Disleksija je poremećaj učenja koji pogađa otprilike jedno od petero djece. Za djecu s disleksijom iznimno je važna rana intervencija kojoj prethodi prepoznavanje problema. Ako se stanje prepozna na vrijeme, djeca će s vremenom steći sposobnost čitanja na razini ostalih vršnjaka.
U ranom djetinjstvu znakovi disleksije uključuju pogreške u izražavanju. Dijete može imati problema s imenovanjem poznatih predmeta, može imati poteškoća s pjesmicama i nizovima te može imati problema s praćenjem uputa od više koraka.
Jedna od najčešćih zabluda o disleksiji jest da ljudi samo mijenjaju slova dok čitaju. Iako je to djelomično točno, ova pogrešna percepcija često dovodi do toga da se disleksija pogrešno zamijeni s drugim poteškoćama u učenju ili da ostane nezapažena.
Benjamin Powers iz Zaklade za disleksiju smatra da rano prepoznavanje znakova disleksije može imati značajan utjecaj na obrazovanje djeteta. Ako se stanje prepozna na vrijeme, djeca će s vremenom steći sposobnost čitanja na razini ostalih vršnjaka.
U nižim razredima djeca s disleksijom mogu imati problema s pamćenjem naziva slova i njihovih glasova. Zbunjuju ih slova koja izgledaju ili zvuče slično, imaju problema s čitanjem poznatih riječi, mijenjaju riječi kada čitaju naglas, imaju poteškoća s pisanjem i imaju poteškoća s odvajanjem pojedinačnih glasova u riječima ili ne mogu spojiti slova u riječ.
U višim razredima može doći do zabune ili preskakanja kraćih riječi, javljaju se poteškoće u usvajanju novih riječi. Dijete može imati problema s prepoznavanjem uobičajenih riječi, mučiti se da objasni što se dogodilo u priči.
Karakteristike disleksije su loše sricanje i izbjegavanje čitanja kad god je to moguće ili frustracija i anksioznost tijekom čitanja.
Pedagozi i psiholozi educirani su za prepoznavanje disleksije. Roditelji bi također trebali blisko surađivati s učiteljima, pedijatrima i, ako je potrebno, drugim medicinskim stručnjacima, uključujući neuropsihologe i logopede, ako sumnjaju da njihovo dijete ima disleksiju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
