Bosna i Hercegovina se posljednjih mjeseci vraća među aktualne teme europske i transatlantske politike. Među posljednjima koji se javno dotaknuo BiH, a u sklopu šire sigurnosne i geopolitičke slike u jugoistočnoj Europi, umirovljeni je američki general Philip Breedlove, bivši vrhovni zapovjednik NATO-a i stručnjak za europska sigurnosna pitanja. Predviđajući u ovoj godini „jačanje tenzija s Rusijom koje će imati svoje izravne posljedice i na zemlje Balkana“, general Breedlove najavljuje: „Moskva će se nastaviti žestoko protiviti napretku BiH prema EU-u, a Srbija će provoditi svoj takozvani projekt Velike Srbije u pitanju Kosova, Crne Gore i BiH“. Nije nam general Breedlove otkrio ništa novo, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
No zanimljivo je da se ta tema tako izravno i javno adresira iz krugova koji utječu na formiranje američke sigurnosne i vanjske politike, a kojima pripada i general Breedlove. Čak i kada se ima u vidu da je general Breedlove to izgovorio na videokonferenciji za hrvatske novinare iz pozicije Lockheed Martinova lobista u nabavi borbenih zrakoplova za Hrvatsku vojsku, njegove riječi imaju težinu. Tim više što i iz nove Bidenove administracije dolaze najave da će se SAD vratiti na Balkan i u BiH.
Istodobno, Njemačka posljednjih mjeseci pokazuje također pojačan interes za političke prilike na Balkanu i u BiH. Svoju prisutnost nastoji ojačati svojim kandidatom za novog Međunarodnog visokog predstavnika u BiH Christianom Schmidtom. (Možda ste zaboravili da ta pozicija međunarodnog protektora za BiH uopće postoji ili ste već povjerovali da se ona i službeno zove – Valentin Inzko?!). Kroz različita tijela EU-a i Vijeća Europe puštaju se pak probni baloni o budućem, navodno funkcionalnom uređenju BiH: dovodi se u pitanje konstitutivnost naroda, testira se smanjenje ovlasti entiteta i jačanje središnje vlasti, domaći se političari po 1555. put nastoje usuglasiti oko promjena izbornog zakona kako bi bio sukladan presudi Europskog suda, priziva se nekakva nova Daytonska konferencija… Pitanje je što je od svega toga realno?
Sudeći prema najavama i testiranju političkih ideja, realno je očekivati pojačani europski i američki angažman na političkoj preobrazbi BiH. Ali ne zato što ih na to osobito potiče nefunkcionalna država, još manje zato što ih brine primjerice neravnopravnost Hrvata i faktičko potiranje njihove konstitutivnosti, niti zato jer žele učiniti BiH uzornom državom na Balkanu. Ameriku na pojačani angažman ponajprije potiče rastući utjecaj Rusije na Balkanu i u BiH (osobito u Republici Srpskoj, ali ne isključivo) i sve veći angažman Kine, u prostoru koji je nakon Daytonskog mira držala „svojim“. I očekivano je zagovaranje jače središnje države, uz manje razumijevanja za nacionalne posebnosti. Njemačka nastoji učvrstiti svoj utjecaj na Balkanu, pokazati svoju političku moć kao nositelja europske vanjske politike. A i neće joj biti mrsko svoje tenzije u odnosu s Turskom donekle amortizirati popuštanjem bošnjačko-turskim interesima u BiH.
(…)
Danas BiH nema unutarnje snage ni za preobrazbu u funkcionalnu državu, a niti unutarnjeg potencijala za novi (ozbiljni) rat. Postala je doslovce poligon velikih sila za međusobno odmjeravanje snaga i balansiranje odnosa. Srpska je pozicija u BiH jaka onoliko koliko je snažan ruski angažman. Bošnjačka pozicija (SDA) je produžena ruka Erdoganove Turske, koju SAD nastoji držati pod kontrolom (preko tzv. nadnacionalnih, građanskih, dominantno bošnjačkih opcija). Hrvati u BiH nemaju svog snažnog političkog pokrovitelja, što njihovu poziciju uoči novog pokušaja preslagivanja BiH čini vrlo nezavidnom. Čak i da nemaju kompromitirano i korumpirano političko vodstvo koje živi u svom svijetu interesnih lobija i političke kombinatorike, čak i da nisu sve malobrojniji, da se ne iseljavaju sve više, Hrvati u BiH bili bi u nezavidnom položaju.
U nadmetanju velikih na poligonu BiH hrvatske tužaljke o nepravdama i majorizaciji naprosto neće imati ozbiljnog slušatelja.
Zapravo, bez uske suradnje s Hrvatskom i bez snažnog političkog saveznika, Hrvati iz BiH nemaju šanse zaštititi svoje interese, a dugoročno niti svoj opstanak u BiH. A bez njihova opstanka u BiH upitna je dugoročna održivost južne Hrvatske. To su stare i uvijek važeće geopolitičke formule. U današnjim okolnostima jedino rješenje za to je: čvrsto savezništvo s jedinim mogućim strateškim saveznikom, a to je kao i 1995. SAD, uklopiti hrvatski interes u njihove interese, pronaći način da se u tom okviru osigura opstojnost Hrvata u BiH i održivost hrvatskog juga. To dalje znači: jačati vojnu suradnju s SAD-om (borbeni zrakoplovi su prvi korak, neka baza na Jadranu bi mogla biti drugi). I drugo, snažiti gospodarski potencijal tog prostora (uz pomoć EU), stvarati svojevrsnu prekograničnu „gospodarsku krajinu“. Političko nesvrstavanje u ovim okolnostima znači svrstavanje uz iluziju. I nema perspektivu opstanka i održivosti, zaključuje Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
