Ovih je dana ponovno, kao u beskrajnome danu koji se od raspada Lijepe nam Bivše neprestano ponavlja, pod lupu došlo pitanje određivanja pripadnosti bačkih Bunjevaca, njihove baštine i govora. U ovome se osvrtu neću vraćati duboko u prošlost kad su bunjevačko pitanje otvarali Mađari nastojeći oslabiti hrvatski položaj u Lijepoj nam Prabivšoj (Austro-Ugarskoj), nego na najnoviji pokušaj kojim se bunjevački govor nastoji proglasiti jezikom kako bi se još malo oslabio i tako nezavidan položaj Hrvata u Vojvodini i Srbiji općenito. Pritom je važno istaknuti kako se broj Vojvođana koji su se izjasnili kao Bunjevci od nule po popisu iz 1981. popeo na 21552 godine 1991., a prema posljednjemu popisu iz 2011. Bunjevaca je bilo 16496. Da je srbijanska politika itekako poticala razdvajanje Bunjevaca od Hrvata, nije razvidno samo iz proglašenja Bunjevaca nacionalnom manjinom 1990. (Zamislite kako bi se hrvatska vlada provela da potiče izjašnjavanje ličkih Srba kao Ličana, a srijemskih kao Srijemaca?), nego i potpora bunjevačkim organizacijama, koje su znatno izdašnije od onih koje se dodjeljuju udrugama s hrvatskim predznakom.
SANU: Ne poznajem jezik, ali znam da je jezik?
Ovih je dana vojvođanske vode uzburkao prijedlog subotičkoga gradonačelnika Stevana Bakića da se oslužbeni „bunjevački jezik“. Nije to, dakako, prvi takav pokušaj. Naime, na izravnu je molbu Nacionalnoga saveta bunjevačke nacionalne manjine iz 2004. vojvođanskim prosvjetnim institucijama da se u osnovne škole uvede predmet Bunjevački jezik s elementima nacionalne kulture Pedagoški zavod Vojvodine 2005. odgovorio potvrdno, no nakon reakcije Demokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini (naknadno je reagirao i HAZU), odluku je Pedagoškoga zavoda Vojvodine suspendirao Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje i kulturu te zatražio mišljenje novosadskoga ogranka SANU-a i VANU-a (Vojvođanske akademije nauka i umetnosti). Odgovor je SANU-a, u kojemu se traži priznavanje svojevrsnoga službenog statusa bunjevačkoga jezika, potpisao akademik Zoran Kovačević. Međutim, u odgovoru se SANU-a navodi da novosadski ogranak SANU-a „nema među svojim članovima kompetentne poznavaoce bunjevačkog jezika“. U odgovoru je VANU-a, pak, navedeno kako je jezičnu i pisanu bunjevačku tradiciju najbolje opisivati nazivom govor, čime bi se izbjegla „politizacija statusa termina i pojmova tipa nacionalni jezik i dijalekat“. Ukratko, novosadski ogranak SANU-a, koji priznaje da u svojim redovima nema kompetentnih poznavatelja bunjevačkoga govora, drži da je bunjevački govor zaseban jezik, a VANU, čije članove brinu moguće implikacije uporabe naziva jezik, preporučuje naziv govor. Uzevši u obzir sve navedeno Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje i kulturu uveo je nastavni predmet Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture. Time je i u službenu uporabu u Vojvodini ušao naziv bunjevački govor, a ne bunjevački jezik.
Bunjevački se govor nikad ne naziva jezikom
Budući da je proglašenje kojega idioma jezikom ponajprije jezikoslovno pitanje, treba se osvrnuti na status bunjevačkih govora u dijalektološkoj, slavističkoj i općenito poredbenolingvističkoj literaturi. Svi relevantni suvremeni hrvatski i srpski dijalektolozi u svojim radovima i monografijama upotrebljavaju naziv bunjevački govor (u hrvatskoj literaturi i govor bačkih Hrvata). Taj govor pripada novoštokavskomu ikavskom dijalektu, koji se u suvremenoj srpskoj i hrvatskoj dijalektološkoj literaturi među ostalim naziva mlađim ikavskim (Dalibor Brozović i Pavle Ivić), zapadnohercegovačko-primorskim (Miloš Okuka) te zapadnim ili novoštokavskim ikavskim dijalektom (Josip Lisac). Ni u relevantnoj slavističkoj ni u poredbenolingvističkoj literaturi bunjevački se govor nikad ne naziva jezikom.
O pitanju pripadnosti bunjevačkoga govora mnogo se pisalo s hrvatske i srpske strane. Najčešće su se u određivanju njegove jezične pripadnosti analizirali genetskolingvistički i vrijednosni kriterij. Po genetskolingvističkome kriteriju bunjevački govori nesporno pripadaju zapadnoštokavskomu narječju, i to njegovu novoštokavskom ikavskom dijalektu. Taj dijalekt srpski dijalektolog Miloš Okuka u svojoj monografiji Srpski dijalekti (2008.) naziva zapadnohercegovačko-primorskim navodeći kako njime „govore Hrvati i Bošnjaci“. Domeće i kako je nekoć bilo Srba ikavaca u okolici Kupresa. Govornike srpskoga jezika koji govore tim dijalektom ne spominje u Bačkoj niti Bunjevce izdvaja u posebnu etničku skupinu. To je podudarno s podatcima Pavla Ivića (Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: uvod u štokavsko narečje, 2001.) o tome kako su Srbi ikavci vrlo malobrojni, „po pravilu u neposrednom susedstvu predstavnika ostalih naroda“. (Iz novijih radova znamo da Srba ikavaca ima i u zapadnoj Srbiji, ali je zanimljivo da se drži da su se doselili iz Dalmacije, pa se i to uklapa u gore spomenutu tvrdnju.) Ujedno treba pridodati podatak da većina istraživača ishodište Bunjevaca traži u području omeđenom Neretvom i Zrmanjom, tj. zapadnu Hercegovinu i Dalmatinsku zagoru, krajeve u kojima su govornici novoštokavskih ikavskih govora i nekoć i danas gotovo isključivo Hrvati. Dakle, po genetskolingvističkome kriteriju bunjevački govori pripadaju hrvatskomu jezičnom korpusu.
Kad je riječ o vrijednosnome kriteriju, bunjevačka je književnost od svojih početaka u XVII. stoljeću uklopljena u tijekove hrvatske književnosti. Posebice se to odnosi na djela bunjevačkih franjevačkih pisaca koji se ničim (pa ni isticanjem vlastite pokrajinske odrednice) ne izdvajaju od ostatka svojih slavonskih, bosanskih, pa i dalmatinskih kolega.
Kad je riječ o kriteriju identifikacije govornika, na koji se mogu pozvati pobornici zasebnosti bunjevačkoga „jezika“, treba napomenuti kako pokrajinsku odrednicu Bunjevci u Bačkoj (ne samo u Vojvodini, nego i u Mađarskoj) upotrebljava hrvatska autohtona zajednica (dakle, ne samo pripadnici bunjevačke nacionalne manjine), ali i znatan dio Hrvata u zapadnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji. Broj je Bunjevaca koji se smatraju Hrvatima stoga znatno veći od broja Bunjevaca koji se drže pripadnicima zasebnoga naroda. Činjenica da se tijekom habsburške vladavine jezik bunjevačkih Hrvata nazivao i pokrajinskom odrednicom (o razlozima zbog čega je bilo tako postoji opširna literatura), može biti argumentom samo ako se zanemari podatak da se isti jezik nazivao i dalmatinskim, ali i podatak da se jezik mjesnih Srba u nazivao i rackim. Neovisno o tome, nitko s hrvatske strane ne dovodi u pitanje pripadnost Raca srpskoj naciji niti „racki jezik“ smatra zasebnim jezikom nekoga posebnog naroda.
Policentrični jezik ili 5000 jezika?
Otvaranjem bi se pitanja zasebnosti „bunjevačkoga jezika“ vrlo brzo otvorila Pandorina kutija. Naime, vrlo bi se brzo moglo otvoriti pitanje jesu li šokački, letnički, janjevački ili karaševski govor, koji pripadaju hrvatskomu jeziku, zasebni jezici. Nadalje, to bi moglo otvoriti i pitanje jesu li goranski ili užički govor također zasebni jezici i treba li ih izdvojiti iz korpusa srpskoga jezika. Više sam puta napisao kako se u posljednje vrijeme od Hrvatske nastoji učiniti zemlja s tisuću jezika, a tim bi ih pristupom na području Lijepe nam Bivše bilo i nekoliko puta više. Pritom ne mogu ne primijetiti da su u nastojanju da se bunjevački proglasi jezikom najglasniji oni koji tvrde da svi štokavci govore istim jezikom. Koliko je to dosljedno, prosudite sami.
Gradski oci nasuprot jezikoslovcima
Zaključno, u dijalektološkoj (hrvatskoj, srpskoj i inozemnoj), slavističkoj i poredbenolingvističkoj literaturi bunjevački se govor nigdje ne navodi pod odrednicom „bunjevački jezik“, „bunjevački jezik“ nema svoju ISO oznaku niti je naveden u bibliografskoj bazi Glottolog, te se ni po jednome jezikoslovnom kriteriju ne može smatrati zasebnim jezikom. Jedina je ustanova koja je dala legitimitet poimanju bunjevačkoga govora kao zasebna jezika SANU. O utemeljenosti zaključaka te ustanove dostatno govori napomena kako njezini predstavnici priznaju da među svojim članstvom nemaju kompetentnoga poznavatelja toga idioma. Grad se Subotica, pak, očito nastoji postaviti iznad struke jer svi relevantni suvremeni hrvatski i srpski dijalektolozi bunjevački idiom nazivaju govorom, taj govor pripada novoštokavskomu ikavskom dijalektu, a u relevantnoj slavističkoj i poredbenolingvističkoj literaturi bunjevački se govor nikad ne naziva jezikom. Nadajmo se da će i subotički vijećnici zaključiti kako su jezikoslovci ipak nešto kompetentniji u razlikovanju jezika od govora od subotičkoga gradonačelnika koji je završio Fakultet za uslužni biznis u Srijemskoj Kamenici s 45 godina, Višu školu za sportske trenere u Beogradu s 42 godine. No, nismo pronašli podatak da je završio i opću lingvistiku!
* Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević. Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektima Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) i Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (JENA) koje podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.).
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
