Na ljevici i u nekim akademskim krugovima još uvijek ga smatraju velikim misliocem koji spada među utemeljitelje društvenih znanosti, osobito sociologije, i aktivistom koji je posvetio život borbi za prava radnika. Polazeći od Marxove teze da su odnosi u proizvodnji, raspodjeli te cjelokupna ljudska povijest određeni klasnom borbom, vide ga kao mislioca koji je artikulirao ideju na kojoj će izrasti komunistički radnički pokret. Taj politički pritisak i latentna prijetnja revolucionarnim prevratom kasnije će navodno prisiliti buržoaziju – prema marksistima, vladajuću klasu u kapitalizmu – na koncesije koje će poboljšati živote milijuna ljudi. O današnjemu utjecaju Karla Marxa i komunističkih ideja govori i činjenica da su Kinezi financirali izgradnju spomenika koji će o 200-toj godišnjici rođenja Karla Marxa ovih dana biti otkriven u Marxovom rodnom Trieru, uz najavljenu nazočnost predsjednika Europske komisije Jeana Claudea Junckera.
Marxa se s druge strane političkoga spektra označava kao zločinca. Najavljeno podizanje spomenika u Trieru neki izjednačavaju s podizanjem spomenika Hitleru. Pod komunizmom, tom drugom tragičnom kolektivističkom ideologijom XX stoljeća, stradali su nebrojeni milijuni nevinih, što nije bilo slučajno, piše jutarnji.hr
Formalno-pravno gledano, usporedba Marxa i Hitlera je pretjerana. Po svemu što znamo, Karl Marx, za razliku od Hitlera, nije mogao narediti ubojstva. Međutim, nasilje je utkano u samu srž njegove društvene teorije. Za sada ćemo zabilježiti tek da je Marx zagovarao otimanje ili točnije ukidanje privatnoga vlasništva iako će se kasnije lista spornih teza proširiti.
Najvažnije je zabilježiti da Marx komunističku ideologiju nije artikulirao s ciljem poboljšanja životnog standarda radnika. Zbog toga je Marxov cilj bio revolucionarni prevrat odnosno promjena društvenog poretka radi konačnog oslobođenja pauperiziranog proletarijata. Lenjin je ispravno tumačio Marxa kada je tvrdio da je puka borba za prava i standard radnika ravna izdaji ako ne ide za uvođenjem socijalističke diktature proletarijata kroz revolucionarni prevrat koji će na kraju izroditi besklasno društvo, komunizam.
S obzirom da je izravno zagovarao revoluciju, dakle nasilje i otimanje, može se postaviti pitanje Marxove odgovornosti za napisanu riječ. U najmanju ruku se može postaviti pitanje znanstvene kakvoće njegovog «naučnog socijalizma» i «historijskog materijalizma» koje su režimski filozofi, sociolozi i ekonomisti desetljećima veličali toliko snažno, da jeka njihove apologetske misli odjekuje još i danas.
Jeka režimske apologetike malo se utišala nakon pada Berlinskoga zida čiju ćemo tridesetu godišnjicu proslaviti u studenom iduće godine. Međutim, to ne znači da Marxov rad ne sadrži neke atraktivne elemente koji privlače nove čitatelje i sljedbenike. Među njima će se sigurno naći i aktivisti i političari koji često podignu glas citirajući tri marksističke rečenice naučene s Wikipedije, kada neka ciklička kriza poput one iz 2008. uzdrma temelje modernog gospodarstva.
Komunistički manifest, pamflet slavan po onoj prvoj rečenici da bauk komunizma kruži Europom, pisan je u vremenu velikih društvenih promjena i lomljenja feudalnog društvenog uređenja. Najveći dio kontinentalne Europe razvojno je kasnio za Nizozemskom i Francuskom. Marx je bio Nijemac i Manifest je pisan s konkretnim ciljem pokretanja socijalističke revolucije u Njemačkoj. Marx i Engels su procijenili da su se kapitalističke institucije u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj toliko učvrstile, da u tim zemljama nije moguće izazvati revoluciju. Međutim, Njemačka odnosno Prusija i Austrija činile su se s jedne strane dovoljno zaostale, a s druge dovoljno razvijene, da se u njima razvije socijalizam: «Komunisti obraćaju glavnu pozornost na Njemačku zato što Njemačka stoji neposredno pred građanskom revolucijom i zato što ona obavlja taj prevrat pod naprednijim uvjetima evropske civilizacije … dakle zato što njemačka građanska revolucija može biti samo neposredna predigra proleterske revolucije».
Na margini vrijedi zabilježiti da je Marx zaostale Slavene smatrao smetnjom u realizaciji projekta. Naročito nije štedio Čehe i Hrvate, koje je uzeo na zub nakon ključne uloge Bana Jelačića i češke vojske u spašavanju Beča od potpadanja pod jedinstvenu Njemačku u doba pokušaja svrgavanja cara-kralja Ferdinanda u listopadu 1848.
Marx nije mogao ni sanjati da će mnogo godina nakon smrti (umro je 1883. u Londonu) socijalistička revolucija uspjeti upravo u tim zaostalim područjima europske civilizacije.
Komunizam je utopija i motiv koji leži izvan kapitalističke matrice, a ta matrica se razbija proleterskom revolucijom u kojoj prema Marxovom programu ne strada samo kapitalistička klasa, već i svi oblici (malo)građanskog i tradicionalnog života. Marx i Engels su u Manifestu za sobom ostavili opako svjedočanstvo o tome zašto sav društveni inženjering i nasilje koje su komunistički režimi provodili u XX stoljeću nisu bili slučajni. Osim činjenice da je svaki individualizam prognan iz teorije pripadnošću pojedinca jednoj od dvije temeljne i sukobljene društvene klase, izrijekom su pisali o tome da komunizam ukida religiju i moral umjesto da im da bilo kakav novi oblik, jer kažu oni, komunizam proturječi cjelokupnom dotadašnjem povijesnom razvoju. Otvoreno su naveli da priznaju zločin ukidanja obitelji jer je došlo vrijeme za ukidanje roditeljskog izrabljivanja djece i za zamjenu kućnog odgoja društvenim radi ukidanja najprisnijih odnosa među ljudima. Treba li dodatno objašnjavati da je u ovakvim recima skriveno opako sjeme fizičkog nasilja?
Kako je nakon svega toga moguće da još i danas postoje ljudi koji u marksizmu vide tragove humanizma?
Marksisti su uspjeli zavarati sebe i druge uz pomoć dva, recimo to tako, humanistička štikleca koja prikrivaju programirano ludilo revolucionarnog nasilja koje izbija sa stranica Manifesta. Prvi humanistički štiklec je komunistička utopija čiji je krajnji cilj po Marxu i Engelsu asocijacija u kojoj je slobodan razvoj svakog pojedinca uvjet slobodnog razvoja za sve. Dobro zvuči, zar ne? Još jedna potvrda da je put u pakao popločen “dobrim željama”. Drugi štiklec je borba za bolji život radnika.
Cijelo članak možete pročitati ovdje.
