Na današnji dan 14. srpnja 1789. u Francuskoj je najveći državni praznik jer se obilježava godišnjica događaja koji je simbolički označio početak Francuske revolucije. Toga dana napadnuta je pariška tvrđava-zatvor Bastilla.
Istina o padu Bastille
No, unatoč herojskim pričama koje su ispripovijedane o tom događaju, stvarnost je bila znatno manje prozaična. Bastilla je pred revoluciju bila prilično mali i nevažan zatvor, u kojem je čuvano samo 7 zatvorenika. Od te sedmorice četiri su bila krivotvoritelji, dvojica su bili mentalni bolesnici, a jedan je bio aristokrat, grof de Solages, koji je zatvoren na inzistiranje njegove vlastite obitelji, navodno zbog seksualnih perverzija. Zanimljivo je da je osmi zatvorenik – slavni markiz de Sade – premješten iz Bastille samo 10 dana prije napada na nju i stavljen u umobolnicu Charenton, prikazanu u filmu “Otrovno pero markiza de Sadea”. U toj umobolnici markiz de Sade bio je u dobrim uvjetima, zahvaljujući upravitelju ocu Coulmieru, humanom svećeniku kojeg u filmu glumi Joaquin Phoenix.
Dakle, svjetina nije provalila u Bastillu kako bi oslobodila njene zarobljenike. Pravi razlog bio je barut. Naime, ranije tog dana pariška je svjetina provalila u jednu oružarnicu u Parizu i uzela gotovo 32,000 pušaka mušketa. Problem je bio u tome što u toj oružarnici nije bilo baruta za navedeno oružje. Bastilla je, naprotiv, čuvala nevjerojatnu količinu od oko 13,600 kilograma baruta. Svjetina se radi toga uputila prema Bastilli i zahtijevala da se tvrđava preda zajedno s barutom. Zapovjednik Bastille, markiz Bernard-René de Launay nije na to pristao. Oko 13:30 na današnji dan svjetina je provalila u tvrđavu, pri čemu su u borbama pale i prve žrtve. Ukupno je poginulo do stotinu ljudi. Zapovjednika Bastille markiza de Launaya svjetina je uhvatila, pretukla i vukla po ulicama. Kad je zavikao: “Dosta! Pustite me umrijeti!”, ubili su ga, a glavu su mu odrezali i nabili na kolac. Tako je počela Francuska revolucija, koja će trajati manje ili više intenzivno sljedećih 10 godina, sve do dolaska na vlast Napoleona Bonapartea.
Nepoznat antikršćanski karakter Francuske revolucije
Kao gotovo i sve dosadašnje svjetske revolucije i ‘majka svih revolucija“ – Francuska revolucija – imala je izuzetno naglašen antikršćanski karakter. U praksi se to očitovalo rušenjem crkava, ubijanjem i progonima svećenika i redovnika, ubijanjem i progonom kršćana, kao i aktivnim pokušajima zabrana i zatiranja Isusovog imena.
Zbog toga se i Francuska revolucija može s jednog aspekta nazvati dekristijanizacijom Francuske na nasilan način.
Taj program aktivno je uključivao:
deportaciju i ubijanje svećenika
pljačkanje, desakralizaciju i uništavanje crkava, zabrana i odstranjenje sakralnosti iz naziva gradova, ulica, trgova
zatiranje kršćanske tisućugodišnje kulture
uništavanje križeva, raspela, zvona i svih vanjskih oznaka kršćanstva
umjesto Boga uvodi se Kult Razuma i Vrhovnog Bića
uništavanje bogate francuske kršćanske umjetničke baštine
zabrana bogoslužja i kršćanske edukacije
prisiljavanje svećenstva na ženidbu
Ideolozima revolucije jedna je od prvih zadaća bila iskorijeniti kršćanstvo iz života ljudi. Uništavali su križeve i svete slike, zabranili vjerske obrede i svetkovine, mijenjali toponime koji su sadržavali izraz sveti. Ukinuli su gregorijanski kalendar, a uveli revolucionarni s tjednom od deset dana. Neradni dan, umjesto nedjelja, nazvali su desetdan! Progonili su i ubijali svećenike. Palili knjige, talili srebrninu i zvona. Crkve pretvarali u krčme, konjušnice i skladišta. Čak su obeščastili grobove francuskih kraljeva u bazilici Saint Denis. Gorljivi su patrioti djeci nadijevali nova suvremena imena: Fructidor, Krastavac, Mrkva, Brutus, Likurg, Epaminonda itd.
Oskvrnjenje francuske stolne katedrale Notre Dame
U jeku dekristijanizacije Pariška općina pokušavala je uvesti kult novih božanstava Božice Razuma i Vrhovnog Bića. Iznimno slikovita bila je svetkovina u čast Božice Razuma (francuski la raison, zato predstavljena ženskim likom), održana 10. studenoga 1793. u katedrali Notre-Dame. U unutrašnjosti drevne crkve bila je sagrađena „planina“ od obojenoga drva i ljepenke. Na vrhu se nalazio „antički hram“ s natpisom „Filozofija“ ukrašen poprsjima slavnih filozofa. Do njega je gorjela velika baklja Istine. Kada su u prepunu crkvu stigli predstavnici vlasti, iz „hrama“ je izišla Sloboda, prekrasna polugola žena (inače operna pjevačica!) s frigijskom kapom na glavi i kopljem u ruci. Planinom su u dvoredu kročile djevojke i djevojčice odjevene u bijele haljine (plesačice i statistice iz pariške Opere!) s gorućim bakljama u ruci. Oduševljeno mnoštvo zapjevalo je Himnu Slobodi (tekst Marie-Joseph Chenier, glazba Gossec). Tada u raskošnoj nosiljci unesoše Božicu Razuma (postariju glumicu obilatih oblina!) kojoj Sloboda predade baklju Istine. Nakon obreda iz crkve se zaputiše u povorci prema Konventu. Na čelu su svirali mladi glazbari, za njima kročila dječica iz sirotišta i predstavnici klubova s frigijskim kapama i kopljima. Prolazeći pariškim ulicama, oduševljeno su klicali: Živjela Republika! Kada stigoše u Konvent, predstojnik Općine i organizator te veličanstvene priredbe Chaumette obrati se poslanicima: „Zakonodavci, fanatizam je ustuknuo (…) Danas su narodne mase zakoračile pod gotičke svodove koji su prvi put odjekivali glasovima Istine (…) Tamo smo beživotne idole zamijenili živim likom, ovim remek-djelom prirode.“ Božica tada siđe s nosiljke i sjedne uz predsjednika Konventa, koji je zagrli i poljubi. Konvent proglasi da je bivša katedrala odsad posvećena Božici Razuma! Zatim se povorka, kojoj se pridruže svi poslanici, ponovno vrati u Notre-Dame.
Tim povodom u Hebertovim novinama Pčre Duchesne pisalo je: „O, lijepa li dana! O, lijepe li svetkovine koju proslavismo prošlog desetdana! Kakva li prizora vidjeti svu onu djecu Slobode koja je nagrnula u nekadašnju katedralu da bi očistila hram od gluposti i posvetila ga Istini i Razumu! Svodovi pod kojima se dosad čulo samo graktanje crkvenih gavranova, gdje se dosad pjevalo samo psalme i litanije, gromoglasno su odzvanjali patriotskim pjesmama. Umjesto oltara s kojeg su lažljivi svećenici uvjeravali glupane da Bog silazi s njega po njihovoj zapovijedi dok oni mrmljaju nekakve latinske riječi i da poput opsjenarske loptice čitav ulazi u komadić dvopeka, umjesto tog oltara, ili bolje rečeno sajmišne tezge šarlatana, mi smo podigli prijestolje Slobodi. Na njemu smo ustoličili ne mrtvi kip, nego živi lik božanstva, to remek-djelo prirode (…) Prekrasna žena, lijepa poput božice koju i predstavlja, sjedila je na vrhu Planine s crvenom kapom na glavi i kopljem u ruci. Okruživale su je one lijepe vragolanke iz Opere koje su protjerale svećeničke kapice pjevajući ljepše od anđela patriotske himne.“
Orgije i bakanalije diljem francuskih crkava
No antički raskošno zamišljen kult Razuma ubrzo se pretvorio u prave orgije. Na crkvene oltare penjale su se kojekakve djevojke i djevojčure koje su okruživali polupijani vojnici i razvratne bakantice. U crkvama se priređuju pijanke, vodi se ljubav, prodaju sušene haringe i napici. Zvukovi orgulja, miješajući se s onima bubnjeva i truba, potiču na razbludne plesove. Drevna crkva Saint-Eustache bila je pretvorena u običnu krčmu. Na sjedalima kora improvizirane su lože okićene zelenilom. Sagrađene su špilje i pećine od ljepenke. Postavljeni stolovi opskrbljeni bocama vina, kobasicama i paštetama. Navraćao je tko je htio. Čak i djeca koja su se nesmetano opijala i sablažnjivo natjeravala po okolnim kapelicama. U tim novovjekim saturnalijama sudjelovali su i neki od bivših svećenika!
Stotine tisuća nevinih žrtava Francuske revolucije
Oko 40 000 svećenika, prema knjizi Nikole Roščića „Revolucije razaraju Krista“ je ubijeno, deportirano ili protjerano iz Francuske. Bio je to pravi holokaust u Francuskoj.
Osim toga ubijene, prognane i deportirane su stotine tisuća ljudi, pretežito katolika, koji su se suprotstavili teroru revolucionara ili koji su bili proglašeni neprijateljima revolucije.
Nije zgorega primijetiti da su sličan obrazac kasnije upotrebljavale sve komunističke, pa i druge revolucije naspram Crkve i vjernika. Zasigurno postoji jedna poveznica između tih revolucija i nakana revolucionara od Vladivostoka preko Europe pa sve do Kube i Južne Amerike: isti duh i nadahnuće prati sve revolucije od ‘majke svih revolucija’ do današnjeg dana, barem u pogledu odnosa prema Kristu i kršćanskoj vjeri.
Martirologij Katoličke crkve u Francuskoj bilježi do sada 374 proglašena mučenika, a u postupku ih je oko dvije tisuće! Strahote revolucije odrazile su se na sve staleže no revolucionarni bijes najjače se iskaljivao nad katolicima koji su štitili svoju vjeru i svećenstvo. Tako su samo u pokrajini Vandeji jakobinske snage bez milosti sve redom ubijali, usmrtile 120 tisuća katolika, jer su se opirali prihvatiti jakobinska bezbožna načela. Tako su revolucionari 1793. u samo jednom masakru ubili 6000 ljudi, od kojih su mnoge bile žene. U regiji oko Nantesa i dolini rijele Loire , ubijene su i bacane u rijeku tisuće ljudi među kojima mnogi starci, žene, svećenici, časne sestre i djeca. Ta su događanja poznatija pod imenom „Utapanja u Nantesu“.
Ti su događaji nazvani “prvim ideološkim genocidom”, a nastavljali su se kasnije u drugim revolucijama kao što je već spomenuto.
Francuska revolucija – bojovni ateizam i zagonetni počeci revolucije
Iz Francuske revolucije izrastao je svjetski bojovni ateizam, antiklerikalizam, sekularizam i liberalizam te se proširio svijetom. Francuska revolucija postaje majka svih kasnijih krvavih revolucija. Gore spomenuti Nikola Roščić navodi da je ostalo dosta toga zagonetno u svezi Francuske revolucije, jer se nikada nisu dovoljno i do kraja istražili stvarni uzroci i pozadinski plan tih događanja, kao uostalom i svih drugih velikih revolucija 19. i 20. stoljeća. Autor tvrdi da je to čudno jer je jasno da revolucije imaju svoju ideologiju, svoje planere, začetnike i izvršitelje.
S Francuskom revolucijom često se spominje uloga Voltairea, koji je mrzio Katoličku crkvu. Nacionalna skupština, smatrala ga je utemeljiteljem Francuske revolucije. Pod kraj života bio je primljen u glasovitu parišku masonsku ložu “Les Neufs Soeurs” pod vodstvom velikog meštra Benjamina Franklina, uz hvalospjev dobrodošlice da je već ispunio svoje dužnosti i prije nego je primio zaduženje.
