Ruski je književnik Anton P. Čehov govorio kako bi netko tko se bavi pisanjem trebao moći pisati o bilo čemu, čak i o pepeljari. To bi vjerojatno trebalo značiti kako bi i novinari trebali biti u stanju pratiti i komentirati svaku vijest, čak i onu najbesmisleniju. Ja sam odlučio testirati tu teoriju, pa sam za ovu subotu planirao pisati o parlamentarnom saslušanju kandidata za nove povjerenike Europske komisije. Bodrio sam se kako je to ipak vlada Europske unije, oni nam kroje kapu, a ovi koje biramo doma samo su transmisija njihove volje. Europa je to, važna stvar, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.
Međutim, moram izvijestiti kako je eksperiment propao već gotovo na samom početku. Uspio sam se natjerati ispratiti saslušanje Slovaka, ali već kod naše kandidatkinje Dubravke Šuice volja mi je slomljena.
Dugo sam od sebe pokušavao otjerati slike koje mi je u svijesti urezalo gledanje toga saslušanja. Trome, blijede, gotovo nepokretne. U usporedbi s tamo demonstriranim stilom, Brežnjevljev stil govorenja približavao se virtuoznosti jednog Oscara Wildea. Vjerojatno mu je i engleski bio tečniji, s bar ponekom finesom. Netko je upotrijebio izraz “demonstracija mediokritetstva”, ali mislim kako riječi “uniformnost” ili “jednoobraznost” bliže opisuju ono što smo imali prilike vidjeti.
Gotovo je nevjerojatno koliko današnji političari svi govore isto i ponašaju se na isti način, poput automata.
Međutim, mediokritetstvo postaje loše, kada ga spojimo s velikom ambicijom. A danas kao da vrijedi pravilo – što je mediokritetstvo veće, šanse za uspjeh rastu. To je izraženo mišlju koja kaže: “Mnogi nesposobni daleko su dogurali. Tko je nesposoban može raditi sve. Sposobni rade samo ono što znaju.” Tu paradu nesposobnih smo mogli gledati na prošlotjednom saslušanju u Europskom parlamentu. Gledaš i jasno ti je zašto zbog sile nesposobnih sposobni nikako da dođu na redu.
Zašto je moć postala toliko privlačna ljudima bez talenta za politiku? Zašto smo prestali nalaziti ispunjenje u svojim sasvim običnim životima i predajemo se jurnjavi za moći? Zašto smo počeli obožavati moć kao da se radi o nekoj nadnaravnoj sili? Obožavanje moći svoje porijeklo ima u gubitku transcendencije kao izvora smisla. Nekad su religija, umjetnost ili filozofija pružali taj osjećaj ispunjenja i davali nadu, a danas je njihov surogat postala politika. Moć ne može zamijeniti transcendenciju, iako bi to htjela. Samo transcendencija može odbiti besmisao i čovjeku pružiti nadu.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
