Dr. Esther Gitman: ‘Silna komunistička promidžbena nadmoć stvorila je sliku o Stepincu kao zločincu’

Foto: fah

»I moje istraživanje pokazuje kako je Stepinac snažno osuđivao kršenje ljudskih prava zakonima usmjerenima protiv Židova, Srba i Roma te da je u svakoj prigodi zahtijevao povratak na Božji zakon«, istaknula je dr. Esther Gitman na predstavljanju svoje knjige »Alojzije Stepinac – stup ljudskih prava« u srijedu 13. veljače na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Knjigu na engleskom jeziku, koja je naišla na veliku pozornost hrvatske javnosti, predstavili su urednik izdanja povjesničar dr. Mario Kevo, politička analitičarka i publicistkinja Višnja Starešina i autorica. Važnost i vrijednost njezina znanstvenoga opusa, u kojem svakako treba spomenuti i knjigu »Kad hrabrost prevlada« o spašavanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, posvjedočila je i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović uručivši joj dan ranije odličje »Red kneza Branimira s ogrlicom« za »osobite zasluge stečene istraživanjem, dokumentiranjem i promicanjem istine o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, kao i zbog produbljivanja razumijevanja između hrvatskoga i židovskoga naroda«, stoji u obrazloženju.

Rođena je g. 1939. u Sarajevu, preživjela je holokaust i nakratko se s obitelji preselila u Izrael te u Kanadu i odatle 1972. u SAD, gdje je bila uspješna gospodarstvenica. Diplomirala je povijest i sociologiju, a doktorirala je na Sveučilištu grada New Yorka na temu spašavanja Židova u NDH. Znanstvena otkrića na tu temu još je više produbljivala zahvaljujući Fulbrightovoj stipendiji koju je dobila 2002. kako bi nastavila sa znanstvenim radom. Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu kao gostujuća profesorica studentima je u akademskoj godini 2013./2014. držala kolegij o spašavanju Židova.

Sve su to sasvim dovoljni razlozi da su ju iz Glasa koncila zamolili za razgovor kako bi čitateljima otkrila stvarne i nove povijesne činjenice o ulozi hrvatskoga blaženika, zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca u spašavanju ne samo Židova, nego svih ugroženih u olujama Drugoga svjetskoga rata, koje kao »kulu od karata« ruše sve dosadašnje komunističke, jugoslavenske, antifašističke i velikosrpske mitove.

Potresno oproštajno pismo jedne Židovke

GK: Dr. Gitman, uz čestitke za novu knjigu, recite nam kako je uopće došlo do Vašega, uvjetno rečeno, susreta sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem?

Dr. Gitman: Istražujući spašavanje Židova u NDH, prvi sam put naišla na spomen nadbiskupa Stepinca u razgovoru s dr. Stjepanom Steinerom u njegovu stanu u Zagrebu, koji je zajedno s ostalih više od 140 židovskih liječnika, među kojima je bila i njegova supruga, najvjerojatnije uz znanje i dopuštenje samoga poglavnika Ante Pavelića, poslan u jesen 1941. u zabačene bosanske krajeve radi suzbijanja epidemije. On mi je kazao kako osjeća veliku zahvalnost prema dr. Anti Vuletiću, koji je smislio taj plan spašavanja židovske liječničke ekipe i kasnije bio proglašen Pravednikom među narodima, jednako kao i zagrebačkomu nadbiskupu, koji je spasio velik broj Židova. Bila sam pomalo zatečena jer nikada dotada ni čula nisam o nadbiskupu Stepincu u spomenutom kontekstu, a posebice me je zaintrigirao nastavak razgovora kada je rekao kako nije riječ o spašavanju samo Židova, nego i Srba, Roma i svih drugih ugroženih bez obzira na razlike. Moje zanimanje za nadbiskupa povećalo se kada sam kasnije čula da je također spasio korisnike židovskoga staračkoga doma »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu, da je u spašavanju surađivao sa zagrebačkom židovskom općinom, posebice s njezinim nadrabinom dr. Miroslavom Šalomom Freibergerom i drugima. Moram priznati, posebno je potresno na mene djelovalo i oproštajno pismo jedne Židovke, do kojega sam slučajno došla i koje sam objavila u knjizi, u kojem ona moli rodbinu i prijatelje da nakon njezine smrti umjesto vijenaca i cvijeća daruju taj novac nadbiskupu Stepincu za njegovu skrb za siromašnu i napuštenu djecu. Spomenula bih u tom smislu i slučaj jednoga židovskoga djeteta bez roditelja iz Pakraca, za koje se po zamolbi prijatelja zauzela Olga Neuman. Dovela ga je u Zagreb, no ubrzo se doznalo za to židovsko dijete pa se, bojeći se za njega, posavjetovala sa svojim župnikom. On ju je umirio da će je najaviti nadbiskupu Stepincu, koji će sigurno sve učiniti da se dijete zaštiti. I zbilja, po župnikovoj preporuci otišla je do nadbiskupa, koji joj je rekao kako bi najbolje bilo da dijete ostane u Caritasovu sirotištu, što je i učinjeno. Ona ga je redovito posjećivala sve do kraja rata, i zbog toga hrabroga pothvata kasnije je i ona proglašena Pravednicom među narodima. Razgovarala sam kasnije s njom, a ni njoj ni meni nije bilo jasno zbog čega to isto priznanje nije dobio i nadbiskup, nego je čak proglašen zločincem. Eto, ukratko, to su bili moji prvi »susreti« s iznimnom ljudskom veličinom, koju posebno cijenim – s nadbiskupom bl. Alojzijem Stepincem, koji još uvijek čeka da bude dobitnik najvišega židovskoga priznanja jer je on to doista i zaslužio, bez obzira što je spašavao ne računajući, dakako, ni na kakve zahvale ili odličja.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: ‘Knjigom dr. Esther Gitman hrvatska je povijest prestala biti laž i postala istinita’

GK: No negdje ste jednom prigodom izjavili da Vas je na to istraživanje potaknula i obitelj.

Dr. Gitman: Točno, konkretno potaknula me je moja kći, majka šestero djece, koja je htjela doznati kako to da sam ja u tom općem protužidovskom ludilu bila spašena, zatim moja mama, kao i barem netko od poznanika i članova naših brojnih obiteljskih prijatelja. Kći me stalno zapitkivala o detaljima, okolnostima i osobama koje su sudjelovale u tome.

Nadbiskup: Ljudska su prava utemeljena u Bogu

GK: Naslov Vaše nove knjige govori o nadbiskupu Stepincu i njegovu odnosu prema pravima čovjeka. Budući da se o ljudskim pravima danas mnogo piše, politizira i raspravlja, definirajte ih pobliže u ovom kontekstu.

Dr. Gitman: Najprije valja istaknuti da je Stepinac osuđivao i nacizam i fašizam i komunizam i nečovještvo ustaša, a tijekom ratnih godina pridržavao se isključivo samo jedne maksime: postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Stoga bih pročitala dio jedne njegove propovijedi u kojoj je doslovce rekao: »Na jednu bih vas stvar želio danas napose upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se zvao. U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala reć bi glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibelj je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi… Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i rasa koje robuju.« Dakle, temeljna ljudska prava za njega imaju bitno teološko utemeljenje u samom Bogu Stvoritelju i zato ih ni jedna zemaljska vlast, koliko god ona moćna bila, nema pravo pogaziti ili oduzeti jer prava čovjeka nadilaze vremenite i prolazne političke, ideološke i državne strukture u povijesti.

(VIDEO) Višnja Starešina za Narod.hr: ‘Dr. Gitman je pokazala da je djelovanje kardinala Stepinca nešto što bi se danas nazvalo zaštitom ljudskih prava’

GK: Mora Vam se također čestitati na silnoj upornosti u istraživanjima židovskih, talijanskih, njemačkih, UN-ovih i drugih arhiva. Iz brojnih pronađenih dokumenata u njima možete nam podariti barem jednu ili dvije ekskluzive?

Dr. Gitman: Već sam spomenula gđu Olgu Neuman i njezinu požrtvovnost, kojom je zahvaljujući i Stepincu spasila židovsko dijete iz Pakraca. Jednako tako, vjerujem da je široj hrvatskoj, pa i znanstvenoj javnosti manje poznat slučaj iz 1941. kada su dvojica svećenika i šest redovnica, iako su bili Židovi, bili oslobođeni nošenja trake sa žutom Davidovom zvijezdom, od nacista namijenjenom da bude sramotan znak. Stepinac je svečano izjavio: »Zamolio sam te svećenike i časne sestre da nastave nositi ovaj znak pripadnosti narodu u kojem je rođen naš Spasitelj sve dok ga budu morali nositi i drugi.« Citirala bih ga također u zabrinutosti za neke ljude pod njegovom zaštitom kada im je iskreno poručio: »Ja vas više ne mogu čuvati, molim vas, idite i nađite si mjesto na kojem se možete spasiti.« U knjizi će mnogi pronaći još takvih sličnih i brojnih primjera.

Ulica kardinala Stepinca u New Yorku

GK: Možda je trebalo ranije postaviti pitanje o naslovnici knjige koja je poprilično znakovita.

Dr. Gitman: Velike zasluge za nju ima moj suprug koji je cijelo vrijeme u pripremi knjige bio sa mnom. Naime, fotografija naslovnice daje do znanja čitateljima da u Americi, točnije u New Yorku, postoji Ulica kardinala Stepinca. Bolji poznavatelji tamošnjih prilika znaju da se newyorške ulice imenuju po povijesnim osobama, koje moraju biti najprije itekako zaslužne u svakom smislu riječi, tj. znanstveni, politički, humanitarni, moralni i svake druge vrste velikani, jer su oni istodobno i putokazi prema plemenitomu, lijepomu, korisnomu, uspješnomu i sl. Gradski ured za imenovanje ulica razgovarao je s puno osoba prije nego je g. 1980. odlučio imenovati ulicu po kardinalu Stepincu jer je imenovanjem on i na simboličnoj razini postao smjerokaz i uzor čovječnosti i nesebičnosti, što nije mala stvar u širenju istine o njegovoj osobi i djelatnosti.

Imala sam, možda, prednost pred domaćim istraživačima holokausta

GK: Osim brojnih inozemnih istraživali ste i arhive u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, pa se nameće pitanje kako to da su neki ključni dokumenti, koje Vi donosite, izmaknuli pozornosti nekim domaćim istraživačima holokausta i uloge nadbiskupa Stepinca u spašavanju Židova?

Dr. Gitman: Pa, to morate njih pitati, a ja bih samo dobronamjerno rekla da sam, možda, bila u maloj prednosti jer sam se, imajući stipendiju, mogla doista potpuno posvetiti istraživanju po arhivima, doslovce od jutra do mraka, po 10 – 12 sati dnevno. Takvu mogućnost i svojevrsnu povlasticu, vjerojatno, drugi koje spominjete nisu imali.

Višnja Starešina: Kako je Esther Gitman susrela Alojzija Stepinca?

Veći je Europejac nego mnogi u Bruxellesu

GK: Teško je izdvojiti neko od nadasve zanimljivih poglavlja u Vašoj knjizi, ali vjerojatno će se svi složiti da je posebno aktualno i intrigantno ono naslovljeno »Važnost nadbiskupa Stepinca i njegov rad za razumijevanje suvremene Europe«

Dr. Gitman: Da, Stepinac tako jasno poručuje današnjoj Europi, i to već od g. 1938. u nagovoru studentima i tijekom svih sljedećih godina, da su nacionalne vrijednosti i prava svih europskih naroda, među kojima je i pravo na vlastitu državu, za što se on čvrsto zauzimao i u slučaju svojega hrvatskoga naroda, istodobno vrijednosti zapadne civilizacije, koja stalno i bez okolišanja mora također stajati u obrani slobode i prava svakoga pojedinca, obitelji, rase, naroda, vjerske zajednice. Pa naš je nadbiskup, da se malo našalim, veći Europejac nego mnoštvo današnjih političara i birokrata u Bruxellesu.

Plodovi silne komunističke promidžbene nadmoći

GK: Knjigama, u predavanjima i javnim nastupima zapravo Vi argumentirano razbijate višedesetljetne tvrdnje o nadbiskupu Stepincu kao zločincu i genocidnosti hrvatskoga naroda. Kako je, po Vašem mišljenju, uopće došlo do tih monstruoznih optužaba unatoč povijesnim činjenicama koje ste objavili?

Dr. Gitman: Stvar je prilično jasna. Zbog svojih beskompromisnih stajališta u obrani ljudskih i narodnih prava te privatnoga vlasništva, i jasnih moralnih načela koje je javno iznosio, itekako je smetao poratnim komunistima u njihovim totalitarnim namjerama preuzimanja i kontrole svih područja ljudskoga i društvenoga života. Budući da su imali apsolutnu vlast nad politikom, medijima, diplomacijom, znanošću, umjetnošću, odgojem i dr., relativno su lagano i brzo stvorili sliku o zagrebačkom nadbiskupu kao zločincu, bez obzira na to što to kod širih slojeva katoličkih vjernika nije »prolazilo«. Kasnije su komunisti u sprezi s velikosrpskom ideologijom, služeći se istom metodologijom, pridodali i u biti rasističku, a može se onda reći i fašističku tezu o genocidnosti hrvatskoga naroda. Zahvaljujući silnoj promidžbenoj nadmoći te su se teze »udomaćile« ne samo u onodobnoj jugoslavenskoj javnosti, nego i u velikom dijelu svjetske javnosti. Njihove razorne posljedice osjećaju se još i danas te ne treba gajiti iluzije – trebat će još mnogo vremena da stvarne povijesne činjenice i istina promijene tu prevladavajuću svijest i podsvijest.

GK: Običaj je na kraju intervjua nekako ga zaokružiti ili ukratko sažeti, pa izvolite…

Dr. Gitman: Ponovila bih samo zaključnu misao, zapravo želju, ne samo moju, nego mnogih, koju sam izrekla na kraju izlaganja na predstavljanju knjige: neka nadbiskup Stepinac bude proglašen svetcem, što on već jest! Spasio je svoju Crkvu, svoj narod i mnoge od nas.

Zašto nisam održala ni jedno predavanje u Izraelu

Dr. Gitman: Žao mi je što Zuroff falsificira povijest i što se iznosi toliko neistina o Stepincu

GK: Bilo bi zanimljivo čuti kako su primljena Vaša znanstvena otkrića u židovskoj javnosti? Izazivaju li ona odobravanje, šok, nevjericu, čuđenje ili osudu?

Dr. Gitman: Činjenica je da u najvećem dijelu prevladavaju negativna stajališta o Stepincu i hrvatskom narodu. Za to su danas posebno zaslužni Efraim Zuroff, dugogodišnji ravnatelj Centra Simona Wiesenthala, i povjesničar Gideon Greif, koji se specijalizirao u proučavanju holokausta, obojica, nije zgorega reći, dobitnici visokih odličja Republike Srbije. Žao mi je, ali moram reći da iznose najteže optužbe s neutemeljenim ili krivotvorenim dokazima. Teško mi je proniknuti u njihove motive. Voljela bih kada bi mi predočili dokumente za svoje optužbe i njima, možda, pobili moje, ali mi se čini da oni uopće nisu ni čuli za velik broj dokumenata niti su ih pročitali. Za razliku od njih samouvjereno ću reći da iznosim čistu faktografiju, za svaki citat i dokument koji sam objavila imam »pokriće« u znanstvenoj metodologiji, o čemu govore brojne fusnote o povijesnim vrelima. Ništa od toga, kategorički tvrdim, ni jedna riječ nije moja izmišljotina! Spomenuta gospoda nisu spremna za razgovor, tj. argumentirano znanstveno sučeljavanje u kojem bismo zajednički došli do nekih zaključaka ili ih korigirali, i to je jedan od razloga zašto sam do sada bila pozivana držati predavanja po cijelom svijetu, jedino ne u Izrael. Takva samouvjerenost i dogmatsko stajalište u znanosti, koji ne dopuštaju mogućnost otkrića novih povijesnih činjenica, njihova je odlika, kao i većine srpskih povjesničara. Pa treba se samo prisjetiti koji je broj jasenovačkih žrtava dugi niz godina objavljivala službena mrežna stranica centra, koji je vodio Zuroff. On i njemu slični zapravo su revizionisti povijesti. A mogli bismo smireno dijalogizirati i raspravljati o svim spornim temama, no za to je potrebna i dobra volja.

Izvor: narod.hr/Glas koncila