Rumunjska – od Dracule i Ceaussescua do izravne demokracije

Foto: Fah

Ovog vikenda u Rumunjskoj se održava referendum o definiciji braka kao zajednici između muškarca i žene – onakav kakav je već održan u Sloveniji, Hrvatskoj, Irskoj, Australiji, brojnim saveznim državama SAD, i drugdje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

> Prakse vlastodržaca protiv narodnih referenduma: Koje su sličnosti između Rumunjske i Hrvatske?

Kako znamo, u Sloveniji su birači 2015. na referendumu odbacili odluku parlamenta o izjednačavanju istospolnih veza s brakom, donesenu očito mimo volje naroda, i zorno prikazavši kako predstavnička demokracija ne slijedi uvijek volju naroda. I u Hrvatskoj su se birači odlučili za tradicijsku i prirodnu definiciju braka, dok je Irska odlučila postati “progresivna”, kao i kod pobačaja.

Demokracija kao novost

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Neovisno o rezultatu, referendum je dokaz dosegnutih određenih demokratskih standarda, a stupanj demokracije u jednoj zemlji ne treba suditi prema rezultatima referenduma, već prema odnosu vlasti prema referendumu. A u Rumunjskoj, kao i u Hrvatskoj, tu stvari ne stoje bajno.

Rumunjska socijalistička Vlada priprema amandmane za spašavanje osuđenog predsjednika; SAD poslao direktno upozorenje

Nije to niti čudno: Rumunjska nema neke velike demokratske tradicije, što se doduše od zemlje usred Balkana na neki način i očekuje. Specifična po tome što je jedina neslavenska zemlja u slavenskom okruženju – Rumunji su frankofonski narod, otud tradicijski bliske veze s Francuskom – Rumunjska obično ljude asocira tek na dvije stvari – Drakulu i Ceaussescua, od kojih niti jedan baš nije bio primjer neke velike demokratičnosti. A petstotinjak godina između te dvojice također su obilježile – diktature i apsolutistički vladari, možda samo manje medijski atraktivni zanimljivi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Istinite legende

Drakula, sin visokog plemića, mladost je proveo kao zatvorenik u Turskoj, talac kako bi Sultan na taj način osigurao lojalnost njegovog oca; nevjerojatna zvjerstva koja je tamo viđao je kasnije prenio u svoju domovinu, gdje je u čak tri navrata vladao Transilvanijom – ponekad kao saveznik kršćana protiv Turaka, a ponekad kao saveznik Turaka, kako mu je već više tog trena odgovaralo da bi se vratio na vlast ili održao na njoj. Drugi, ne baš mali, dio života između svrgavanja s vlasti i povratka na nju proveo je po zatvorima tadašnjeg ugarskog i hrvatskog “dobrog kralja” Matije Korvina, i u izbjeglištvu.

Drakulin dvorac za 135 milijuna dolara

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Povijesni dokumenti o čovjeku koji je ime uzeo po “Redu zmaja” Svetog rimskog carstva kojem je pripadao ne ostavljaju trunke sumnje zašto je postao modelom za vampira iz literarne fikcije 19. stoljeća, stoljećima nakon smrti: čovjek koji je smatrao zabavnim ručati usred polja prepunog ljudi nabijenih na kolac bi se teško mogao nazvati drukčije nego psihopatom, pri čemu bi ponekad i neki zgroženi sluga završio na kolcu, ako bi otvoreno pokazao da mu smeta smrad; njega bi Vlad Tepeš tada nabio na najviši kolac, “da bude na svježem zraku”, iznad smrada raspadajućih tijela. Brojne priče i anegdote o njegovom ludilu i surovosti su se počele širiti germanskim zemljama još za njegova života a stigle su i do samog Pape, pa su tako ostale sačuvane, a povijesni nalazi te stravične priče uglavnom – potvrđuju.

Titov prijatelj i suradnik Ceaussescu

Sliku o Rumunjskoj kao o mračnoj, surovoj i krajnje opskurnoj balkanskoj zemlji u kojoj je nasilje endemsko i ekscesno dodatno je zacementirala diktatura kralja Karla II. koja uslijedila nakon razmjerno kratkog razdoblja demokacije nakon 1. svjetskog rata, koju je smijenila još gora i izrazito pronacistička i surova Antonescuova diktatura; no imidž Rumunjske zacementirao je komunistički diktator Ceaussescu koji je svoje uzore vidio u Maou, Kim Il Sungu, ali i – Titu.

Osudivši 1968., dvije godine nakon što je postao “gensek”, napad “Varšavskog pakta” kojem je i Rumunjska pripadala, na Čehoslovačku, Ceaussescu je postao – miljenik zapada koji je ulupao milijarde u njegov režim računajući da bi mogao potaknuti nekakvu šizmu unutar socijalističkog bloka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ceausescuov bunker nudi pogled u rumunjsku komunističku prošlost

No taj “disident” bio je osjetno manje demokratičan od tadašnjeg sovjetskog vodstva, a protiv napada na Čehoslovačku je ustao jer se bojao da bi slična sudbina mogla zadesiti njega – samo iz suprotnih razloga. Započeo je nešto poput maoističke kulturne revolucije, pokrenuo neostaljinističku ofenzivu i oživio prakse napuštene još tridesetih u SSSR-u. Iako je proglasio “socijalistički humanizam”, nešto poput našeg “socijalizma s ljudskim licem” (kakvo mu je onda pravo lice?), od umjetnika, intelektualaca i naročito od znanstvenika je tražio striktnu ideološku pravovjernost, uz dosljedno slijeđenje partijskih smjernica. Kompetencije i estetiku zamijenila je gola ideologija; stručnjake su zamijenili agitatori; a znanost i kultura su još jednom postale instrument ideološke propagande i tko se nije pokoravao istima u najboljem slučaju je mogao računati na kraj karijere.

Kopija staljinističke matrice na “demokratskom” zapadu

Danas, kad se to isto događa na zapadu u ime propagiranja raznih ideologija proizašlih iz marksističke misaone matrice, kad se na zapadu proganjaju, difamiraju i zabranjuju znanstvenici koji dovode u sumnju ideološke “istine”, odnosno dogme, ne samo o rodu i spolu već i koječemu drugome, kad se čak i Nobelovce istjeruje iz akademskog živoga ako se usude izreći, i to u najboljoj namjeri spram potrebitih, svima očite činjenice (poput Jamesa Watsona, čiji slučaj neodoljivo podsjeća na Galilea i koji je doveden do toga da je morao prodavati i samu Nobelovu medalju), nije loše sjetiti se da se mi zgražamo nad onim što je radio staljinist i tiranin Ceaussescu, a ne želimo primijetiti da ista ideološka tiranija nad zdravim razumom i istinom postoji i te kako i danas, da se oni koji se tiraniji suprotstave i danas  suočavaju s nečim gorim od Ceaussescuove legendarne tajne policije: ekskomunikacijom iz društva, iz znanstvenih i umjetničkih krugova. Danas nam tajna policija ne treba: Njenu ulogu su preuzeli pravovjerni sljedbenici novokomponiranih ideologija koji besplatno rade denuncijatorski posao onih u kožnim kaputima.

Rumunjska: Tisuće prosvjednika ponovo na ulicama protiv vlade zbog korupcije

No vratimo se Ceaussescuu, koji je obilježio suvremenu povijest Rumunjske i velikim dijelom odredio njenu budućnost. S imageom “disidenta” od Moskve, makar je to bilo dosta nategnuto, postao je i dobar prijatelj i suradnik druga Tita, možda najbliži od svih iz istočnog bloka.

Lovci na medvjede

Osim osude napada na Čehoslovačku, dvojicu je, uz antifašizam i činjenicu da su obojica sudjelovali u Drugom svjetskom ratu kao antifašisti, vezivala sklonost lovu na medvjede i jelene, luksuznim Mercedesima 600 Pullman, nakaradnoj i monumentalnoj socrealističkoj umjetnosti i – tajnoj policiji. Obojica su vladala svojim zemljama oslanjajući se uglavnom na tajnu policiju, i vjerojatno nigdje, ni u Rusiji, tajna policija nije bila tako moćna kao u Rumunjskoj i Jugoslaviji, dok su istovremeno obojica na zapadu imala image “dobrih” ili bar “nama bližih” komunista. Zato ih je zapad makijavelistički pomagao, naročito Ceaussescua smatrajući ga pukotinom, makar malom, u Varšavskom paktu.

Rumunjska ‘Socijaldemokratska partija’ uporno pokušava ublažiti kazneni zakon za korupciju

A taj isti Ceaussescu je, nakon posjeta Sjevernoj Koreji 1971., bio toliko oduševljen njihovim sustavom u kom je lider komunističke partije ujedno imao i status Boga, da ga je odlučio – prekopirati kod kuće. Kad smo kod toga, Tito je Koreju posjetio 1977., uz ogromnu pompu i nakaradne detalje, no on bar nije pokušao tamošnji sistem prenijeti na SFRJ. Prvo, jer nije bilo potrebe – njegov osobni kult ličnosti, sličan onom kod egipatskih faraona, u SFRJ je ionako već postojao i nije bio bitno različit od sjevernokorejskog, a drugo – relativno nedugo nakon tog posjeta je umro.

Tito je imao sreće: Umro je na vrijeme da on i Jovanka ne podijele sudbinu njegovog mlađeg prijatelja i kolege diktatora koji ga je nadživio, i njegove supruge Elene, a koja bi ga vjerojatno zadesila da dočekao pad Zida i dolazak demokracije. Iako je pad komunizma počeo u Poljskoj nakon što je tajna policija ubila popularnog svećenika Popieluszka, što je prouzročilo rast sindikata “Solidarnost” i prve izbore – djelomično slobodne – u nekoj zemlji istočnog bloka, na kojima je partija neslavno propala jer je Solidarnost osvojila 99 od 100 mjesta u parlamentu za koja su se zastupnici birali – a ni ono stoto nije dobio komunist, već neovisni kandidat – najdramatičnija epizoda toga pada odigrala se upravo u Rumunjskoj.

Dramatičan pad komunizma

Čak ni nakon pada berlinskog zida, Ceaussescu nije vidio da je pad neizbježan. Kao što se Assad suprotstavio plimi “arapskog proljeća”, Ceaussescu se namjeravao suprotstaviti plimi revolucija koje su 1989. izbile u komunističkom dijelu Europe. Nakon što je suzbio pobunu u Brasovu, reizabran je 1989. kao lider partije za idućih pet godina, i to mu je dalo lažni osjećaj sigurnosti, osjećaj da kontrolira stanje u državi. Nakon pada zida, u prosincu, naredio je zloglasnoj rumunjskoj tajnoj službi, Securitate, da uhiti i protjera mađarskog kalvinističkog svećenika, László Tőkésa, zbog držanja misa koje “vrijeđaju režim”. Ništa nije naučio iz slučaja Popieluszka, čije je traljavo izvedeno ubojstvo od strane pripadnika tajne policije zapalilo Poljsku dvije godine ranije i otvorilo put potpunom raspadu komunizma!

Rumunjska se približava referendumu o zaštiti braka kao zajednice muškarca i žene

Pokušaj privođenja Tőkésa rezultirao je izbijanjem velikih nereda. Na kraju je uhićen, ali bilo je kasno: neredi su izbili širom zemlje, a kaos u Temišvaru je trajao punih pet dana. Ceaussescu je potom, pred službeni put u Iran, napravio najgluplju moguću stvar – koja mu se u tom trenutku vjerojatno činila kao najpametnija. Sazvao je veliki skup u znak potpore samom sebi, i odlučio održati govor pred masom na glavnom gradskom trgu.

Masovni miting na Trgu revolucije kojem je prisustvovanje, kao i obično, bilo obvezno, započeo je uobičajeno – Ceaussescu je pred stotinu tisuća ljudi govorio o uspjesima “socijalističke revolucije” praveći se da se mirne revolucije u okruženju nisu dogodile, obećao povećanje minimalca, no nešto se počelo događati u masi – umjesto oduševljenog pljeska kojeg je uvijek dirigirala Securitate, došlo je do mumljanja, pa do glasnog izražavanja nezadovoljstva, a na kraju je masa od sto tisuća ljudi u javnom TV prijenosu zviždala i vikala “buuu” te tražila Ceaussescuov odlazak.

Revolucija koja je svugdje drugdje u socijalističkom svijetu protekla mirno – osim u SFRJ, gdje je Milošević stvorio eksplozivnu mješavinu srpskog nacionalizma i komunizma i izazvao seriju ratova – u Rumunjskoj se pretvorila u nasilnu klaonicu koju je svijet mogao pratiti uživo na TV ekranima: Bio je to prvi takav TV prijenos “rata uživo”, kakav je kasnije često prakticirao CNN. Začudo, komunistička beogradska TV je bila ta preko koje je prijenos osvajanja zgrade TV išao.

Krvavo rađanje demokracije

Vojska je otpisala Ceaussescua odmah, kao izgubljen slučaj, i stala na stranu revolucije; Tajna policija je pak ostala do kraja uz njega, što je prouzročilo mini-građanski rat. Njegov zadnji pokušaj obraćanja masi završio je bacanjem kamenja na njega, prije holivudskog bijega s krova zgrade helikopterom, nekoliko sekundi prije nego je masa ljudi provalila na krov.

Nakon 2,5 godine odugovlačenja: Rumunji 7. listopada izlaze na referendum o braku!

Epilog se zna – Ion Illiescu i ljudi oko njega su preuzeli vlast, u ime neke navodne “socijaldemokratske opcije”, no to je bio tek zamaskirani produžetak partije, samo ovaj put bez Ceaussescua, koji je brže-bolje strijeljan, nakon “revolucionarnog” ad hoc suđenja, zajedno sa suprugom Elenom. Slike mrtvog diktatora ponovo su obišle svijet, i ponovo podsjetile na surovost koja vlada Rumunjskom, a uskoro su počele kružiti vijesti da Securitate, ta rumunjska UDBA, nije poražena – da je, naprotiv, i dalje sveprisutna i da je zapravo i nova vlada njezino “čedo”, odnosno jedne njene frakcije. Nije ni čudno: Malo tko u Rumunjskoj nije bio prisiljen s njima surađivati, bilo ucjenom bilo zastrašivanjem velik dio Rumunja, i svi viđeniji, su morali surađivati – ili se oprostiti s karijerom, slobodom, možda i životom.

Korupcija i djelomična lustracija

Od onda Rumunjska sporo gradi demokraciju, opterećena sveprisutnom korupcijom koja se naročito vezuje uz “socijaldemokratsku opciju” koja svoje korijene ima u socijalističkom režimu. Iako su na inzistiranje Britanije primljeni u EU, svima je bilo jasno da zemlja nije spremna za to. Velika romska manjina je pak preplavila zapadne zemlje u kojima se uglavnom bave kriminalnom. U samoj Rumunjskoj, devastiranoj staljinističkom inačicom komunizma, postoje cijeli podzemni gradovi gdje u kanalizacijskoj mreži žive beskućnici, uglavnom narkomani.

Inicijativa triju mora: Potvrđeno 40 prioritetnih projekata, Njemačka neće biti članica već zemlja partner

No tamošnji ljevičari i dalje vladaju zemljom – a protiv njih se i dalje organiziraju masovni prosvjedi. Prije oko dva mjeseca u Rumunjskoj su organizirani veliki prosvjedi protiv ljevičarske Vlade na kojima je sudjelovalo više od 100.000 ljudi samo u Bukureštu, a okupiljanja je bilo i u drugim gradovima. Rumunji su konačno odlučili reći “ne” korupciji, jer ljevičarska vlada sustavno pokušava ublažiti kazneni zakon koji je regulira.

Vlada je 2017. godine ponovno pokušala progurati promjene zakona koje bi omogućile oprost nekih kaznenih djela te donošenje amandmana kaznenog zakona koji se tiču zloporabe moći, što bi omogućilo brojnim političarima da izbjegnu kazneni progon zbog korupcije, pa je pola milijuna Rumunja lani na prosvjedima izašlo na ulicu protiv ljevice; najviše od pada komunizma. Među njma su bile tisuće iseljenika koji su se posebno za tu priliku vratili u zemlju, i koji su rekli da se u Rumunjskoj ništa nije promijenilo, da nema modernih cesta i škola i da je posvuda na djelu korupcija. Nakon što je policija nasilno, u stilu one Ceaussescuove, napala prosvjednike uz stotine ozlijeđenih, Predsjednik desnog centra Klaus Iohannis, u otvorenom sukobu sa socijaldemokratskom vladom, osudio je “brutalnu i neproporcionalnu intervenciju žandarmerije”, pozivajući ministricu unutarnjih poslova Carmen Dan da se “izjasni o tijeku događaja”.

Stare navike novih ljevičara

Da je oproba u pravu i da je korupcija posvuda govori i to da je ranije ove godine bivša glavna tužiteljica osuđena za zlouporabu položaja nakon što je intervenirala kako bi pomogla osumnjičenicima u dva slučaja. Visoki sud za pravosuđe osudio je Alinu Bicu na četiri godine zatvora. A iako su lani pokušaji ljevice da revidira zakone protiv korupcije u svoju korist, kako bi svom čelniku Liviuu Dragnei omogućili da izbjegne zatvor u žalbenom postupku, pošto ga je prvostupanjski sud osudio na tri i pol godine zatvora za fiktivno zapošljavanje, propali, oni su ove godine pokušali ponovo mijenjati zakon – na što je dvanaest zapadnih zemalja, među kojima Francuska i Sjedinjene Države, pozvalo rumunjski parlament da ne prihvati sporne amandmane na kazneni zakon koji bi mogli “potkopati vladavinu prava i pravosudnu suradnju”.

Uoči referenduma o braku: Policija u Rumunjskoj skinula plakat s crkvenog posjeda i kaznila svećenika

No s druge strane, ta ista ljevica je u sukobu sa Sorosem, a opet, shizofreno, dijasporu koja smatra da ima pravo javno izraziti nezadovoljstvo stanjem u državi, za koju smatraju da ide u pogrešnom smjeru i u potpunu propast, naziva prosjacima, lopovima i prostitutkama.

Isto tako, shizofrenija vlada i na području lustracije: Rumunjska je provela određene, ograničene i djelomične lustracijske mjere – no i to je više od Hrvatske, koja nije provela nikakve. Bivši članovi Centralnog komiteta se tako ne mogu kandidirati na političke dužnosti, a zabranjeno je i slavljenje Ceausescuova kulta ličnosti, dok je kod nas glorificiranje Tita i dalje dozvoljeno pa nerijetko, u brojnim sredinama, i društveno prihvatljivije od glorificiranja, recimo, Tuđmana ili Šuška.

S druge strane, bivši komunisti i agenti Securitatea u redovima i njihovi jataci su svih rumunjskih političkih stranaka, posebice u strankama lijevog i desnog centra. Opet, na koju vas to zemlju podsjeća?

Podržavaju li ljevičari referendum samo da bi izbjegli zatvor?

I, na kraju, tu je današnji referendum: Rezultati se očekuju se u ponedjeljak a istog se dana Liviu Dragnea mora pojaviti pred sudom u spomenutoj aferi zbog koje je dobio tri i pol godine strogog zatvora u prvostupanjskoj presudi. Kako su se pobornici istospolnog braka odlučili na bojkot referenduma, pobjeda “da” je zajamčena, s rezultatom koji bi mogao dosegnuti 90 posto glasova, po ispitivanju Instituta CURS objavljenom u petak – no pitanje je izlaznosti.

Prakse vlastodržaca protiv narodnih referenduma: Koje su sličnosti između Rumunjske i Hrvatske?

Ljevica se tu stavila na stranu protivnika istospolnih brakova: “Moje pravoslavno obrazovanje, moje tradicionalno obrazovanje tjeraju me na ‘da’, na taj način vidim kontinuitet ovog naroda”, nedavno je izjavio Dragnea. Je li to pokušaj socijaldemokrata da vrate popularnost poljuljanu aferama, ili iskrenost? Jer, do nedavno su brojni postupci vlasti ostavljali dojam da ona želi taj referendum – potkopati i opstruirati.

Ipak, Rumunjska, obilježena naslijeđem diktatura i totalitarizama, Ceaussescua i Securitate, danas bilježi snažan porast demokratskih inicijativa; jer, još kad je padao komunistički diktator, Rumunji su pokazali da su se za demokraciju i te kako spremni i boriti, što drugdje nije bilo potrebno. Tri milijuna Rumunja, od njih oko devetnaest, tražilo je raspisivanje ovog referenduma. To je nešto što čak niti socijalističke vlasti ne mogu zanemarivati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.