Demokratski antifašizam kao skup elementarnih vrijednosnih i svjetonazorskih normi neodvojiva je susptancija suvremenog europskog društva.
Drugim riječima, oblikovanje nacizmom i fašizmom devastirane “Europe bez granica” onakvom kako je zamišljena u pacifističkim i humanističkim vizijama njenih idejnih kreatora iz kasnih 40-ih godina prošlog stoljeća, demokršćanskih lidera Roberta Schumanna i Konrada Adenauera, bilo bi neizvedivo bez stvaranja i izgradnje univerzalnog integracijskog okvira baziranog na poštivanju temeljnih prava čovjeka, demokratskih sloboda, te podupiranju građanske kulture življenja, transparentnosti i poduzetništva. U tom pogledu, antifašizmu kao antipodu totalitarnih i antidemokratskih političkih ideja pripada mjesto zaglavnog kamena u ideji ujedinjenja heterogene i stoljetnim antagonizmima razdirane Europe.
To ga ujedno čini i garancijom suživota i opstanka samobitnosti malih naroda – među inima i Hrvata – ugrožavanih velikonacionalnim ekspanzionizmima i agresivnim hegemonističkim projektima. Ali, nadasve, povod samom nastanku demokratskog antifašizma ostaje nam kao vječna pouka za sve buduće generacije kako posvemašnja ekonomska i moralna kriza mogu rezultirati kolektivnim slijepilom i patološkim devijacijama, bez obzira na njihov ideološki predznak. I tako baciti u vjetar, poništiti i pogaziti sve pozitivne stečevine europskog humanizma i prosvjetiteljstva izgrađene na izvorno kršćanskoj koncepciji ograničenja svakog totalitarizma i samovolje u aspiracijama stjecanja apsolutne moći, sažete u načelu ”Caru carevo – Bogu božje”.
Antifašizam kao povijesni fenomen lice šireg globalnog fenomena borbe protiv totalitarnih režima
No, kad se antifašizam promatra kao povijesni fenomen u prostorno-vremenskoj dimenziji Drugog svijetskog rata i Europe XX. stoljeća, tada idejni sklop demokratskog antifašizma predstavlja tek jedno lice šireg globalnog fenomena borbe protiv totalitarnih režima i organizacija vođenih idejama rasne supremacije i socijalnog darvinizma. Lice, koje slijedom povijesnih okolnosti, tadašnja Hrvatska nije imala priliku upoznati, ili se, pokazat će povijest, ono guralo u prvi plan tek kao marioneta, tj. političko-promidžbeni mamac za domaću i svjetsku javnost, u rukama jugoslavenske filijale međunarodnog komunističkog pokreta.
Ono što nas priječi u tome da povijesni slučaj antifašizma 1940-ih sagledavamo kroz prizmu jedinstvenog kompaktnog pokreta čije su sve sastavnice bile usmjerene u pravcu nacionalnih oslobođenja i društvenog napretka, i što ukazuje na potrebu naglašavanja raznorodnosti njegove geneze i njegovih oblika, jest činjenica da je rušenje nacifašističkog bloka imalo svoje polazne točke u dva ideološki i vrijednosno potpuno suprostavljena izvorišta. Oba s dijametralno suprotnim krajnjim ciljevima.
Dok su 1945. godine, na krilima oslobodilačkog djelovanja savezničkih trupa, ostvareni uvjeti za afirmaciju zapadnoeuropskog demokratskog antifašizma i antitotalitarizma, čime je omogućena revitalizacija višestranačja i pluralizma – danas baštinjena u konceptu demokratske EU, istočno od “željezne zavjese” između Trsta i Baltika, kako je svojedobno Winston Churchill slikovito definirao sferu geopolitičkog sovjetskog utjecaja ostvarenu dosegom čizme Crvene armije i njenih saveznika (uključujući ondašnju Jugoslavensku Armiju), paradigma “narodnog” antifašizma gradila se sukladno postavkama revolucionarne komunističke strategije usmjerene ka ostvarenju nasilne reorganizacije društva na načelima klasnog rata i “diktature proleterijata”.
Boljševičko poimanje antifašizma, naime, oslanjalo se na standardiziranom obrascu difamacije i dsikreditacije protivnika koji je fašizmom karakterizirao sve one političke snage koje su se na političko-ideološkom spektru nalazile desno od Partije, uključujući i umjerenu ljevicu okupljenu oko ideja socijaldemokracije. Takav antifašizam, bez obzira na različite nekomunističke motive “malih ljudi” koji su vođeni borbom protiv fašističkog terora i raznarođenja doprinijeli njegovu ratnom uspjehu, na strukturnoj i institucionalnoj razini nije posjedovao zapadnjačku demokratsku i slobodarsku notu. U Hrvatskoj je suština tog totalitarnog modela u potpunosti izašla na vidjelo ovladavanjem Komunističke partije nad gotovo svim aspektima društva u periodu od sovjetskog oslobođenja Beograda u jesen 1944. do raskida sa Staljinom 1948. godine – putem strahovlade i uništenja oporbe, likvidacija i političkih progona potencijalnih i stvarnih “neprijatelja revolucije”. Na svojoj su koži instrumentalizaciju kvazidemokratskog antifašizma za potrebe uspona komunista na vlast, među ostalima, osjetili i seljački prvaci Božidar Magovac i Ilija Jakovljević, kao i župnik zagrebačke župe sv. Marka, Svetozar Rittig – redom istaknuti zagovornici i članovi partizanskog pokreta. O brojnim žrtvama državnog terora, bez partizanskog pedigrea i dokazane demokratske orijentacije, suvišno je i govoriti.
Antifašizam u srednjoj Europi
Tzv. Baršunasta revolucija i slom komunizma 1989./1990., kao posljednja tektonska smjena političko-ekonomskih sustava u povijesti europske civilizacije, označili su početak preoblikovanja reduciranog pojma antifašizma među bivšim komunističkim državama istočne i srednje Europe. Rezultat tog dugotrajnog i mukotrpnog procesa kojemu su temelje udarili demokratski prvaci, poput Vaclava Havela i Lecha Wałęse, ponajbolje se ogleda kroz poantu svježih izjava političkih lidera Poljske i Litve, danih ove godine povodom svibanjskog obilježavanja 70. obljetnice pobjede nad fašizmom: sovjetsko-komunističkom pobjedom nad nacizom, najvećim zlom XX. stoljeća, nije stiglo oslobođenje i povratak načelima demokracije, već je antifašizam sadržan u smjeni jednog totalitarizma drugim. Štoviše, sudbina autentičnog poljskog pokreta otpora – Armije Krajowa (hrv. Domovinska vojska) – nositelja Varšavskog ustanka i sljednice prvih antifašističkih gerilskih grupacija u ratnoj Europi iz rujna 1939., uništenog od strane Sovjeta tijekom konsolidacije nametnute komunističke vlasti 1945. godine ogledan je primjer toga.
Tragika povijesnih okolnosti i činjenica da je organizirani ustanak protiv ideološkog pangermanskog nacizma i iredentističkog fašizma povela, i kontinuirano usmjeravala, Komunistička partija Jugoslavije, rezultirala je time da je danas unutar diskursa o hrvatskom antifašizmu moguće promicati veličanje ostavštine oružanog krila političke stranke koja je do trenutka napada Hitlera na SSSR, dana 22. lipnja 1941., vodila politiku nesuprostavljanja i pragmatičnog savezništva s Hitlerovom Njemačkom prema smjernicama Kominterne i sukladno odredbama njemačko-sovjetskog sporazuma Molotov-Ribbentrop, iščekujući željeno iscrpljivanje “imperijalističkih buržujskih sila” u međusobnoj klaonici na europskom tlu.
Unatoč činjenici što pomodno odvajanje ideološkog komunizma od Narodnooslobodilačke borbe predstavlja priličan pothvat s neizvjesnim i nejasnim rezultatima, budući da je partizansku borbu 1941.-1945. teško zamisliti bez komunista, hrvatske političke elite nisu slijedile katarzični put srednjeuropskih nacija i izrazile političku volju za suočavanjem s vlastitom prošlošću, već su se odvažile upravo na “friziranje” stare povijesti za nova vremena. Nakon ad-hoc “prilagodbe” NOB-a ka novonastalim okolnostima demokratske tranzicije pragmatičnim izbacivanjem dotad dogmatske sintagme “socijalističke revolucije” iz diskursa o tekovinama partizanskog rata, te nakon (iako politički korisnih) nastojanja predsjednika Franje Tuđmana da ustoličenjem spomendana 22. lipnja partizanskom pokretu dade izvorni hrvatski predznak suprostavljajući ga dotadašnjem “srpskom” Danu ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja, otvoren je prostor interpretacijama i tumačenjima putem kojih se partijsku definiciju antifašizma moglo koliko-toliko zadržati neokrnjenom približivši ju u tako “umivenoj” verziji konceptu zapadnjačkog demokratskog antitotalitarizma. A svaku kritiku, jasno, prikazati neumjesnim udarom u temelje države i nacije.
Podloga za učinkovito podmetanje klipova pod noge lustraciji i kritičkom valoriziranju segmenta nacionalne prošlosti
U tim okolnostima redefiniranja i potpune marginalizacije činjenice kako je kompletan ustanak na upravljačkoj i strateškoj razini bio podređen primarnim socijalističko-revolucionarnim ciljevima – dok je istjerivanje fašizma bilo tek sredstvo – u proteklih 25 godina hrvatsko društvo je dovedeno u apsurdnu situaciju da u 22. lipnju 1941. traži ustavno-pravne temelje parlamentarnoj demokraciji i pluralizmu, stavljajući motive revolucionarne gerile u potpuno istu ravan s motivima europskog fenomena antifašizma. Koliko god bilo uputno i oportuno u političkom smislu, ono ne samo da predstavlja izvrtanje povijesnih činjenica i potenciranje mitologizacije prošlosti, već pruža podlogu za učinkovito podmetanje klipova pod noge lustraciji i kritičkom valoriziranju tog segmenta nacionalne prošlosti.
Tragom riječi jednog od najutjecajnijih liberalnih intelektualaca XX. stoljeća, Michaela Foucaulta, kako nadzor nad javnim znanjem osigurava društvenu moć, i obratno, nameće se zaključak kako se pod očuvanjem znanja, tj. dominantnog “službeno ispravnog” diskursa o domaćem antifašizmu, brane stečene društvene pozicije i povlastice, obiteljske biografije, mit o općedruštvenoj svrhovitosti participiranja u represivnom jedinostranačkom sustavu, ali nadasve – omogućuje borba za “bolju prošlost”. Samim time, pokušaji kritičkog propitivanja prošlosti nemali broj puta bivaju etiketirani revizionizmom ili revanšizmom “poraženih snaga”, pri čemu ih se degradira i dodatno ridikulizira uklapanjem u korpus političkog djelovanja (kod nas ipak marginalne) ekstremne desnice.
Hrvatska u društvu ‘nelustriranih’
Potraga za temeljima moderne Hrvatske u činu koji ogoljen svih naknadnih ideoloških interpretacija predstavlja tek diverzantsko postupanje ogranka jugoslavenskih komunista prema nalogu upućenom iz napadnute Moskve, dana 22. lipnja 1941., može poslužiti i kao ilustracija šireg problema ukupne dezorijentacije, identitetske pogubljenosti i zatvorenosti u uske balkanske okvire. Dok spomenute zemlje srednjoeuropskog kruga, gdje su lustrativnom kritičkom pristupu vrata otvorena još 1991., a “čuvanja revolucionarnog plamena” postala anakronizam bez stvarnog političkog utjecaja i stvar sad već daleke prošlosti, grabe punim koracima naprijed i prilagođavaju se okolnostima globaliziranog i digitaliziranog svijeta, promećući se gospodarskim rastom i geostrateškom važnošću u nositelje izgradnje tzv. Nove Europe, Hrvatska i dalje tavori u zapećku EU, lišena svakog oblika inteligentne reakcije na ekosustav u kojem se našla povijesnim ulaskom u EU (inteligencija=sposobnost prilagodbe na novonastale okolnosti), zadržavajući se i dalje u elitnom društvu “nelustriranih” – Srbije, BiH, Crne Gore, Rusije, Kazahstana, Bjelorusije, Tadžikistana i Uzbekistana.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
