Nakon četiri i pol godine od izbijanja sirijskih oružanih sukoba u ožujku 2011., bilanca ratnih stradanja bilježi oko 220 tisuća poginulih (prema podacima UN-a), stotine tisuća uništenih stambenih, komercijalnih i industrijskih objekata, škola i bogomolja, potpuno razrušenu prometnu i komunikacijsku infrastrukturu. Za razliku od početka sukoba, lagani pomak u distanciranju Zapada od pobunjeničke oporbe okupljene pod zastavom Islamske države mnogi karakteriziraju kao trenutnu taktičku pobjedu Rusije, osobito uzevši u obzir približavanje Turske ka ruskoj energetskoj politici na europskom jugoistoku, iako je završni čin problematike današnje Sirije daleko pred nama dok niti jedna strana ne nudi konkretne i izvedive politike u suzbijanju jačanja džihadizma na prostoru Sirije i Iraka.
6,5 milijuna prognanika
Prošlotjedni uspjeh kurdskih snaga u zauzimanju strateški značajnog grada Ter-Abjada na sjeveru provincije Raqqa predstavlja velik udarac za planove tzv. Islamske države u nastojanjima ovladavanja Sirijom. Naime, gubitkom grada prekinute su veze sa Turskom, preko čijeg teritorija su ilegalnim kanalima stalno pristizali dobrovoljci iz Europe. Navedeni uspjeh Kurda nastavak je uzmicanja islamističkih pobunjenika sa sirijsko-turske granice koje je započelo herojskom obranom grada Kobanea u siječnju 2015., ali ujedno i dodatno cementiranje pat-pozicije u kojoj se zemlja nalazi dulje vrijeme. U okolnostima svojevrsne mrtve trke između zaraćenih snaga, ratnoj agoniji, međusobnom iscrpljivanju i sektaškom nasilju ne nazire se skori kraj. Nakon četiri i pol godine od izbijanja oružanih sukoba u ožujku 2011., bilanca ratnih stradanja bilježi oko 220 tisuća poginulih (prema podacima UN-a), stotine tisuća uništenih stambenih,komercijalnih i industrijskih objekata, škola i bogomolja, potpuno razrušenu prometnu i komunikacijsku infrastrukturu. Prema podacima UNHCR-a, ratom prouzročena humanitarna katastrofa rezultirala je iseljavanjem 3 milijuna sirijskih izbjeglica prema susjednim zemljama i Europi, te unutarnjim migracijama preko 6,5 milijuna prognanika.
Početna naklonost zapadnih sila
Podsjetimo, građanski rat u Siriji započeo je 2011. prerastanjem vala masovnih demonstracija u široki oružani ustanak protiv represivnog i autokratskog režima Bashara al Assada, čelnika stranke Baath i nasljednika doživotnog predsjednika Hafeza al Assada. Ustanak vođen na demokratskoj i pluralističkoj osnovi stekao je naklonost zapadnjačkih političkih elita, istovremeno uživajući simpatije znatnog dijela europske javnosti. Vođena zajedničkim interesima koje su je povezivale sa sirijskom opozicijom, Europska unija dala je legitimitet prijelaznoj vladi u egzilu, vrhovnom predstavničkom tijelu opozicije i Slobodne sirijske vojske, osnovanom u travnju 2014. u Parizu. Međutim, razvoj situacije u Siriji nije pratio scenarij očekivanog i po europskim mjerilima uspješnog “arapskog proljeća” iz Tunisa, već se transformirao u prolongirani rat između pristaša režima i heterogene opozicije čije jedinstvo se topilo u intenzivirajućim sektaškim obračunima. Ratni kaos i sukobi među pobunjeničkim frakcijama su za posljedicu imali marginalizaciju sekularnih demokratskih snaga na terenu. Raspadom jedinstvene fronte protiv Assada tijekom protekle dvije godine ojačale su bolje organizirane radikalne skupine naklonjene fundamentalističkim selefijskim organizacijama bliskima džihadističkoj ideologiji Al-Qaede. U kompleksnoj mreži sunitskih pobunjeničkih struktura ispočetka se kao vodeća u borbama za prevlast isticala radikalna Jabhat al-Nusra. Nju je početkom 2014. potisnula ekstremnija i snažnija tzv. Islamska država. Objedinjavanjem niza raštrkanih skupina i organizacija u kompaktan i funkcionalan savez, Islamska država je strahovladom i bezuvjetnom pokornošću učinkovito eliminirala svaki oblik interne opozicije i formirala paradržavnu tvorevinu na području središnje i istočne Sirije. Današnji epilog tog razvojnog puta doveo je do situacije gdje je premoć Islamske države potaknula preslagivanja među zaraćenim stranama i stvaranje novih dodirnih točaka između Assada i umjerenih pobunjenika, ali i do činjenice kako se radi o glavnom destabilizatoru Bliskog istoka, sa terorističkim aspiracijama na globalnoj razini.
Tko su alaviti, kojima pripada i obitelj Assad?
Kroz cijelo razdoblje sukoba, okosnicu režima Bashara al-Assada čini vjerska skupina Alavita, šijitske sljedbe raširene uglavnom na području središnje i sjeverozapadne Sirije. Alaviti čine 12% sirijskog stanovništva, tj. oko 2 milijuna ljudi i predstavljaju supstancu upravnog, vojnog i sigurnosnog aparata. Njima pripada i obitelj Assad, te odatle proizlazi i razlog privilegiranom statusu Alavita u Siriji kroz prethodnih pola stoljeća njihove vladavine. Zbog sličnosti alavitske verzije islama sa šijitskim naukom i tradicionalnom sunitskom islamu neprihvatljviih gnostičkih elemenata, većina Sunita ih smatra otpadnicima od vjere, što je u fundamentalističkim interpretacijama kakve nalazimo u okvirima službene vjerske politike Islamske države ravno smrtnom grijehu i podliježe strogoj kazni. Razumljivo je stoga da je angažman Alavita motiviran očuvanjem privilegija i povlastica s vremenom dobio obilježja borbe za goli život.
Sirijski kršćani – između čekića i nakovnja
Uslijed radikalizacije dijela sunitskih muslimana pod utjecajem tvrdolinijaških islamističkih struja, određenu podršku Assadov je režim pronašao i među sirijskim kršćanima. Unatoč nedemokratskom modelu vladanja, kršćanima su pod ocem i sinom Assad bile zajamčene vjerske slobode i pravo na iskazivanje identitetske pripadnosti, što je pred nadolazećim izazovima bujajućeg islamizma dovedeno u pitanje. Kršćanska populacija Sirije spada među najstarije i najautentičnije u svijetu. Prije rata se kršćanima izjašnjavalo 10% ukupnog stanovništva (oko 2,2 milijuna stanovnika), raspoređenih u desetak denominacija i crkava pretežno grkokatoličkog i pravoslavnog obreda. Po broju članova prednjačila je Grčka pravoslavna crkva sa oko pola milijuna pripadnika, dok je među Istočnim katoličkim crkvama najbrojnija Melkitska grkokatolička Crkva sa 200 tisuća članova. Pred ratnim razaranjima i u strahu od islamističkih fundamentalista, desetine tisuća su napustile svoje domove. Težak položaj i egzistencijalnu nesigurnost ilustrira činjenica kako su, na područjima pod kontrolom Islamske države, kršćani bili primorani na izbor između napuštanja vjere i neizvjesnog života u šerijatskom sustavu, bez ikakvih građanskih prava i s obvezom plaćanja džizije tj. poreza za nemuslimane. Nemali broj slučajeva popraćenih u zapadnim medijima svjedoči tomu da su mnogi bili podvrgavani mučenjima i kolektivnom pogromu, a mučenička ubojstva su uglavnom ostajala neprocesuirana i bez glasne osude u svijetu. Zbog specifične manjinske pozicije u muslimanskom okruženju, tamošnji kršćani su nastojali ostajati izvan sukoba. No, opća nemogućnost zadržavanja neutralnosti u uvjetima građanskog rata je rezultirala time da su se mnogi među njima pridružili snagama vlade ili sekularnim skupinama na probunjeničkoj strani, bilo prisilom ili na dobrovoljnoj bazi. Dodatni teret opstanku kršćanskih zajednica predstavlja to što su od strane većinskih muslimana percipirani kao privilegirana društvena skupina. Doista, za trajanja režima obitelji Assad, kršćani su bili natprosječno zastupljeni unutar stranačkog aparata stranke Baath, iako realno nisu raspolagali političkom moći i uglavnom su služili kao paravan dominaciji Alavita unutar Assadova upravnog i represivnog aparata.
Poligon geopolitičkih poteza Rusije i SAD-a
Usprkos općem kaosu, produljenju sirijske agonije ponajviše doprinosi ukrštavanje sukobljenih interesa velikih sila na teritoriju te države, što je temeljni uzrok nepostojanja konsenzusa na nivou međunarodne zajednice i konstruktivnih mirotvoračkih inicijativa. Stoga se rat u Siriji opravdano promatra i kao poligon geopolitičkih poteza Rusije i SAD-a, jednako kao što se sukob između proiranskih šijitsko-alavitskih i prosaudijskih sunitskih snaga promatra kroz prizmu nadmetanja Irana i Saudijske Arabije za regionalnu prevlast nad Bliskim istokom. Presudan utjecaj u opstanku Assadova režima, u trenucima najveće slabosti tijekom 2013. godine, odigrala je upravo Putinova Rusija. Diplomatskim blokiranjem američke mediteranske flote u namjeri približavanja sirijskoj obali i pokretanja zračnih udara, te prijetnjom uzdizanja pitanja Sirije na nivo međunarodne krize, Vladimir Putin je uspio omesti inicijativu službenog Washingtona koja je tijekom rane jeseni 2013. u značajnoj mjeri dobila na popularnosti nakon senzibiliziranja međunarodne javnosti dokazima o napadu sirijske režimske vojske kemijskim oružjem na civilno pučanstvo. U pozadini deklarativnog priznavanja prava na borbu protiv islamizma i odbijanja uvođenja sankcija protiv Assadove vlade u listopadu 2011., primarni interes Rusije u očuvanju dobrih bilateralnih odnosa sa tradicionalnim bliskoistočnim partnerom prije svega leži u zadržavanju vojno-pomorskog postrojenja u Tartusu, tog jedinog ruskog pristaništa na Sredozemlju, te prislušnih postrojenja u blizini izraelske granice, ali i ekonomskim motivima vezanim uz očuvanje značajnog kupca oružja i vojne opreme.
Hoće li SAD priznati pogrješke?
Isturivanjem problema teritorijalne i financijske ekspanzije Islamske države tj. samoproglašenog kalifata i globalnog islamističkog terorizma u prvi plan, slažu se mnogi analitičari bliskoistočnih događanja, polako se nazire priznavanje pogrješaka američke administracije po pitanju Sirije, tj. zatvaranja očiju pred jačanjem strahovite opasnosti za sigurnost čitavog bliskoistočnog područja i zapadnih liberalnih demokracija, i otvara se prostor za konsolidaciju šire koalicije protiv radikalnih džihadista koja bi u određenim scenarijima mogla uključiti i samog Bashara al-Assada. Lagani pomak u distanciranju Zapada od pobunjeničke oporbe okupljene pod zastavom Islamske države mnogi karakteriziraju kao trenutnu taktičku pobjedu Rusije, osobito uzevši u obzir približavanje Turske ka ruskoj energetskoj politici na europskom jugoistoku, iako je završni čin problematike današnje Sirije daleko pred nama dok niti jedna strana ne nudi konkretne i izvedive politike u suzbijanju jačanja džihadizma na prostoru Sirije i Iraka.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
