Ekstremizam ne postoji ni u Hrvatskoj, niti u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). O tome zapravo ne bi trebalo ni razgovarati, a na optužbe toga tipa trebalo bi reagirati, argumentima, prjezirom i tužbama državnim i nevladinim čimbenicima. Stvarni ekstremizam treba osuđivati i suzbijati, ali ne smije se dopustiti da ljudi zlih namjera izmišljaju incidente, izobličuju stvarne događaje, tuže i sude, ne zato da bi suzbili ekstremizam, nego da bi naškodili Hrvatskoj.
Domoljublje nije ekstremizam. Povijest se ne može promijeniti, ali o njoj se mora doznati istina. Ni želja za istinom nije ekstremizam. Nekad se Hrvate ubijalo, tuklo i zatvaralo zbog izražavanja domoljublja i postavljanja pitanja o istini, a danas ih se vara i vrijeđa izvrtanjem načela ljudskih prava i demokracije, zloporabom suvremenih sredstava priopćivanja i denunciranjem u inozemstvu (https://off-guardian.org/2016/07/16/the-ustasha-and-the-rising-tide-of-neo-nazi-politics-in-croatia/). Smutljivci su obrazovani, umreženi i dobro financirani; agresija se vješto prilagođava promjenama u politici i javnom životu: ne popušta nikad i ne propušta ni jednu priliku. Dobar dio „ekstremizma“ je podmetnut, a podmetanja koja se naslute ili otkriju ostaju nerazjašnjena i zataškaju se. Glavni mediji nisu zainteresirani za istraživanje istine nego za senzacije, a represivni sustav nije pokazao ni najmanji napor da zaštiti čast države i građana kojima služi. Od dokazano podmetnute operacije „Labrador“ do logički jasno podmetnute operacije „Svastika“, nikad i ništa nije učinjeno da se spere ljaga s Hrvatske, a krivci kazne ili barem jasno prokažu. Stvari su dobile međunarodne razmjere, tako da nas i napadaju (https://www.theguardian.com/commentisfree/2016/sep/12/croatias-election-warning-nationalism-balkans-eu-government-second-world-war-fascism) i brane (http://www.telegram.hr/politika-kriminal/novinar-guardiana-i-novinar-economista-na-twitteru-se-dosta-zivo-svadaju-oko-teksta-o-hrvatskim-izborima/ ) – stranci! Gospodo Hrvati, moramo ustrajati na pravu na obranu, a moramo se i sami braniti.
1. Kako je nacionalizam postao ružna riječ
Radi se o komunističkoj tradiciji progona domoljublja i nacionalne pripadnosti, koja potječe od Marxa i Engelsa. Susljedno je rafinirana u Sovjetskom Savezu kao opravdanje za ubijanje protivnika diktature proletarijata (Lenjin). Potom se preko Treće Internacionale (Staljin) proširila po svijetu i kao filozofija („jedinstvo radnika i seljaka u ujedinjenju proletera svih zemalja“) i kao mehanizam osude na smrt, odnosno objašnjenja ubijanja bez suđenja. Riječ „nacionalist“ postala teška optužba i uvreda a time i biljeg osude na smrt, zatvor, degradaciju ili izopćenje. U demokraciji se zakrinkala u „antifašizam“.
2. Podrijetlo optužbi Hrvatske i HDZ-a za ekstremizam
Hrvatski „nacionalistički ekstremizam“, „ustaštvo“, „klerofašizam“ i noviji izumi „filoustaštvo“ i „katolibanstvo“, skovali su lokalni komunisti nastali u Moskvi ili iz prerušenih četnika. Cilj je sprječavanja uspostave, ili uništenje, samostalne hrvatske države, makar i po cijenu istrebljenja svih Hrvata koji kroz jugoslavenstvo ne bi postali jugoslaveni, tj. Srbi. O tome je pisao Krleža, otkrivši da su još u I. svjetskom ratu Srbi ubijali Hrvate koji su pristupali u njihovu vojsku (ideja jugoslavenstva) – ako ne bi odmah potpisali da su – Srbi.
I srpska i komunistička politika smrtni su neprijatelji samostalne hrvatske države; srpska s ciljem da stvori Veliku Srbiju a komunistička da stvori komunističku Jugoslaviju. U II. svjetskom ratu protiv samostalne hrvatske države odmah su se, prije svih zločina, pobunili i Srbi i komunisti, a s vremenom su se udružili i postali jedno, pod krinkom Saveza komunista Jugoslavije (Hrvatske), Stranke demokratskih promjena i Socijaldemokratske partije. Oni i danas imaju isti cilj i istu metodologiju – razoriti hrvatsku državu. Zato i najbezazlenije hrvatsko domoljublje proglašavaju ekstremizmom ili drugim pogrdnim imenima.
3. Danas optužbe za ekstremizam služe da se spriječi istraživanje i objava istine
Danas se utvrđivanje broja žrtava u II. svjetskom ratu, i to na obje strane, odmah proglašava „revizionizmom“ do „ustaštvom“, jer komunisti i Srbi znaju, a Hrvati polako postaju svjesni, da je istina sasvim drukčija nego li su učili u jugoslavenskim školama. Utvrđivanje povijesne istine, pa čak i sam napor oko nje, srušilo bi laži koje tvore omču oko vrata slobodne i demokratske Hrvatske, otvorilo bi put pomirenju i smirenju i komunističku i velikosrpsku politiku paraliziralo bi na povijesnom stupu srama, kamo i pripadaju.
Ne smije se dopustiti da hrvatski neprijatelji spriječe ili uspore utvrđivanje i obznanu povijesne istine, prozirnim trikovima poput „ne vraćajmo se u prošlost“, „ne revizionizmu“ i „okrenimo se budućnosti“. Vrijeme je da od naših političara, intelektualaca, akademije, policije i sudstva jasno i odlučno zatražimo zaštitu hrvatskoga dostojanstva od krivotvorenja i podmetanja. Nitko od navedenih nije za tu svrhu još ništa napravio, politički, pravno, znanstveno ili filozofski, čak ni na riječnima. Obveza borbe za povijesnu i svakodnevnu javnu istinu u Hrvatskoj mora postati predmet političkoga i društvenoga zalaganja poput zalaganja za jačanje gospodarstva ili socijalne skrbi, zalog građanske lojalnosti i, nadasve, izborni argument: tko nam ne obeća konkretno ustrajanje na povijesnoj istini, ne smije na izborima dobiti našu građansku potporu!
4. Upravo u Hrvatskoj nema ekstremizma
Hrvati se trebaju ponositi svojom pomirljivošću, tolerancijom i izostankom nacionalnoga ekstremizma. Dokaze o tome ovdje ne mogu navoditi jer ih ima previše. Objede o ekstremizmu treba argumentirano analizirati i javno prokazivati, te sudski goniti. Dok god se svakoj ne suprotstavimo, one će se množiti i postajati sve brojnije, podmuklije i štetnije. Naravno, pritom se treba držati objektivnih dokaza i kloniti se pristranosti i ljutnje. No, zakoni i ljudska prava vrijede za sve ljude i moraju se primijeniti na sve ljude i u svim prilikama.
Oprimo se neprijateljima koji umjesto volujskih žila, kame i topova danas rabe laž, podmetanja i krivotvorine! Oprimo se ponajprije tako da budemo još bolji, ali i svim mehanizmima suvremene europske uljudbe i pravde i prava koji vrijede i za nas. Vjera u Boga i hrvatska sloga daju nam moralnu snagu, a ljudska prava i demokratske vrijednosti omogućuju nam djelovanje i obranu.
