“Svemogući Bože: Naši sinovi, ponos naše nacije, danas su krenuli u moćni pothvat, veliku borbu za očuvanje naše Republike, naše vjere i naše civilizacije“: Početne su to riječi molitve koju je u srijedu u Londonu pročitao Donald Trump. Svakako, kad bi to bile njegove riječi, prosvjednici protiv Trumpa – čiji broj mediji uporno pokušavaju napumpati i dati značenje beznačajnom cirkusu s balonom, već viđenim prošle godine – bi dodatno poludjeli i uzeli izgovoreno kao krunski dokaz da su u pravu: Trump je rasist, šovinist, homofob… i tako dalje.
No nisu: Riječi su to molitve koju je 75 godina ranije izgovorio njegov prethodnik u Bijeloj kući, Franklin Delano Roosevelt. Roosevelt je bio Demokrat: Ipak, danas njegove riječi zvuče „rasistički“ i „ksenofobno“. A što bi tek mediji uradili Trumpu da se kandidira za četiri mandata uzastopce, kao Roosevelt? No, dobro, danas to više nije ni zakonski moguće – donesen je i amandman nakon Roosevelta koji to onemogućuje – no ostaje jedan veliki, veliki paradoks Trumpovog posjeta Londonu. Dok su on i kraljica obilježavali 75. godišnjicu iskrcavanja u Normandiji, i podsjetili na transatlantsko savezništvo koje je omogućilo pobjedu nad fašizmom u Europi, antifašisti su prosvjedovali protiv njih i njihovog susreta.
“Neki se nikada neće vratiti. Zagrli ih, Oče, i primi ih, Tvoje herojske sluge, u Tvoje kraljevstvo. I za nas kod kuće – očeve, majke, djecu, žene, sestre i braću hrabrih muškaraca u inozemstvu – čije su misli i molitve uvijek s njima – pomozite nam, Svemogući Bože, da se ponovno oživimo u obnovljenoj vjeri u Tebe u ovaj čas velika žrtve. … I, Gospodine, daj nam Vjeru. Dajte nam vjeru u sebe; Vjera u naše sinove; Vjera jednih u druge; Vjeru u naš zajednički ratni pohod … Uz tvoj blagoslov nadvladat ćemo bezbožne sile našeg neprijatelja”, kaže dalje molitva.
Agresijom protiv mržnje
Ovih dana su se na prosvjedima protiv Trumpa čuli neki drugi tonovi, i kao i uvijek govori onih koji su se obrušili na Trumpa bili su puni mržnje i agresije, a istovremeno su pozivali na ljubav i toleranciju. Reklo bi se da je Trump neka vrsta iskrivljenog ogledala, uostalom fenomen projekcije je i te kako poznat u psihologiji.
Šef oporbe, laburist iz lijevog krila stranke Jeremy Corbyn, je govorio na prosvjedu protiv Trumpa bojkotirajući banket s njim i kraljicom u Buckinghamskoj palači – što je posve neučuveno u Velikoj Britaniji, s njenom tradicijom i kulturom. Trumpa je na prosvjedu nazvao “tiraninom” i pozvao na borbu protiv njegove “ksenofobije i mizoginije”. Treba li onda čuditi što su laburisti brutalno podbacili na europarlamentarnim izborima, osvojivši samo 13 posto glasova, dok je tvrda desnica Nigela Faragea odnijela veliku pobjedu i nad njima i nad kvazidesnim Torijevcima, koje je Theresa May povela putem kojim je Plenković poveo HDZ?
Ksenofobija, homofobija, mizoginija, rasizam – česte su optužbe protiv Trumpa, a kao i sve fašistoidne optužbe svode se zapravo na etiketiranje, slično kao što je Hitler uvijek etiketirao Churchilla raznim epitetima, alkoholičarem na primjer.
Kad smo kod toga, brojni prosvjednici protiv Trumpa su nosili transparente podrške Palestincima i palestinskoj državi – jer Trump podržava Izrael i jer je zabio kolac u srce naporima da se tu državu raskomada davanjem pola Jeruzalema budućoj eventualnoj palestinskoj državi seljenjem veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, što su slijedile brojne druge države. Podrška Palestincima je inače bila opće mjesto prosvjeda koje su svojevremeno organizirale komunističke vlasti u zemljama istočnog bloka prigodom posjeta kakvog neželjenog američkog predstavnika ili predsjednika, i ovaj prosvjed neugodno podsjeća upravo na to.
Prakse iz SSSR-a
I ne samo radi palestinskih zastava, pri čemu se pomalo shizofreno Trumpa optužuje istovremeno i za podršku Izraelu i Židovima (njegova kćer Ivanka je prešla na židovstvo udavši se za Kushnera, koji ima visoko mjesto u Trumpovoj vladi) i za antisemitizam. Isti taj Corbyn, koj je demonstrativno odbio prisustvovati banketu s Trumpom i kraljicom, te premijerkom May, otišavši radije na prosvjede antife i ljevičara protiv visokog gosta, je nedavno prisustvovao istom takvom banketu u povodu dočeka Xi Jinpinga, diktatora Kine , države koja je ovih dana obilježila 30. godišnjicu gaženja studenata tenkovima na Tien An Menu, Xi Jinpinga. Protiv dočeka Generalnog sekretara komunističke partije Kine, ujedno i predsjednika Središnje vojne komisije, britanska ljevica nije našla za shodno prosvjedovati – iako Kina provodi politiku otvorenog gaženja ljudskih prava, ženska su prava praktički nepostojeća, a ženske bebe se i dalje masovno abortiraju čim se sazna spol. Protiv muslimana u zemlji se vodi pravi križarski rat, te ih se često uhićuje već i zbog posjedovanja Kurana, a bilo kakav religijski materijal se plijeni (doduše, ni prema kršćanima odnos nije mnogo bolji).
Zašto ne smeta kineska “islamofobija” koja je puno stvarnija od one Trumpove, i zašto nikom ne smetaju politike otvorenog kršenja ljudskih prava koja provodi kineska KP dok se Trumpu spočitava kršenje ljudskih prava bez da se može navesti i jedan konkretan primjer? Dok je Corbyn u govoru nabijenom mržnjom tvrdio kako Trump sije mržnju i podjele, kako se treba boriti protiv njegove mizoginije, rasizma, islamofobije, njegovi su pristaše pred kamerama, na prosvjedu, bacili na zemlju starijeg građanina koji je iskazao podršku Trumpu: Antifašizam je danas, izgleda, samo zakonom zaštićeno nasilništvo.
I ne samo fizičko, jer ono je najmanji problem. Uvrede koje su se čule na račun Donalda Trumpa iz usta najviših državnih dužnosnika također podsjećaju na vremena komunizma, pa i Slobine Srbije devedesetih kad su se njihovi antifa-političari iz Udružene levice i Socijalističke partije, u žaru borbe protiv Tuđmanovih ustaša i sličnih desničara, natjecali tko će gore izvrijeđati zapadne demokratske lidere.
Na Sky Newsu je pak bilo moguće pratiti raspravu između konzervativnog zastupnika Rees-Mogga i laburista Stephena Doughtyja, i tamo nije bilo manje mržnje nego na prosvjedu. I kao i prosvjednici, i ovdje su se protivnici Trumpa služili lažima i poluistinama, što im je standardna praksa: Doughty je besramno izjavio da je Trump pokušao zabraniti svim muslimanima ulazak u zemlju. Istovremeno, u laburističkoj stranci, koja je opsjednuta borbom protiv Trumpovog “rasizma”, raste antisemitizam, zbog sve većeg broja muslimana pakistanskog i afganistanskog porijekla.
I ne samo kod laburista – New York Times se nedavno morao ispričavati zbog antisemitskih karikatura koje prikazuju Trumpa kao slijepca kojeg vodi pas – Židov, s licem Netanyahua.
Sustavno ismijavanje Trumpa
Mainstream mediji u svijetu su, naravno, težište izvješćivanja bacili na anti-Trump prosvjede za koje policija nije dala nikakve procjene broja prisutnih, no kad bi i brojka kojom se organizatori busaju u prsa od 75.000 bila točna – a po snimkama sudeći bilo je u najboljem slučaju pola toga na Trafalgar squareu, to za gotovo desetmilijunski London i nije tako impresivno, kad se uzme u obzir i koliko su mediji pumpali anti-Trump histeriju uoči posjeta.
No najzanimljivije je kako su izvijestili o sukobu njega i socijalističko-islamističkog gradonačelnika Londona, grada u kom su bijeli Englezi odavno već manjina, Sadiqa Khana. Svi mediji, pa i naši (preko HINE) su u naslove stavili kako je „Trump izvrijeđao gradonačelnika Londona“, iako je razvidno da je istina upravo suprotna – da je musliman Khan Trumpa usporedio s fašistima, pa i s malim djetetom, i napao britansku vladu jer ga je uopće pozvala u posjet.
Mediji i ljevica su na strani Khana, koji je Londončanima nakon terorističkih napada poručio da je „terorizam dio života u velikom gradu na koji se treba naviknuti“. Da, to je bezosjećajno i gubitnički, naročito kad to kaže musliman o islamskom terorizmu. Zamislite moralno zgražanje da je Trump ikad tako nešto rekao nakon napada od strane bijelih ljudi na muslimane u Americi! Ili da je premijerka Novog Zelanda to poručila nakon što je bijeli Australac pobio muslimane u džamiji u Christchurchu. Teško je i zamisliti što bi se sve govorilo i pisalo! Ali eto, kad je Khan to ispalio, nitko se nije usudio skresati mu što ga ide: Svi se previše boje da će biti izloženi optužbama za rasizam i masovnoj histeriji ulice.
Trump je, naravno, odbio sastati se s Corbynom – jer ne voli da od njega rade budalu, a Sadiqu koji ga je nazvao fašistom je odbrusio da je “bezosjećajni gubitnik”. No, kad Sadiq izvrijeđa Donalda, pa mu ovaj uzvrati, onda ispada da je “Trump vrijeđao muslimanskog gradonačelnika Londona”, što je još jedan dokaz Trumpove islamofobije. Kad Khan i Corbyn vrijeđaju druge to je demokracija, sloboda govora, liberalizam: Kad Trump uzvrati na uvrede, to je čisti fašizam.
No fascinantno je kako se Trump nije ni u najmanjoj mjeri dao impresionirati niti isprovocirati duhovnim nasljednicima komunista na ulicama Londona. On je proslavio, zajedno s kraljicom i Theresom May, iskrcavanje Amerikanaca u Britaniji prije 75 godina. Treba podsjetiti: Tada je premijer Ujedinjenog kraljevstva bio Winston Churchill, čovjek čiji su politički stavovi i stil bili vrlo slični Trumpovima. U svoje vrijeme, bio je označen ratnim huškačem i militantnim desničarem: Tek kad su pacifističke politike Nevillea Chamberlaina koji je odbio reagirati na invaziju na Čehoslovačku unatoč sporazumu s tamošnjom vladom dovele do svjetskog rata, postao je premijerom i spasio Britaniju. Manje je poznato da je htio odmah po završetku rata napasti SSSR, jer je komunizam smatrao zlom ne manjim od nacizma, no Amerika se s tim nije složila. Treba li se dogoditi novi svjetski rat da bi Trumpove racionalne i ideologije lišene politike bile prepoznate i priznate?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
