U subotu 20. svibnja 2017. u Novom listu objavljen je razgovor s povjesničarom i ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata dr. sc. Antom Nazorom. Zbog obimnoga sadržaja razgovora, ovom prilikom izostavit ćemo neka pitanja i odgovore koji su objavljeni u spomenutom intervjuu u Novom listu, a o kojima se Nazor već očitovao na našem portalu. Ostavit ćemo samo pitanja koja se odnose na povod razgovoru – promociju dokumentarnog filma Eduarda Galića „Bitka za Vukovar“. No, zbog zanimljivosti objavit ćemo i Nazorove odgovore na pitanja koja su mu postavljena, ali na kraju u Novom listu ipak nisu objavljeni zbog „nedostatka prostora“.
Koje je po vama najmračnije razdoblje hrvatske povijesti? Je li to NDH?
– Najmračnija razdoblja hrvatske povijesti, čije posljedice i danas osjećamo, su razdoblje osmanlijskih osvajanja te razdoblje Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća, dakle i razdoblje NDH i uspostave komunističke Jugoslavije. U oba razdoblja bilježimo strašna stradanja Hrvata i drugih naroda na području Hrvatske. Razdoblje NDH i razdoblje 1945., uključujući i godine odmah nakon Drugog svjetskog rata, mračnim razdobljem hrvatske i jugoslavenske povijesti učinili su tadašnji režimi, odnosno totalitarni sustavi s vođama odgovornim za masovna pogubljenja.
Pitat ću vas samo kao jednog od člana Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Koja je to nulta točka, po vama, pomirenja i postizanja konsenzusa u Hrvata, u ovom slučaju Vijeća? Da li to znači da za bilo kakvo odstupanje od tog što ste naveli kao svoj minimum nećete glasati “za” (novinarka je u prethodnom pitanju, koje se ovdje zbog obimnijeg odgovora ne navodi, konstatirala da je Nazor “protivnik da Tito ima ulicu ili trg u bilo kojem gradu u Hrvatskoj”)?
– Ne moramo uvijek imati konsenzus, dovoljno je da se složi znatnija većina, recimo barem dvotrećinska. No, zaista ne vjerujem da itko razuman i ozbiljan može negirati civilizacijsku razinu koja se očekuje od država u Europskoj uniji u 21. stoljeću, a ona podrazumijeva da se imenima onih koji su bili vođe totalitarnih sustava i koji su odgovorni za masovna ubojstva bez suđenja, ne mogu nazivati ulice, trgovi i državne ustanove.
Ne mislite li da ste napravili štetu kada ste kao voditelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata dali podršku ravnatelju Tehničke škole u Šibeniku koji je odbio izložbu o Anni Frank jer da su na popratnim panoima »partizani prikazani kao cvijeće, a ustaše kao koljači«? Taj eksces dospio je i u svjetske medije.
– Kakvu bih štetu mogao napraviti reakcijom na neistinu ili poluinformaciju? Vaše pitanje sugerira da je ravnatelj škole odbio izložbu o Anni Frank, no istina je da je u nazočnosti ravnatelja ta izložba svečano otvorena u školi. Izložbu potom nije povukao on, nego oni koji su uvjetovali da se uz nju postavi dodatnih šest panoa, sa sadržajem koji necjelovito prikazuje hrvatsku povijest nakon 1945., uključujući i Domovinski rat. Ne znam jeste li vidjeli sadržaj tih šest panoa, no mogu reći da nije problem u tome što je tamo navedeno, nego u onome što nije navedeno, a trebalo je navesti, ako želimo da nam djeca dobiju cjelovitu informaciju. Dakle, ravnatelj je reagirao odgovorno, a napali su ga oni koji ili nisu pogledali sadržaj dodatnih šest panoa i koji su prešutili da je izložba o Anni Frank postavljena i otvorena ili oni kojima ne smeta selektivan prikaz hrvatske povijesti. Uostalom, upravo je ravnatelj Belamarić godinu dana prije te izložbe organizirao predavanje o holokaustu u svojoj školi, a isto je planirao i za ovu školsku godinu, što je u medijima prešućeno. Na kraju, na njegovu je inicijativu spomenuta izložba i postavljena. Dakle, ravnatelj nije odbio izložbu o Anni Frank, nego dodatne panoe. A to što je taj događaj dospio u svjetske medije kao “eksces”, na sramotu je onih koji ga nisu cjelovito prikazali, nego su jednu ravnateljevu nespretnu izjavu iskoristili kao argument za plasiranje svoje poluinformacije, a zapravo neistine.
Sljedi dio teksta koji je objavljen u Novom listu 20. svibnja 2017.; dio odgovora u jednom pitanju koji je izostavljen označen je italik slovima, a pitanja i odgovori koji nisu objavljeni navedeni su na kraju ovoga teksta, također označeni italik slovima:
„ (…) Sa govornice u Rijeci obračunali ste se sa medijskim napisima, tvrdeći da nije točno da je vaš Centar dobio uvid u kompletnu arhivu iz Ureda predsjednika. Tvrdite da je u pitanju »samo jedna kutija«.
– Nije to obračun, nego obveza da upozorim na neistine iznesene u medijima od pojedinih novinara. Dobio sam točno ono što sam i tražio, i to nakon provjere i podužeg čekanja na potreban certifikat, odnosno na ispunjenje svih zakonskih uvjeta da bih dobio zatraženo gradivo. Naglašavam, nikakve privilegije nisam imao, niti sam dobio »cjelokupnu Tuđmanovu arhivu«, kako su pisali pojedini novinari, a onda ih nekritički preuzele i neke kolege povjesničari koji su se tom prilikom, ne pokušavajući provjeriti točnost preuzetih navoda, zapravo ponijeli politikantski. Dobio sam kutiju s gradivom koje govori o zadnjem razdoblju obrane Vukovara, kako bih mogao odgovoriti na tezu javno izgovorenu u Dnevniku HTV-a da je Vukovar izdan i žrtvovan. Gradivo koje sam imao u rukama ne potvrđuje tu tezu!
Tvrdite da se Vukovar kojim slučajem mogao obraniti, obranio bi se. U jednom intervjuu jedan od zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb kazao je kako mu je nakon svega jasno da oružja tada nije bilo, ali isto tako navodi da to njemu nikad nije bilo rečeno da oružja nema već da su uvijek bile poruke da oružje stiže. Da je znao, rekao je u tom intervjuu prije sedam godina, Vukovar ne bi doživio takav pokolj jer bi vjerojatno organizirali vojni proboj, da se spase ljudi što je, kako tvrdi, bilo moguće do pada Marinaca.
– Na ovo pitanje nije moguće odgovoriti u dvije-tri rečenice. Mogu samo reći da je i nakon okupacije Marinaca i prekida komunikacije između Vukovara i Nuštra, hrvatsko vodstvo činilo sve što je bilo moguće u onim okolnostima da se Vukovar deblokira i obrani. Nažalost, nije se uspjelo u tome. Hrvatska tada nije imala vojsku kao 1995. godine.
U nacionalnoj kolektivnoj svijesti duboko je urezan datum 18. studeni, a vi ste i na riječkoj promociji podsjetili kako je Vukovar zapravo pao 20. studenog?
– Činjenica je da su se borbe u Borovu Naselju vodile još 19. studenoga, a da su se posljednji branitelji predali 20. studenoga ujutro. Također, toga dana, 20. studenoga, pripadnici srpskih okupacijskih snaga odveli su najmanje 266 ranjenika, civila i medicinskog osoblja iz Vukovarske bolnice, od kojih je 200 ubijeno na Ovčari. Dakle, 20. studenoga dogodio se završni čin vukovarske tragedije, zbog koje je Vukovar zaslužio naziv »mjesto posebnog pijeteta«.
Kao netko tko se bavi Domovinskim ratom, postoji li nešto što zamjerate Tuđmanu?
– Kao mladić, devedesetih godina, pod utjecajem pisanja u medijima, zamjerao sam mu mnogo toga. S vremenom, kako sam u rukama imao sve veći broj dokumenata, mnoge zamjerke su otpale iz jednostavnoga razloga što su mi postale jasnije okolnosti donošenja nekih odluka. Ne zaboravimo da je to bilo ratno vrijeme. Naravno da nitko nije bez greške, razdoblje »kulta ličnosti« je, nadam se, zauvijek iza nas, ali činjenicu da se pod njegovim vodstvom Hrvatska izborila za nezavisnost hrvatski narod će sve više cijeniti. Što se tiče zamjerki, zbog percepcije privatizacije, volio bih napokon dobiti točne podatke o tome i o njegovoj ulozi u tome procesu. Ono što sam zamjerao i što bih mogao istaknuti kao zamjerku predsjedniku Tuđmanu, nakon iskustva odrađenih predsjedničkih mandata njegovih muških nasljednika, sada mi se čini banalno jer je i u tome bio pozitivniji od njih. (…)
Domovinski rat ocjenjujete kao jedno od najsvijetlijih trenutaka, ako ne i najsvijetliji trenutak hrvatske povijesti. Ipak, u sjeni tog svjetla odigrala se jedna mračna igra pretvorbe i privatizacije. Što mislite o tome?
– I svjetla razdoblja imaju svoje tamne stranice, a percepcija je da je privatizacija jedna od njih. Naglašavam, percepcija, jer mnogi govore o privatizaciji, a malo njih navodi znanstveno provjerene podatke o gospodarskoj situaciji u bivšoj Jugoslaviji krajem 1980-ih i okolnostima u kojima se provodila privatizacija u Hrvatskoj početkom 1990-ih. Je li riječ samo o lopovluku i pljački koja je zakonom omogućena odabranim pojedincima i obiteljima ili o problemima izazvanim raspadanjem tadašnjega gospodarstva i sporim prilagođavanjem na tržišnu ekonomiju te ratnim okolnostima ili tu ima svega pomalo? Što zapravo mi znamo o privatizaciji, što točno zna javnost i mnogi koji su svoj zaključak utemeljili samo na pisanju medija? Jedan od tih zaključaka zasigurno je da su se privatizacijom okoristili uglavnom članovi HDZ-a, odnosno da je HDZ bio glavni “dobitnik” pretvorbe, a prema jednom podatku, također iz medija (Večernji list, 23. studenoga 1994.), koji sam nedavno pročitao, članovi HDZ-a tada su činili samo 6.1% upisanih dioničara u registrima Hrvatskog fonda za privatizaciju. Nisam član niti jedne stranke, ali bih volio znati koliko je taj podatak točan. Zapravo je neodgovorno razgovarati o privatizaciji bez rezultata istraživanja ili, još bolje, rezultata istrage nadležnih tijela o tome. Ne znam zašto se ni 10 ili 15 godina nakon smrti predsjednika Tuđmana nije moglo ispitati podrijetlo imovine, odnosno način na koji su najbogatiji Hrvati u državi stekli svoje bogatstvo?! Ne bavim se gospodarskom povješću, ali me kao laika jako zanima znanstveno objašnjenje podatka da je u vrijeme kada je umro predsjednik Tuđman, uza sve ratne troškove, ukupni dug RH iznosio oko 9-10 milijardi dolara (ovisno o izvoru), od čega je gotovo polovica bila nasljeđena iz Jugoslavije, a da je onda nakon 2000. godine , kad su vlast preuzeli neki “pošteni i stručni” ljudi iz novih Vlada, taj dug galopirajuće rastao, sve do današnjih razmjera?”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
