spola, nacionalnosti, mjesta rođenja ili mjesto boravka.”

Pih! Predsjednik Trump nije mogao jednostavno proglasiti, poput kralja, da neka “klasa stranaca” treba biti ograničena jer je on to “smatrao” “prikladnim” – samo zato što je ta ista klasa, ili nešto slično, učinila 9/11 na gumi – ovjerene turističke vize.

Predsjednik nije kralj i ne može proglašavati niti zapovijedati – čak ni kada je to izričito dopušteno zakonom! – jer vlada ne radi po zapovijedi. Ne — mora postojati proces. Uvijek postoji proces — a proces je naređen zakonom. Kao što Rothkopf objašnjava:

Proces ispunjavanja pravnih kriterija koje su [dužnosnici Trumpove administracije] zanemarili doveo je do toga da je trud ostao zaglavljen na sudovima godinu i pol. Tijekom tog razdoblja dužnosnici DHS-a, u državi i drugdje u vladi počeli su činiti što su mogli kako bi ublažili ono što je nekolicina okarakterizirala kao “temeljno rasističko” podrijetlo izvršne naredbe.

Američki zakon zabranjuje vjersku diskriminaciju kao razlog za zabranu ulaska u zemlju. Ali dopušta predsjedniku da djeluje kako bi zaštitio nacionalnu sigurnost. Tako se dogodila alkemija koja je odvratni zakon [sic — izvršna uredba nije “zakon”] učinila nešto manje odvratnim. U dogovoru sa sudovima, dužnosnici su radili na osmišljavanju kriterija nacionalne sigurnosti koji bi mogli omogućiti da nešto poput izvorne izvršne naredbe (koja je na kraju preinačena još dva puta) stupi na snagu.

Poput kamena mudraca, koji se prema drevnoj legendi mogao koristiti za pretvaranje osnovnih metala u zlato, bilo je nečega u često turobnom, često nevidljivom radu vlade, dodiru “duboke države” koja je odvratno i protuustavno moglo pretvoriti u vladu politike koje su bile barem legalne i više moralno prihvatljive.

Opet vidimo O’Briena kako se hvali svojom moći da 2+2 pretvori u 5. Konačni ishod ovog apsurdnog kafkijanskog procesa, dovršenog početkom 2020. neposredno prije nego što ga je Covid učinio nevažnim, uključivao je mikroskopske rupe u zakonu poput iznimke za slučajeve u kojima strani državljanin:

nastoji ući u Sjedinjene Države kako bi posjetio ili boravio s bliskim članom obitelji (npr. supružnikom, djetetom ili roditeljem) koji je državljanin Sjedinjenih Država, zakoniti stalni stanovnik ili stranac koji je zakonito primljen na temelju valjane neuseljeničke vize, i odbijanje ulaska tijekom razdoblja suspenzije uzrokovao bi nepotrebne poteškoće.

Na kraju, svo to stiskanje – 2017. koje se često osuđivalo kao američka Kristalna noć – rezultiralo je sićušnom grupom birokracije za posebne slučajeve primijenjenom na nekoliko posebnih slučajeva, u američkom imigracijskom sustavu koji ostaje štetna gomila hrđe. A Rothkopf, kojemu se sviđa rezultat, likuje.

Ovako su biračima koji su glasali za Trumpa pokradeni glasovi. Oni nisu birali vođu Slobodnog svijeta, pa čak ni američke vlade. Birali su figuru koja je mogla učiniti samo povremeno ometati rad američke vlade. Ovako je presječena žica od glasačke kutije do moći.

Ništa od ovoga ne dokazuje da je Trumpova imigracijska politika ispravna, ili da je imigracijska politika duboke države ispravna. To samo dokazuje da je oligarhija gospodar demokracije.

Rothkopf je veliki obožavatelj zastupnika Jamieja Raskina, crvenog princa Instituta za političke studije njegovog oca Marcusa Raskina i “ustavnog učenjaka”. Raskin, naravno, u ovo naše zlatno doba “gaslightinga”, misli da Bijela kuća ima previše moći:

Znate, uloga predsjednika je došla poslije. Nije postojao ni u Statutu konfederacije ni u statutu koji je naknadno dodan. Bila je to gesta prema izvršnoj učinkovitosti i održavanju stvari kad Kongres nije bio u gradu.

No, sada se sve preokrenulo i okrenulo naglavačke, a predsjednik se nekako smatra nekim kraljem svijeta. I to je apsurdno odstupanje od temeljnih ustavnih shvaćanja koja su tvorci imali. Začeti smo u pobuni protiv monarhijske vlasti.

Ova slika odnosa između članaka i Ustava zaprepašćuje um. Ne morate vjerovati meni – uzmite to od Hamiltona, koji je napisao u Federalistu 70:

Energija u izvršnoj vlasti vodeći je karakter u definiciji dobre vlade. Slaba izvršna vlast podrazumijeva slabo izvršenje vlasti. Slabo izvršenje samo je još jedan izraz za loše izvršenje; a vlast koja se loše provodi, kakva god bila u teoriji, u praksi mora biti loša vlada.

Svaki čovjek koji je i najmanje upućen u rimsku povijest zna koliko je često ta republika bila prisiljena potražiti utočište u apsolutnoj vlasti jednog čovjeka, pod strašnom titulom diktatora, protiv spletki ambicioznih pojedinaca koji su težili tiraniji i pobuna čitavih klasa zajednice čije je ponašanje prijetilo postojanju cjelokupne vlasti, kao i protiv invazije vanjskih neprijatelja koji su prijetili osvajanju i uništenju Rima.

U Engleskoj je kralj vječni sudac; i to je maksima koja je postignuta radi javnog mira, da je on neodgovoran za svoju upravu, a njegova osoba sveta. Ništa, dakle, ne može biti mudrije u tom kraljevstvu nego pripojiti kralju ustavno vijeće, koje bi moglo biti odgovorno narodu za savjete koje daje.

Bez toga ne bi bilo nikakve odgovornosti u izvršnom odjelu, što je ideja nedopustiva u slobodnoj vladi. Ali čak ni tamo kralj nije vezan odlukama svog vijeća, iako oni odgovaraju za savjete koje daju. On je apsolutni gospodar vlastitog ponašanja u obnašanju svoje dužnosti i može se pridržavati ili zanemariti savjet koji mu je dan prema vlastitom nahođenju.

Ali Amerika nije Engleska, niti je Rim. Možda su ove ideje monarhijske vlade strane našoj svetoj američkoj tradiciji? Pa, djeco, kako to već biva, duboka država je okoštali leš američke monarhije – New Deal, osobni režim FDR-a.

Zastupnik Raskin, ustavni i povijesni učenjak, sin je i politički nasljednik Marcusa Raskina, koji je i sam bio pomoćnik glavnog New Dealera Rexforda Tugwella. Harold Ickes, Tugwellov kolega, opisao je kako je FDR-ov režim “održavao stvari kada Kongres nije bio u gradu”:

Rasprava o domaćinstvima za preživljavanje navela je predsjednika da kaže nešto o svom prijedlogu za postavljanje javnih radova. Očigledno ima na umu osnovati prilično veliki Radnički odbor…

Rekao je da će postojati jedan čovjek zadužen za nabavu (očito imajući u vidu zakon Admiral Peoples), jedan čovjek zadužen za rad i jedan čovjek koji će pratiti raspored. On bi bio zadužen za cijelu postavu. Rekao je da je u Engleskoj premijer bio predsjednik Radničkog odbora.

Vjerujem da je njegov plan neizvediv. Ne vjerujem da može postojati uspješna administracija preko uprave, pogotovo velike uprave kakvu on predlaže. Ovo je najveći zabilježeni program u povijesti svijeta u mirnodopskim vremenima, a po mom sudu, administracija će se slomiti ili će se naći u rukama jednog čovjeka, kao što sam ja preuzeo kontrolu nad Upravom o javnim radovima koju je uspostavio 1933.

Ovo nije svijet vlasti po procesu. To je svijet vladavine naredbom. FDR je vodio DC kao da je Elon Musk. Bio je okružen malim kraljevima poput Ickesa i Tugwella. Oni su obavljali stvari. Dapače, doslovno su osvojili svijet.

Stvari su se promijenile; monarhija je postala oligarhija. Ipak, bilo bi pogrešno gledati na Rothkopfove i Raskinove kao na pomoćnike oligarhije. Tu i tamo, oni su pomoćnici – onoga što jest. Oni su pomoćnici moći – na svakom mjestu, u svakom vremenu, u svakom svom raskošnom obliku. Zastupnik Raskin, “ustavni učenjak”, bio bi okorjeli FDR staljinist kulta osobnosti New Deala.

Ne, oni ne vjeruju u demokraciju ili oligarhiju. Ne vjeruju ni u što. Ništa im nije istinito, osim ako nije korisno. Ništa nije korisno, osim ako ih to ne čini moćnima. Povijest i pravo i logika i Ustav i moral imaju jednu lekciju za njih: Moć čini pravo. Sve što je moćno je istinito, zakonito, ustavno i ispravno.

U konačnici, Rothkopf i njegova družina praktični su nietzscheanci i makijavelisti – ne u filozofskom, već u kolokvijalnom smislu. Vlast ih je progutala.

Njihova vjera je nihilizam – i samo ih nihilizam može pobijediti. Pretvarati se da vjeruju u bilo što, čak i ponuditi suprotne argumente, jednostavno je igrati njihovu igru.