Odnedavno možemo na internetu čitati hrvatski prijevod Rezolucije 2036 (2015) god. koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe izglasala 29. siječnja 2015. god.: riječ je o dokumentu čiji sadržaj utječe na svaki budući govor o kršćanofobiji u suvremenoj Europi.
Kršćani: trećina svjetskog stanovništva, tri četvrtine žrtava progona
U današnjem svijetu su kršćani primarne žrtve vjerskih progona: talijanski ministar vanjskih poslova Marco Frattini je na konferenciji o stanju kršćana na Bliskom Istoku održanoj u Campidogliu 2010. godine iznio podatak da je od svakih 100 poginulih uslijed vjerskih progona danas, 75 iz reda kršćana. Situacija se u zadnjih pet godina zacijelo još pogoršala: od naših slabo zainteresiranih medija ipak nam dolazi ponešto informacija o progonima kršćana u Iraku, Siriji (gdje „Islamska Država“ čak obnavlja instituciju ropstva, te organizirano pribjegava pogubljenjima razapinjanjem), Nigeriji … Stanje se i drugdje pogoršava: Radio Vatikan, tako, prenosi zajedničku izjavu najviših vođa kršćanskih zajednica u Indiji, potaknutu paljenjem crkve sv. Sebastijana u Delhiju 1. prosinca 2014. godine. Kršćanski biskupi govore da se i povodom tog paleža, „kao i prigodom drugih incidenata ciljanoga nasilja u drugim dijelovima zemlje, policija i upravne vlasti iskazuje ekstremni nemar policije i nespremnost da poduzmu bilo kakve mjere da zaštite ne samo vjerske osjećaje naše zajednice, nego također i jamstva koja proizlaze iz samog Ustava Indije. Ti čini nasilja nisu nepovezani i izolirani. Oni predstavljaju nesumnjivi dio serije međusobno povezanih akcija raznih ne-državnih čimbenika usko povezanih sa stavom vlasti koje na te čine gledaju blagonaklono.“ Vođe kršćanskih zajednica u Indiji osobito ukazuju na program nacionalističke i vjerske mržnje prema ne-hindusima, koji se širi pod imenom „Hindu Rashtra“.
Zašto baš kršćani? Zašto baš pripadnici vjere kojoj pripada 1/3 svjetske populacije, bivaju daleko najčešće žrtve vjerskih progona?
Možda baš zato što oni (mi, dakle) najslabije vode brigu o proganjanju nad sobom.
Možemo kao dobar primjer postupanja vrhunski obrazovanih i organiziranih kadrova koji se brinu za sigurnost „kršćanskog svijeta“ iznijeti odgovor dužnosnice američkog State Departmenta (ministarstva vanjskih poslova) Sarah Sewall na upit kongresmena Jeffa Duncana, da li islamistička teroristička organizacija Boko Haram posebno napada kršćane. Gospođa Sewal na takvo pitanje (koje joj se baš nikako nije svidjelu), uz primjenu svojeg nemalog znanja i isustva izvaljuje „diplomatsku“ rečenicu koja doslovno glasi: „Voljela bih da postoji takva diskriminacija u napadima Boko Harama.“ (!!) I onda stručnjakinja nastavlja: „Boko Haram napada svakoga tko je Nigerijac. Boko Haram predstavlja jednaku prijetnju za sve Nigerijske građane… napadi na Sjeveru (Nigerije) će vjerojatno nastaviti dok Nigerijske vlasti ne odgovore Boko Haramu putem jedne sveobuhvatne, cjelovite državnu strategije koja će uzeti u obzir legitimne socijalne, političke, pravne i ekonomske pritužbe stanovništva Sjevera“.
Ovakav ispad možemo pripisati bilo neznanju, bilo zlobi, bilo pukoj gluposti američke diplomatkinje/stručnjakinje za pitanja sigurnosti. Njoj je sve važno („socijalne, političke, pravne i ekonomske pritužbe stanovništva Sjevera“), osim činjenice da Boko Haram izričito zahtijeva od KRŠĆANA da se isele sa Sjevera, kako bi se ondje mogla neometano uspostaviti vladavina prema Šerijatu – kojega su pokrajinske vlasti u tim područjima redom uspostavljaju (i to ne samo u područjima pod vojnom kontrolom Boko Harama), ne obazirući se puno na ustavni poredak Nigerije.
Navedimo zapravo reakciju Chrisa Smitha, predsjednika odbora američkog kongresa za globalna ljudska prava, pred kojom je gospođa Sarah Sewall izvalila taj idiotizam: „Rekli ste da biste htjeli da čine razliku ili diskriminiraju – naravno da oni diskriminiraju. Da, oni napadaju druge Nigerijce, napasti će druge zapadnjake, ali kršćani su njihova glavna meta.“
Predsjednik kongresnog odbora je gospođu podsjetio da su tijekom 2012. i 2013. godine pripadnici te terorističke organizacije napali 100 crkava i ukupno 4 džamije (u kojima su se okupljali umjereniji muslimani). Gospođa Sewall je na taj prigovor odgovorila … da ona to zna, ali da State Department ostaje kod svoje politike koja odbija sagledati vjerski element kao bitan u pitanju Boko Harama. To je izrekla na spretan način, vidi se da je žena dobro obrazovana (prije nego su je u State Departmentu zadužili za područje sigurnosti građana, demokraciju i ljudska prava; bila je profesorica na Harvardu, te na ratnoj školi Američke ratne mornarice).
Doista: odbijati sagledati vjerski element važnim, u suočavanju s vjerski motiviranim terorizmom?!
U gore spomenutoj „trilemi“ pristupaju li zapadne diplomacije (ovo što o djelovanju američke diplomacije saznajemo iz reakcije S. Sewall, možemo lako pronaći i kod većine drugih zapadnih diplomacija) na ovakav čudan način zbog neznanja, zlobe ili gluposti, meni se najvjerojatnijim čini ovaj zadnji odgovor. Naravno da gospoda i dame znaju da su kršćani primarna meta Boko Harama, slaba je vjerojatnost da im oni u tome žele pomagati. Ali glupost – to je jedan od rijetkih resursa u svemiru, kojega ljudski rod nikad neće biti u stanju iscrpiti. Jer pazi ovamo: oni misle da rat s Boko Haramom neće postati vjerski rat, ako kršćani odbijaju priznati da je Boko Haram vjerski motivirana vojska, koja nastoji uspostaviti vjersku (šerijatsku) državu, i u tu svrhu (s uspjehom) protjeruje kršćane.
A možda onda Boko Haram neće biti niti teroristička organizacija, ako njegove pripadnike odlučimo ne nazivati teroristi? Možda neće biti ni nasilni, ako odbijemo vidjeti da u rukama drže oružje? Možda će posve nestati, ako gledamo na drugu stranu?
„Istina će vas osloboditi“
Ljudsko neznanje – tj. nedostatak informacija o stvarnosti – nije osobito teško rješiv problem: treba samo utrošiti malo truda u traženje informacije.
Ljudska glupost, međutim, zna sadržavati slojeve predrasuda i emocionalnih reakcija koja nam ne dopušta da prepoznamo čak i očite stvari. Npr. gđa Sarah Sewall usprkos neupitnom znanju misli da vjerski element nije značajan, kod suočavanja s vjerskim fanaticima. To je očita glupost, koja međutim počiva na – suvremenim obrazovanjem na visokoškolskim institucijama ucijepljenoj – predrasudi da vjerski element nije značajan u BILO KOJEM pitanju. Za osnovno, srednje i visoko stručno zaglupljenu osobu današnjice, vjerski element nije značajan u obrazovanju. Nije značajan u pitanjima javnog zdravlja i javnog morala. Nije značajan u pitanjima obrazovanja. Nije značajan u pitanjima ekonomije i socijalnih prava. Nije značajan uopće, nije značaja u ničemu i ne služi praktično ničemu. Može se vjera „nositi po doma“, kao stara trenirka u kojoj odlazimo kopati po vrtu.
A naravno da to nije tako, i da je posrijedi najobičnije zabadanje glave u pijesak. Možda onaj pijesak u izbjegličkim logorima preko kojih je izbjeglištvo u zemljama Zapada otišla pretežna većina iračkih i sirijskih kršćana. Milijuni ljudi; eto znamo, da od 5 milijuna (kršćanskih, uglavnom katoličkih) Asiraca, uslijed vjerskih progona živi danas oko 4 milijuna u prekomorskih zemljama. Položaj preostalih milijun rasutih po sjevernom Iraku i Siriji, više je nego neizvjestan.
Naravno da ovakve drastične progone u dalekim zemljama gdje su kršćani u manjini nećemo riješiti, dok u istini ne sagledamo situaciju koju imamo u ovom našem dijelu, gdje smo u većini.
Stvarnost: već sto godina (bivši i polu-) kršćani proganjaju kršćanstvo
Ne moram na ovom mjestu iznositi osobito mnogo detalja o vjerskoj povijesti zapadnog svijeta zadnjih sto godina: dovoljno je podsjetiti na nedavnu nam povijest komunizma u Hrvatskoj gdje je biti kršćaninom značilo biti dijelom diskriminirane – većine. Teško diskriminirane: vjernik je često i po više godina čekao radno mjesto (ako ga nije našao u iseljeništvu), i to u principu ono za koje pripadnici ne-vjerničke manjine nisu bili zainteresirani. Također su vjernici u javnom životu (u školi, u vojsci, u medijima) obligatno trpjeli uobičajene „obrede“ iskazivanja ne-vjerničke dominacije: morali ste u pokornoj tišini slušati kako vam neka budala raspreda o „praznovjerju“, „klerikalizmu“, „zaostalosti“, „natražnjaštvu“, posprdno govori o „popovima“, o „onima koji ližu oltare“… i ponašati se kao da empirijske činjenice doista potvrđuju, kako su ne-vjernici inteligentniji, stručniji, okretniji, duhovitiji, ljepši, na svaki način talentiraniji i superiorniji primjerci ljudske vrste. Te klimati glavom u pravcu da vas jedino vaša urođena tupost priječi, da se pridružite njihovoj ne-vjeri i povlasticama koje uz nju idu.
Situacija se popravila nakon pada komunizma… i potom opet polako počela kvariti. U Hrvatskoj imamo opet nekakve „Protagore“, „Davide“, „Occupye“; opet imamo novinare i političare – ateiste koji nam s nadmenom pozom objašnjavaju kako nismo dobri kršćani (jer, primjerice, promoviramo „reakcionarno“ stajalište da brak jest i da treba veza između jednog muškarca i jedne žene) … i da bismo bili bolji kršćani ako odbacimo kršćanstvo. U pravcu, ako odbaciš barem dvije Božje zapovijedi, onda si OK/kao i svi drugi normalni ljudi; ako ih odbaciš odbaciš četiri – pet, onda si prijatelj; ako ih odbaciš približno sedam – osam, onda si prava ljudina.
Nije možda stanje baš onako loše kao u doba moje mladosti u komunizmu – ali nije ni osobito dobra. A drugdje u Europi znade za kršćane biti i gore. U Engleskoj vas poslodavac može lako najuriti s posla, ukoliko baš inzistirate na nošenju križića oko vrata, a u tijelima državne vlasti koja se bave obiteljskim stvarima možete raditi jedino ako podupirete „istospolni brak“ i posvojenja od takvih životnih zajednica; samo neke od političkih partija će tolerirati u svojem članstvu osobe koje se zalažu za kršćanski bračni moral, a u medijima i znanstvenim ustanovama je stanje za kršćane i lošije. Cjelokupno stanje u toj zemlji iznimno bogate kršćanske tradicije je donekle u redu prvenstveno zbog obdržavanja „folklora“ koji uključuje znatnu dozu kršćanstva u javnom životu – uključujući za sada i prisutnost anglikanskih biskupa u Gornjem domu Parlamenta. Također, u tom narodu koji nadasve cijeni umjerenost, kršćane se u principu smatra umjerenima, i uglavnom nailaze na socijalno odobravanje … dok ne počnu nešto insistirati na primjerice „detaljima“ poput spolnog morala.
Rezolucija 2036 (2015): glas razbora
Nakon što se o kršćanofobiji zadnjih godina podosta reklo, stvar se našla i pred Parlamentarnom skupštinom Vijeća Europe. Ondje je 29. siječnja 2015. god. s uvjerljivom većinom (67 „za“, 2 „protiv“ i 15 suzdržanih) izglasana Rezolucija 2036 (2015) “Suočavanje s netolerancijom i diskriminacijom u Europi sa specijalnim fokusom na kršćane”
Tu se konstatira da su i vjerske većine u Europi (ponovno) izložene diskriminaciji na vjerskoj osnovi: „Zadnjih godina se bilježe brojni čini neprijateljstva, nasilja i vandalizma protiv kršćana i njihovih bogoštovnih mjesta, ali se takvi čini često zanemaruju od strane državnih vlasti. Izražavanje vjere se ponekad neopravdano ograničava državnim zakonima i politikama koje ne dopuštaju prilagođavanje vjerskim uvjerenjima i postupanjima motiviranih vjerom.“
U Rezoluciji se na jedan razuman način navodi kako vjerska većina u nekoj zemlji ima ista onakva prava na zaštitu od diskriminacije kakva se jamče i manjinama, te da propise kojima se osigurava zaštita sloboda vjeroispovijedi, sloboda savjesti na radnom mjestu, sloboda roditelja u odabiru obrazovanja za svoju djecu, sloboda sudjelovanja u javnom životu, pravo na okupljanje i demonstriranje, pravo na zaštitu od nasilja, diskriminacije i netolerancije – treba primjenjivati također i radi zaštite pripadnika vjerskih (izričite se ponavlja: kršćanskih) većina.
Pa da vidimo kako će nam s tom zaštitom samih sebe u Europi ići: smijemo pretpostaviti da ćemo znati bolje zaštiti i teže ugrožene kršćane diljem svijeta, jednom kada budemo znali sebe zaštiti u ovom dijelu svijeta kojega imamo pravo smatrati svojim.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
