2020. se ne da! Ne odustaje! Noktima i zubima do zadnjeg trenutka pokušava se spasiti, sačuvati svoju bijednu kožu, otkazati 2021. i umjesto nje u naša gnijezda na silu ubaciti svoje kukavičje jaje: 2020.1!, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
I ne možemo baš ništa napraviti kako bismo promijenili činjenicu da će nam iduća godina beskrajno sporo proteći u lizanju rana koje nam je zadala ova godina za koju smo već naivno bili povjerovali da nam više ne može prirediti nikakva iznenađenja. Lekcija je kristalno jasna: nikad nema garancije, uvijek može gore, uvijek nakon uništavajućeg udarca može doći još gori. Što nas ne ubije, to nas osakati.
No, ako ništa drugo, svako zlo za neko dobro. U svojim zadnjim danima, ova podla, pokvarena, izdajnička 2020. pruža nam priliku provjeriti jesmo li išta stvarno naučili na proljetnom potresu u Zagrebu ili moramo uvijek od nule učiti na našim greškama prilikom svake nove elementarne, ekonomske i socijalne katastrofe. I što je još važnije, pruža nam priliku dokazati da još uvijek nismo zaboravili – kako postati i ostati ljudi.
(…)
I zagrebački potres mnogi su izabrali doživjeti kao nešto što se događa nekom drugom, našavši savršenu izliku za odbacivanje solidarnosti. Da su žrtve tog potresa zapravo povlašteni sloj bogataša koji su sami krivi što ih je pogodio potres magnitude 5,5 po Richteru – ili što nisu bili nekom čarolijom spremni na njega. No, što bi oni rekli da je Zagreb pogodio potres snage 6,3, kao Petrinju? Taj potres oslobodio je 16 puta veću energiju, otprilike kao tri atomske bombe bačene na Hirošimu. Doduše, desetak kilometara ispod naših nogu.
U tom smislu barem neko dobro u ovom zlu: petrinjski potres ponovno nam daje do znanja da to nije nešto što se događa nekom drugom, da se sutra bez ikakve isprike i opravdanja može dogoditi i nama, svakom od nas, jednako kao što se sutra može pojaviti virus koji ne napada samo neke rizične skupine, već može zaprijetiti ne samo našim “potrošnim” starima, već i nama samima i našoj djeci.
Nekad relativno bogata, a danas sirotinjska Petrinja, jednako kao i Glina, i prije potresa bile su tuga za oči, sa zjapećim ratnim ranama na svakom koraku. Ta razina zapuštenosti i očaja u ponosnoj članici EU sad već duboko u XXI stoljeću nezamisliva je većini njenih stanovnika. Prvo krvavi izgon Hrvata, pa zatim egzodus Srba, na koncu pečalba i jednih i drugih pred urušavanjem gospodarstva, narastanjem ekonomskih nejednakosti, nepravdom.
Je li moguće da je bio potreban katastrofalni potres koji će izgled Petrinje, dovesti na razinu Vukovara nakon što ga je pregazila četnička JNA, pa da tom gradu pružimo prvu pravu priliku za temeljitu obnovu, novcem iz europskih fondova?
Da nije ovog potresa, bojim se, takva šansa nikad se ne bi pojavila. Ove retke dovršavam usred sportske dvorane prepune ljudi koji su morali pobjeći iz svojih urušenih domova, noć probdjeti na poljskim krevetima, strepeći od novog udara, više ne vjerujući ničijim uvjeravanjima da ne može uslijediti još jači.
Nek mi oproste što ovu jezu nazivam novom šansom za njihov grad. Nažalost, Hrvate samo katastrofa s kojom se svi mogu identificirati može ujediniti. Zgrade ćemo, izgleda, ipak konačni, makar iz pepela obnoviti. Nadajmo se da za ljude nije prekasno, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa