U hrvatskom Ustavu u 12. članku piše da je “u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik…”
Iz toga članka Ustava RH nije razvidno koji se hrvatski jezik diže na razinu službenoga jezika. Svaki tip jezika kojim se služe Hrvati jest hrvatski. Osim hrvatskoga standardnoga jezika, tu je i hrvatski razgovorni jezik, svaki hrvatski sleng (žargon) i svi hrvatski dijalekti (čakavski, kajkavski i štokavski). Stoga je odmah na početku trebalo pisati da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski standardni jezik, a ne samo hrvatski jezik. Hrvatski standardni jezik je nacionalni jezik Hrvata, te samo komunikacijski za one koji nisu hrvatske narodnosti. On je kao službeni jezik obvezujući za sve hrvatske ustanove i institucije, za radio i televiziju, novine i udžbenike, školstvo i znanost, sudstvo i upravu, zdravstvo i sport, za sve javne djelatnike. Jezične činjenice hrvatskoga standardnoga jezika popisane su, opisane i propisane. Jedino taj jezik ima gramatike, pravopise, rječnike, udžbenike i nebrojeno mnoštvo znanstvenih, umjetničkih, informativnih i drugih tekstova. Znanje toga jezika omogućuje svim pripadnicima hrvatskoga naroda i drugima nesmetanu komunikaciju i služenje svim izvorima znanja na tom jeziku.
Hrvatski standardni jezik je sustav koji se sastoji od nekoliko podsustava. To su ovi podsustavi: književni, znanstveni, novinarski, publicistički, administrativni…, prije smo ih nazivali funkcionalnim stilovima. Sve ove podsustave karakterizira stilska neobilježenost, pravilnost gramatičkih struktura te pridržavanje propisanih norma: pravopisnih, pravogovornih, morfonoloških, sintaktičkih, leksičkih, semantičkih i drugih.
Književnoumjetnički podsustav je karakteriziran stilskom obilježenošću jezičnih činjenica, to je pak jezik književnih djela.
Osim hrvatskoga standardnoga jezika postoji i hrvatski razgovorni jezik koji je najčešće gramatički naslonjen na hrvatski standardni jezik, s brojnim regionalnim činjenicama. U njem su brojna odstupanja od normi standardnoga jezika, to je jezik komunikacije u obitelji i drugdje gdje nije potrebna komunikacija na standardnom jeziku. Budući da je razgovorni jezik zapravo jezik, usustavljen je i često stilski obilježen. Taj jezik nema gramatike, pravopise, rječnike, udžbenike, novine, knjige…, kao standardni jezik. Ne može se rabiti ondje gdje je propisana uporaba standardnoga jezika.
Ovaj uvod je bio potreban da bi se shvatilo u čem je problem s uporabom dviju nehrvatskih riječi u 96. članku Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine, Zagreb, 2018.) u kojem se govori o počasnom zvanju za ugledne sveučilišne profesore.
Slijedi navod cijeloga 96. članka:
“Počasno znanstveno-nastavno ili umjetničko-nastavno zvanje je professor emeritus.
Počasno zvanje professor emeritus dodjeljuje sveučilište bez provođenja javnog natječaja zaslužnim redovitim profesorima u mirovini koji su se svojim znanstvenim ili umjetničkim radom posebno istakli i ostvarili međunarodnu reputaciju.
Postupak imenovanja i prava professora emeritusa pobliže se uređuje statutom sveučilišta”.
Riječi professor i emeritus jesu činjenice latinskoga jezika i njihova pojava u zakonu o visokom školstvu je protuustavna pa bi svaki saborski zastupnik imao pravo tražiti njihovo brisanje iz navedenoga zakona. U ovom tekstualno malom članku po tri puta su uporabljene latinske riječi professor i emeritus. Riječ professor je prilagođena sustavu hrvatskoga standardnoga jezika u obliku profesor i to na svim razinama (fonološkoj, prozodijskoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, leksičkoj i semantičkoj). Značenje riječi profesor je da je to osoba koja je završila sveučilišni studij i da predaje znanje učenicima i studentima. Iz navedenoga članka da se iščitati da se to počasno zvanje dodjeljuje profesorima koji su nakon dugogodišnje službe umirovljeni i koji su uz to zaslužni za razvoj svoje struke u međunarodnim okvirima. Latinski pridjev emeritus nema značenje hrvatskoga pridjeva zaslužan nego islužen kada netko više ne može ili ne će služiti uglavnom zbog starosti, bolesti, roka trajanja službe i sl. U rimskoj državi pridjev emeritus je bio vezan uz robove i vojnike. Kad bi neki rob zbog bolesti ili starosti onemoćao, postajao je sclavus emeritus, dakle isluženi rob, pa mu je vlasnik morao osigurati hranu i skrb do kraja života. Kad bi nekomu rimskomu vojniku dvadesetogodišnja služba završila, postajao je soldatus emeritus, dakle isluženi vojnik, pa mu je država najčešće darovala imanje u rodnom kraju gdje bi zasnovao obitelj i stekao potomke. Značenje pridjeva emeritus je ‘koji je odslužio svoju službu, koji više nije u službi’. Kad se radi o profesorima, činom umirovljenja prestaje njihova služba pa postaju zapravo isluženi te bi izraz professor emeritus trebalo prevesti i shvatiti kao isluženi profesor, a ne zaslužni profesor. Tu je pak golema razlika u značenju.
U navedenom članku zakona postoji još jedan problem. Nema počasnoga zvanja professora emerita za zaslužne profesorice iz čega proizlazi zaključak da zakonopisac nije uvažio biološku ni jezičnu različitost muških i ženskih osoba koje zaslužuju to počasno zvanje. U hrvatskom jeziku, a tako je i u brojnim drugim jezicima, od imenica muškoga roda koje označavaju vršitelja radnje i zanimanje tvore se imenice ženskoga roda posebnim tvorbenim nastavcima. Ako imenica muškoga roda značenjski pokriva i ženski rod, to nije obilježje hrvatskoga standardnoga jezika.
Ovo o čem je ovdje bilo govora može se vrlo lako riješiti. Dovoljno je pogledati kako su to drugi riješili, npr. Česi koji u svojem jeziku imaju morfološki i tvorbeno različite imenice za vršitelje i vršiteljice radnje, npr. češ. zasloužilý profesor – hrv. zaslužni profesor, zasloužilá profesorka – zaslužna profesorica; zasloužilý umělec – zaslužni umjetnik, zasloužilá umělkyně – zaslužna umjetnica; zasloužilý sportovec – zaslužni sportaš, zasloužilá sportovkyně – zaslužna sportašica i dr.
Zaključno, u navedenom zakonu o visokom školstvu trebalo je u 96. članku pisati zaslužni profesor i zaslužna profesorica.
* Prof. dr. sc. Milan Nosić hrvatski je jezikoslovac, onomastičar, sociolingvist, ortoepičar, arealni jezikoslovac i bohemist iz Rijeke. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1980. godine u Zagrebu, a doktorirao je na antroponimiji na istom fakultetu 1988. godine. Predavao je morfologiju i tvorbu riječi hrvatskog standardnog jezika na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Obnovio je 1993. godine riječki ogranak Hrvatskog filološkog društva. U okviru tog ogranka je od 1995. do 2009. godine organizirao međunarodni filološki skup slavista na temu jezika i književnosti, čiji su se referati objavljivali u časopisu Riječi. Prof. Nosić je urednikom tog časopisa za slavensku filologiju, koji je jedini takav u Hrvatskoj.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
