Dok prosvjed stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida pred zgradom Ministarstva hrvatskih branitelja i dalje traje, a premijer Milanović i predsjednik Josipović više se bave nogometnim klubom Dinamo i HNS-om nego riješavanjem opravdanih zahtjeva ljudi koji su izgubili zdravlje braneći i oslobađajući Hrvatsku.
Branitelji traže ostavke ministra Matića, njegove pomoćnice . O tome što je natjeralo 100% invalide da već tjednima, u iznimno teškim uvijetima prosvjeduju pred Ministarstvom branitelja porazgovarali smo sa Ivicom Devčićem, 46-godišnjim stopostotnim hrvatskim ratnim vojnim invalidom Domovinskog rata. Do početka Domovinskog rata Ivica je živio u ‘TUP-ovom naselju’, kada je pod uzbunom i bombama spasio 30 ljudi u skloništu tako što je na vrijeme izbacio plinske boce koje su mogle eksplodirati.Ovaj Dubrovčanin, rođen u Gružu, ostao je nepokretan nakon ranjavanja u Sustjepanu, 6.12.2014. Evp što nam je ispričao o svom ranjavanju, svakodnevnici i prosvjedu branitelja.
Tog dana poginula su četiri moja suborca, a nas devet je ranjeno. Ja sam dobio geler u kralježnicu i ostao nepokretan. Ivica Devčić u ‘TUP-ovom naselju’ živio je do Domovinskog rata, kada je pod uzbunom i bombama spasio 30 ljudi u skloništu tako što je na vrijeme izbacio plinske boce. Nakon teškog ranjavanja u Sustjepanu 6. prosinca 1991. godine (‘Četiri moja suborca su poginula, a nas devet je ranjeno. Ja sam dobio geler u kralježnicu i ostao nepokretan’), morao je na daljnje liječenje van Grada.
Nas ranjenike transportirali su brodom ‘Ilirija’. Da su nas zaustavili završio bih u Morinju. Naši su mi napravili veliko korito da me mogu prevesti. U Splitu sam dobio tri Fortala da izdržim do Rijeke. Gore su mi operirali kralježnicu i dobio sam emboliju pluća. Sjurili su me u šok sobu, mjesec dana na Sušaku. Jedva sam se isčupao. Nakon toga sam bio u Lovranu, do kolovoza 1992. godine. Potom sam stigao u Varaždinske toplice i od onda sam stalno bio na relaciji toplice-Zagreb, radi brojnih operacija, sve skupa šest godina. Bio sam paraplegičar, a sad sam i amputirac i paraplegičar, već 23 godine sam u kolicima. Zbog dekubitusa obje noge su mi amputirane do kukova. Od 1991. godine prošao sam 45 narkoza, dok broj ‘lokalnih’ anestezijama.. Od 1999. godine bolujem i od dijabetesa.
Mi, branitelji, invalidi nismo privilegirani. Kad smo išli u rat, nismo išli za nikakve novce niti smo mislili o nekim pravima. Išli smo srcem za Hrvatsku. Oni koji misle da smo privilegirani, neka provedu 24 sata sa mnom, da vide kakav je moj život, i ostalih 475 stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida. Ne mogu se sam obući, niti otići na WC, niti na šetnju. U potpunosti ovisim o pomoći moje supruge Božice. Ja bih dao i kuću i auto i sve, da mogu živjeti kao zdrav i normalan čovjek.
Želio sam se priključiti prosvjedu pred Ministarstvom hrvatskih branitelja, ali ne mogu izdržati put.Problem mi je sjedanje, jer ja nakon dva sata sjedanja više ne mogu izdržati, dole bude sve crveno. Kad sam imao noge, mogao sam više sjedati, sada više ne. Prije devet godina mi je pukao i mišić lijeve ruke kad sam izlazio iz auta, tako da sad mogu ući u auto, mogu i voziti, ali ne mogu izaći iz njega. Najviše mi oko toga i mnogo čega drugoga pomažu prijatelji, Dinko Tomić i Matko Urlović. Kad me voze u toplice, legnem otraga na madrac, ne mogu drukčije izdržati tako dalek put.
Lokalna zajednica – čini za mene sve što može. Kad god zatražimo pomoć od grada Dubrovnika, odmah reagiraju, nisu nam nikad ništa odbili. Napravili su mi i lift ispred kuće. Jedini problem su parking mjesta i pristup nekim ustanovama i institucijama. Na Policiji nema pristupa za nas invalide, na Domu zdravlja i HZZO-u je strašno. Treba iz te zgrade sve iseliti jer je nepristupačna za invalide.
Zdravstevni problemi se ne riješavaju. Dečki umiru po bolnicama, otpuštaju ih prije ili ne dođu pravovaljano, umiru od dekubitusa, mnogima se odbijaju toplice. U godinu dana otkad je predsjednik naše udruge Đuro Glogoški tražio sastanak s ministrom branitelja Predragom Matićem, ovaj se nije odazvao. Jednostavno je nestao dijalog ministra s udrugama.
Njegovatelj ili bolnica? Njegovatelj ‘košta’ 3600 kuna mjesečno. Ako invalid ostane bez njegovatelja jedino mu preostaje otići u bolnicu, jer nema gdje. A u bolnici jedan dan košta toliko! To je protiv svake logike i pameti – kaže nam Devčić.
Zakoni se ne provode. I to ne samo prema stopostotnim HRVI, već prema svim braniteljima. Prava se ne poštuju, a mnoga se ‘razvodnjavaju’ time što prelaze u domenu drugih ministarstava, na primjer Ministarstva socijalne skrbi. Stoga je jedan od ciljeva prosvjeda u Zagrebu da se ta prava vrate pod jednu kapu, bilo to Ministarstvo branitelja ili neki državni ured, a da zakon o hrvatskim braniteljima bude ustavni zakon, čime bi u Saboru ubuduće trebala dvotrećinska većina za ikakve izmjene – objašnjava Devčić. Tijekom prosvjeda često se spominjao pojam prava na opskrbninu. Mnogi nisu shvatili o čemu je tu zapravo riječ.
Opskrbnina koju primaju nezaposleni branitlji je minimalna.Ta opskrbnina mnogima je smanjena s 1100 na 800 kuna kad je to pravo došlo u nadležnost Ministarstva socijalne skrbi. Nekima se tih 300 kuna neće činiti puno, ali to je čovjeku 10 kuna dnevno, dvije štruce kruha. Novi zakon o isplati mirovina je također problematičan. Kad sam bio ranjen imao sam 23 godine starosti i sedam godina radnog staža. Mirovinu primam iz državnog proračuna po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Po novom zakonu, koji će stupiti na snagu 1. siječnja 2015. godine, a oko kojeg branitelji nisu konzultirani, mirovinu ću dijelom primati iz HZMO-a po ostvarenom radnom stažu, a drugi dio ću primati ovisno o stanju u državnom proračunu. A kako je stanje u proračunu već godinama u minusu, takav će biti i taj dio moje mirovine. S tim da naravno neće biti retroaktivne isplate.
Ministarstvo će od 1. siječnja 2015. raditi reviziju – određivati kojem branitelju, 100 % invalidu treba, a kojem ne treba njegovatelj ili asistent.
To je ponižavajuće. Ministar Matić sada tvrdi da to neće raditi,ali naš predsjednik udruge Glogoški tvrdi da to ide, a ne znam zašto bi on to išao izmišljati. Znam za slučaj jednog stopostotnog invalida – umrla mu je supruga i ima pravo na njegovatelja. Međutim, prvostupanjskim rješenjem dobio je odbijenicu i sad čeka drugostupanjsko rješenje. Dakle, trenutno nema pravo na skrb. Potom, imate čovjeka kojem su ukinuli mirovinu, a nema ni stambeno pitanje riješeno. Takvih slučajeva ima još koliko hoćete.
Prosvjednici pred Ministarstvom branitelja ustrajni su u svojem prvom zahtjevu. Traže ostavke ministra Matića te njegovih suradnika, pomoćnika ministra Bojana Glavaševića te zamjenice ministra Vesne Nagy. Kad bi oni dali ostavku, ljudi bi se sigurno povukli i moglo bi se normalno početi dogovarati riješenja za ostale probleme. Izgubljen je odnos suradnje, jer branitelje se ne uključuje u donošenje zakona koji ih se tiču. Jednako je važno zaštititi prava ljudi koji su izgubili zdravlje braneći ili oslobađajući Hrvatsku, kao i obraniti dostojanstvo hrvatskih branitelja.Krenulo je s obranom naših prava, a završit će s obranom digniteta Domovinskog rata. Svojom izjavom kojom je izjednačio žrtvu i agresora, uspoređujući broj oboljelih od PTSP-a u HV-u i JNA, Glavašević je povrijedio hrvatske branitelje. I za to treba snositi odgovornost.
