“Pobačaje sam počeo izvršavati 1977. u državi New York, za vrijeme svog stažiranja. Diplomirao sam 1980. godine i otišao u privatnu praksu, prvo u Floridi, a kasnije u New Yorku. U pet godina izveo sam 1.200 pobačaja, uključujući i 100 tzv. ‘slanih’ pobačaja drugog tromjesečja, a kasnije D & E pobačaje (E&D = dilatacija i evakuacija) do 24. tjedna”, piše Lifesitenews.com svjedočanstvo dr. Anthonija Levatina koji je nakon smrti svoje šestogodišnje kćeri Heather prestao raditi pobačaje. U nastavku pročitajte njegovo svjedočanstvo.
“Dopustite mi da vam progovorim o tzv. ‘slanim’ pobačajima. Oni su strašni jer se vidi jedna netaknuta, cijela rođena beba , a ponekad su bile i žive. To je bilo vrlo, vrlo zastrašujuće. Kod D&E pobačaja, iskazuje se okrutnost prema bližnjem. Trgate ruke i noge s bebe i stavljate ih na hrpu na stolu. Bebe nakon ovog pobačaja nikad nisu živorođene. To je vrlo teško. Ako imate imalo srca, to utječe na vas”, rekao je Levatina.
Pojasnio je kako su u to vrijeme njegova supruga i on otkrili da vjerojatno neće moći imati vlastito dijete, tako su krenuli u potragu za bebom za usvajanje. “Provjeravali smo četvrt za četvrti u potrazi za bebom za usvajanje, a ja sam ih bacao u smeće u stopi od devet do deset tjedno”, ustvrdio je.
“Napokon smo uspjeli usvojiti bebu – djevojčicu. Dali smo joj ime Heather. Nekoliko godina kasnije, moja žena je rodila našeg sina. Moju kćer Heather udario je ispred naše kuće automobil dva mjeseca prije njenog šestog rođendana. Umrla je na našim rukama u vozilu hitne pomoći na putu do bolnice. Izveo sam još nekolicinu pobačaja kasnijeg stadija nakon toga, no bilo je preteško nastaviti”, naglasio je.
“Kada izgubiš svoje dijete, život je potpuno drugačiji. Sve se mijenja. Odjednom, ideja o životu osobe postaje vrlo stvarnom. Nije to više tečaj embriologije. Nije to više nekoliko tisuća dolara. To je stvarnost, realna stvar. To je tvoje dijete koje si pokopao”, rekao je dodavši: “Stare tegobe su se vratile. Nisam više mogao čak više ni pomisliti na D&E pobačaj. Nikako. Prestao sam izvoditi pobačaje drugog tromjesječja. Zatim sam shvatio da ako ne bih trebao ubijati djecu u drugom tromjesječju, onda ne bih trebao ubijati ih ni u radnijem stadiju”.
“Uključio sam se u pokret „za život“ i to mi je pomoglo da se iscijelim i pronađem oprost. Kako se iskupiti za 1,200 mrtve djece? Ne možete. Kao izvršitelj pobačaja, bio sam u epicentru potresa, no otkad sam prestao izvršavati pobačaje i uključio se u napore pokreta „za život“, jasno vidim kako pobačaj utječe na svakog povezanog s djetetom koje umire. Žalim zbog izvršavanja pobačaja”, zaključio je dr. Levatina.
