Francuska: Zemlja crkvi, umjetnosti, revolucija i nekoć najveća zagovornica Jugoslavije

foto: FAH

Posljednjih tjedana možemo čitati o zapaljenim i uništenim crkvama u Francuskoj, o čemu se inače ne bi pisalo da nije bilo tragedije crkve Notre-Dame, koja je podsjetila Francuze odakle dolaze, i na dostignuća njihovih predaka: Teško da u povijesti čovječanstva ima kolektivnog napora koji bi rezultirao nečim veličanstvenijim, nečim što jasnije govori “civilizacija”, od gotičke katedrale. A Francuska ih je puna, iako je dojam da se današnji Francuzi velikim dijelom pomalo srame svoje kršćanske prošlosti.

A opet, ta kršćanska Francuska je jedan od glavnih tvoraca naše europske civilizacije, njen doprinos kulturi zapada je neprocjenjiv. Nijemci su imali skladatelje i znanstvenike, ali tek ponekog velikog slikara; Englezi pisce i filozofe, ali ne previše skladatelja; Talijani slikare i skladatelje, no možda ne toliko poznatih pisaca, bar ne tamo negdje nakon renesanse; Francuzi su imali sve. Voltairea i Foucaulta, Sartrea i Descartesa, Debussyja i Ravela, i cijelu malu vojsku vrhunskih slikara. Tu su bili i znanstvenici, Pasteur i Marie Curie, tu su čak i negativci, ali takvi koji su osvojili svijet, poput Napoleona.

Napoleonovo naslijeđe

On je kratko vladao i našim krajevima, ali i u to kratko vrijeme je uspio prepoznati probleme i potrebe te organizirati gradnju (do posve nedavno ključnih!) prometnica, ukinuo je 1808., nakon punih 450 godina neovisnosti i na prijevaru, Dubrovačku republiku te je pokušao uvesti Code Napoleon – no, bez nekog prevelikog uspjeha, jer ga stanovništvo nije prihvatilo, naročito u vlasničkim, nasljednim i ženidbenim poslovima. Stoga su pored francuskih, važili još i austrijski i mletački zakoni s uputom da se prilagode, gdje god je to bilo moguće, francuskima. No, uvedena je jednakost svih građana pred zakonom, te je razdvojena, kao i u Francuskoj 1805., crkva od države, što i danas, naročito nakon tragedije katedrale Notre-Dame prouzročene prije svega nebrigom države koja je u Francuskoj vlasnik crkvi, kontroverzan potez: Uvođenje građanskih zakona, “Code Napoleon”, je zapravo najznačajnija posljedica Napolenovih osvajanja. Najveća je to revolucija u pravnom sustavu još od antičkog Rima, i jedan od rijetkih dokumenata koji su znatno utjecali na cijeli svijet, kao i revolucija iz koje je proistekao. Spomenimo, onako usput, da je s Francuzima u naše krajeve pored sekularnih zakona došla i tzv. “Francuska bolest”, kako su je tada zvali jer su je širili francuski vojnici, danas poznata kao sifilis.

A umijeće dizanja revolucija je, pored ljubavnih umijeća, kulture, te vrhunske kuhinje, vina i sireva, ono po čemu je Francuska najviše poznata u svijetu. Car Napoleon je dijete revolucije koja je htjela ukinuti kralja i stvoriti republiku: Ironija je da carevi, crveni poput Tita i Staljina ili takvi poput Napoleona, obično i budu produkt revolucija čiji je cilj građane učiniti jednakima, da bi u konačnici rezultirale još većom bijedom naroda i još većim privilegijama elita, samo bolje prikrivenim.

Gali koji to nisu

Povijest Francuske, naravno, nije samo povijest dizanja revolucija, iako one jesu ono što tu zemlju možda najviše politički određuje. Povijest Francuske se često povezuje s Galima, za koje doduše ne bismo znali ni da su postojali da nije bilo Cezara koji ih je opisao u svojoj poznatoj knjizi “O galskim ratovima”, a koji su nastanjivali pola tadašnje Europe, uključujući Veliku Britaniju (gdje su bili poznatiji kao Kelti). Barbarski narod koji nije poznavao niti pismo, niti bilo kakav oblik državne organizacije, kasnije romantiziran kroz popularnu kulturu, je brzo potpao pod Rimljane – a današnji Francuzi su ipak, izgleda, više potomci Rimljana te Franaka, Vizigota, te germanskih skupina kao što su Normani, koji su se u 9. stoljeću naselili u Normandiji i u Bretanji i desetaka drugih etničkih skupina, što germanskih što romanskih, a tek manjim dijelom Gala. I samo ime “Francuska” etimološki potječe od Franaka, germanskog plemena koje je pregazilo rimsku Galiju krajem Rimskog Carstva.

A upravo su Normani ključni za razvoj situacije, jer su oni ti koji su kolonizirali Englesku, nakon što je Vilim Osvajač (u povijesti poznat i pod manje glamuroznim imenom “Vilim Kopile”) 1066. prešao kanal  koji razdvaja Francusku od Velike Britanije i postao prvi Engleski kralj normanskog porijekla. Normani, preteče (u velikom dijelu) Francuza i Engleza a potomci Germana, su Saksonce pretvorili u narod drugog reda (Saksonci su to uradili sa starosjediocima Engleske par stoljeća prije), sagradili utvrde i dvorce, i zapravo je stoljećima isti kralj vladao s obje strane kanala: Bilo je to vrijeme prije formiranja nacionalnih država i nacionalne svijesti, koja se u Francuskoj vezuje uz Ivanu Orleansku, koja je povela Francuze u okončanje stogodišnjeg rata, koji je, usput rečeno, trajao 116 godina, na prekide.

Rođaci i neprijatelji

Naime, jedna od definirajućih osobina Francuza je stoljećima bilo neprijateljstvo spram Engleza – pa kad se Francuzi i Englezi čude našim “bratoubilačkim” ratovima s visoka, nije zgorega podsjetiti ih na povijest njihovih odnosa, iako potječu, manje-više, iz istog genetskog bazena i od istog naroda. Stoljećima se na engleskom dvoru govorio francuski: Čuveni kralj Rikard Lavljeg Srca, službeno Richard I, je ujedno bio i vladar Normandije, Akvitanije i Gaskonje; nadgospodar Bretanje, i grof Anjoua i Nantesa. Ako vam se iz tih naslova čini da je engleski kralj tada praktički vladao velikim dijelom Francuske – u krivu ste, Rikard je kao i svi engleski kraljevi tog perioda govorio samo Francuski, nije znao niti riječ engleskog, u Engleskoj je za života proveo sve ukupno oko pola godine, i kao i svi velikaši svog vremena apsolutno je prezirao Engleze “domoroce”. A poznata je i njegova veza s francuskim kraljem Filipom II: Homoseksualnost se u ranom srednjem vijeku manje-više tolerirala, a u Francuskoj i tijekom većeg dijela povijesti.

Ljubavne veze između francuskih i engleskih kraljeva uskoro su zamijenile ratne, pa je tako Francuska vojska pod vodstvom kralja Filipa Augusta po smrti Rikarda osvojila čak i London, samo da bi se stvari iz korijena promijenile stotinjak godina kasnije: Nakon što je u 14. stoljeću francuski kralj Karlo IV. umro bez živog izravnog potomka, engleski kralj Edvard III., njegov nećak (po svojoj majci Izabeli) osporava nasljedstva krune Filipu IV. dok Francuzi spore naslijeđivanje po ženskoj liniji.

Rat koji je inicijalno započeo tako što je Edvard s desetak tisuća vojnika, s kojima je prešao kanal, do nogu potukao višestruko brojniju francusku vojsku i nanio im strahovite poraze u Crécyju, Poitiersu i Agincourtu, nastavio se višedesetljetnim uglavnom pljačkaškim pohodima po Francuskoj, a završio je s pojavom Ivane Orleanske koja je svojom vjerom vratila moral Francuzima i, smatra se, omogućila preokret: Dinastija Valois time ostaje na vlasti, razdoblje kad su isti vladari vladali objema državama završava, Engleska trajno gubi većinu svojih posjeda na kontinentu, a Francuska se tada formira kao moderna nacija: Dok drugi narodi obično imaju “Oca nacije”, kod Francuza je toj ulozi najbliža jedna, u trenutku svog uspona, 17-godišnjakinja kasnije spaljena na lomači. Ona je do danas ostala jedan od snažnih simbola nacije.

Kako je Franucska postala ishodište sekularizma?

Iako je upravo vjera bila ključna za uspostavu nacije i istjerivanje Engleza, u Francuskoj se u idućim stoljećima razvio snažan animozitet spram katoličke crkve, i spram vladajućih kuća. Do kraja 18. stoljeća Francuska je bila u revolucionarnim previranjima: A simbol tih previranja postaje jedna druga žena, Marija Antoaneta, na koju su – dobrim dijelom i zbog njene naivnosti i prostodušnosti, te izostanka bilo kakve erudicije i intelekta, pale (uglavnom lažne) optužbe da je svojom rastrošnošću odvela Francusku u bankrot a narod u glad. Istina je, međutim, da ni ona ni kralj, dvoje prilično ograničenih ljudi, nisu imali pojma o vođenju države niti su se time previše bavili: To su radile korumpirane dvorske elite u njihovo ime, ali svaljujući na njih krivicu za svoje neuspjehe.

Tako je i Marija Antoaneta postala žrtvom podvala i glasina, poput one kasnije od povjesničara demantirane o preprodaji basnoslovno skupe ogrlice, ili one da je rekla “Neka jedu kolače”: Ona jest živjela u luksuzu dok je narod gladovao, istina, i bila je sklona kocki, organiziranju provoda, no pravi razlog zašto je nisu voljeli je bio prvo taj što je bila strankinja – a Francuzi su i danas na glasu kao prilično ksenofobni, iako je Francuska odavno prošarana svim mogućim vrstama imigranata, a drugi je taj što je prezirala formalnosti francuskih elita i što je uvela znatno neformalnije ponašanje i odijevanje na dvor – ali sasvim je sigurno da nije bila bezosjećajna kako je često prikazuju.

Na primjer, nakon što joj je preminula jedna od služavki, samohrana majka, usvojila je njenu kćer koja se sprijateljila s njenom vlastitom kćerkom Marie-Therese Charlotte, i tretirala je kao da je njezina. Po iznenadnoj smrti jednog bračnog para u njenoj službi, preuzela je brigu o njihove tri kćeri. Brinula se i za dječaka iz Senegala koji joj je poklonjen i dala ga je krstiti, što je bio apsolutni presedan doba u kojem je živjela. Kad je njena kočija slučajno pregazila lokalnog vinara osobno je izašla iz kočije kako bi pomogla ozlijeđenom čovjeku: Danas je to možda normalno, tada nipošto nije bilo. Platila je njegovu njegu te pokrila sve troškove uzdržavanja njegove obitelji sve dok nije opet bio u mogućnosti sam raditi. A 1775. godine, napisala je pismo svojoj obitelji u Austriji. U njemu je navela: ‘Sigurno je da kada vidimo narod koji je tako dobar prema nama unatoč svojoj vlastitoj bijedi imamo još veću obvezu potruditi se da budu sretni.’ To ne bi napisao netko bezosjećajan prema sirotinji.

A “Neka jedu kolače?” Fraza se prvi put pojavljuje u autobiografiji čuvenog francuskog filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua Ispovijesti dovršene 1769. godine, kada je Marija Antoaneta još bila mlada djevojka na austrijskom dvoru. Pripisao ju je “Jednoj velikoj princezi”, vjerojatno Mariji Terezi koja je živjela stoljeće prije Marije Antoanete.

Revolucija koja se svela na pljačku

No revolucije su uglavnom zasnovane na pretjerivanju i krivotvorenju, jer kako drukčije pravdati pljačku? Narod jest bio bijedan, kralj jest bio bogat, ali oni koji su narod poveli u revoluciju nisu imali dobre namjere: Iako je Francuzi, pa i dobar dio svijeta, slave kao oslobodilačku, socijalnu, pravedničku, francuska revolucija je bila sve prije nego to. Pa i spomenuta carica je završila na giljotini – ali i njena maloljetna djeca! Tisuće su glava odrubljene, ljudi poput Marata, do revolucije ustiju punih humanosti i praštanja, danas bi se reklo “tolerancije”, su počeli tražiti sve više krvi i sve više glava pod giljotinom, a riječ “teror” se u današnjem značenju prvi put javlja upravo u francuskoj revoluciji.

Najgore je prošla crkva: Kako sam već pisao u kolumnama, revolucionarna Francuska konfiscirala je sva crkvena imanja pa je tako i katedrala Notre Dame i danas u vlasništvu države koja desetljećima mirno gleda kako propada, kršćanstvo je zabranjeno, uspostavljeni su razni “kultovi” kontrolirani od strane države, poput “Kulta razuma” (iako riječi kult i razum ne idu u istu rečenicu), a svećenici su morali pismeno prisegnuti novom režimu: Oni koji su su i dalje naučavali kršćanstvo, mogli su biti ubijeni na licu mjesta bez suđenja, kao i oni koji su ih skrivali. Pod prijetnjom smrti ili zatvora, oko dvadeset tisuća svećenika se odreklo kršćanstva, u pisanom obliku. Šest tisuća je pristalo, ili bilo prisiljeno, oženiti se, a oko trideset tisuća svećenika je pobjeglo iz Francuske, oko dvije tisuće je pogubljeno, a od četrdesetak tisuća crkvi u Francuskoj tek je nekolicina izbjegla prenamijenu, prodaju, uništavanje i pljačkanje. Motiv je, naravno, bila pljačka.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Novi neprijatelj – Njemačka

Revolucija je došla i prošla, smjenjivali su se novi carevi i republike, novi ratovi – ovaj put protiv Rusije, Austrije, u konačnici Njemačke koja je u 20. stoljeću postala novi arhi-neprijatelj Francuske, i s kojom su vođena tri velika rata između 1870. i 1945., da bi do 21. obje ne tako davno krvavo zavađene države postale osovina na kojoj je stvorena EU, te najbliži saveznici. No u zemlji u kojoj je neke od najsvjetlijih trenutaka ispisala kršćanska vjera, pa je i samo formiranje nacije vezano na nju, danas aktivnih vjernika ima samo oko 5%. Crkve se redovito vandaliziraju, na što se malo tko osvrće, dok su sve brojnije džamije zaštićene.

No revolucijama i ratovima unatoč, Francuska je je izrasla u jednu od svjetskih velesila. Ona dominira Europom još otkad je prvi kralj koji je govorio francuskim, Karlo II, preuzeo franačko prijestolje u 9. stoljeću i otkad se smatra da postoji Francuska kao država. Vladari poput Luja XIV, “kralja sunca” u 17. stoljeću i Napoleona stvoriti moćna carstva koja su obuhvaćala velik dio Europe.

Francuska danas više nije moćna velesila kakva je nekoć bila, a unutarnje tenzije u društvu rastu pothranjivane masovnom imigracijom s jedne strane i globalizacijom i bogaćenjem i odnarođivanjem elita; sve to je dovelo do novog osiromašenja srednje klase – sam pojam “srednje klase”, odnosno “buržoazije” kako se nekoć zvala, također potječe iz Francuske – i stvorilo je novi pokret, “Žute prsluke”, za koje je Steve Bannon rekao da su “novi jadnici”, “Les miserables”, nasljednici onih koji su dignuli revoluciju pred nešto više od dva stoljeća.

Ovaj put oštrica revolucije nije protiv crkve i bogatih, ni protiv “kapitalizma”, već protiv korumpiranih političara koji provode politike koje narod čine sve jadnijim, ulice sve nesigurnijim, život sve težim. Usporedbe Macrona s Lujem XVI  i njegove žene s Marijom Antoanetom su postale neibježne.

No Francuska je, iako više nema kolonije, iako je prepustila Alžir i većinu prekomorskih posjeda, i dalje atomska sila, s izrazito jakom vojskom, stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, jedna od rijetkih zapadnoeuropskih zemalja koja ne ovisi previše energetski o Rusiji i cijenama nafte jer ima preko 60 nuklearki – da, Francuska nikad nije, za razliku od Njemačke, popustila zahtjevima “Zelenih” da se ugase nuklearke. I to nimalo ne utječe na turizam, koji je druga najveća industrija u Francuskoj, iza kemijske, i nosi nevjerojatnih 80 milijardi dolara zemlji. Uskoro će postati i najveća.

Prokletstvo turizma

Turizam je i prokletstvo, naravno: U Parizu su nekretnine nedostižne običnim ljudima, a i turisti nisu uvijek oduševljeni, jer u Parizu je ostalo malo toga francuskog, a najmanje Francuza. Azijati, Kinezi, Arapi, crni Afrikanci, i naravno turisti – svega u Parizu, reklo bi se, ima više nego Francuza. Nekadašnje autentične umjetničke četvrti danas su također meke za turiste koji traže romantičan ugođaj, no obično ih dočeka nešto posve drugo: Vrijeme kad su Parizom dominirali umjetnici i kad je bio meka kulturnjaka cijelog svijeta su ipak prošla. No Francuska je i dalje svjetska prijestolnica visoke kulture, mode, kuhinje, vina i sireva. A i Francuzi se nekako sve više mire s tim da “linuga Franca” više nije “lingua Franca”, odnosno da francuski više nema ulogu koju je imao čak niti u diplomaciji, tu ulogu je danas preuzeo engleski koji je nova “lingua Franca”. Iako to, doduše, ide sporo i iako vas konobari na Azurnoj obali i dalje uredno ignoriraju ako ne govorite francuski: U turizmu, u Francuskoj ne važi uvijek da je gost u pravu.

Hrvati, naravno, nemaju previše prijateljskih sentimenata prema njoj – jer nam je uglavnom bila na neprijateljskoj strani, naročito u I. svjetskom ratu kad je bila najvažnija saveznica Srbije i omogućila srpskoj vojsci da opstane na Krfu te da 1918. okupira Hrvatsku. Francuska je bila jedna od najvećih zagovornica Jugoslavije, stvorene po interesima Antante kako bi se blokiralo Njemačkoj put prema naftnim izvorima na Arapskom poluotoku, a svi se još sjećamo kako je francuski predsjednik Mitterand sletio u Sarajevo “u mirotvornoj misiji”, u stvari kako bi blokirao američku vojnu intervenciju protiv Srbije. No iako Francuzi i dalje pomalo nerealno sebe doživljavaju kao centar svijeta, što Francuska dugo već nije, ona je i dalje jedna od najbogatijih i najvećih europskih zemalja koja ima slavnu povijest, i s kojom i u budućnosti treba računati. I po mogućnosti je imati na svojoj strani, ne neprijateljskoj.

Izvor: narod.hr