Riječ klijentelizam je naglo postala popularna u Hrvatskoj zadnjih dana, nakon sjajnog govora Davora Ive Stiera na Izvještajnom saboru HDZ-a, kad je rekao: ”Naš najveći problem je klijentelizam, odnosno klijentelistički kapitalizam. Ljudi koji si namještaju poslove na račun društva i domovine”.
Supruga Furija Radina 14 godina vodi Vladin ured – Plenković joj je prije 2 mjeseca produljio mandat
Klijentelizam kao pojava postoji dugo, još od antičkog Rima, gdje je patron, pokrovitelj, omogućivao svojoj klijenteli – u pravilu bez socijalnog statusa i imovine – određene povlastice u zamjenu za lojalnost, svoj glas na javnim skupovima i podršku u poliitčkim kampanjama. Pokrovitelj je klijentelističkoj mreži osiguravano smještaj, zaštitu, uglavnom financijsku korist u zamjenu za političku korist za sebe. U Rimu je sustav klijentelističkih mreža bio legaliziran, pa i ne samo među pojedincima nego i među obiteljima, gradovima i pokrajinama, i tu nikakvog problema u stvari nema dok bogati i utjecajni ljudi svoju klijentelističku mrežu financiraju svojim novcem. Problem nastaje kad je počnu financirati – javnim sredstvima, državnim novcem.
Otmi, pa vrati dio
U 15. stoljeću, francuski politički teoretičar Étienne de La Boétie je opisao praksu careva koji su koristili darove javnosti da steknu odanost: “Tirani bi velikodušno podijelili pšenicu, galon vina i novčiće, i svi bi vikali: “Živio krala!” Bezumnici nisu razumjeli da su samo dobili natrag dio svog vlasništva i da im vladar nije mogao dati ništa što već prije nije oteo od njih”, rekao je. “Svjetina se oduvijek ponašala na ovaj način – uvijek je bila otvorena za primanje mita”.
Furio Radin: ‘Apsolutno očekujem od HDZ-a da i oni podrže ovaj prijedlog SDP-a’
Klijentelizam nije isto što i korupcija, ali je korijen svake korupcije. I to vrlo raširen u Hrvatskoj. Kao “mecena” ovdje u pravilu nastupa stranka ili stranački moćnik: Klijentela su tzv. “uhljebi”, ljudi koji su svoje sinekure ostvarili ne kompetencijama i zaslugama, već preko veza i poznanstava – onako kako je to desetljećima fukncioniralo u socijalizmu, pa preneseno dalje u lažni, klijentelistički kapitalizam.
Tako se stvaraju mreže interesnih sfera, međusobne ovisnosti i zaštite, koje funkcioniraju po sistemu “quid pro quo”, odnosno “ja tebi ti meni”. Takve mreže guše kompetentne i sposobne, generiraju negativnu selekciju, i onemogućavaju poštenje u politici jer, ako pošten čovjek zabunom i dođe na vlast, previše je onih dolje koji očekuju da im se da “njihovo”: Tako korupcija postaje dio sistema, način života, a pošteni poslovi bježe u druge države.
Klijentelizam postoji i u medijima
Klijentelizam funkcionira i u medijima, naročito u bivšim komunističkim zemljama gdje su novinari nekoć u pravilu bili režimski, pa su kasnije morali potražiti nove gospodare i nove sponzore, koji će im omogućiti financijsku sigurnost u zamjenu za medijske spinove u njihovu korist. Zato su mediji uvijek učinkovito sprječavali stvarnu tranziciju, a privatizacija – koja u Hrvatskoj nikad stvarno nije provedena – progašena velikim zlom, jer kad bi se stvarno provela, klijentelističke koruptivne mreže bi ostale bez humusa na kojem se hrane i rastu, bez državne imovine koju političari daju svojoj klijenteli na upravljanje, od postavljanja direktora “javnih poduzeća” do zapošljavanja običnih radnika mimo procedure.
Stvarna privatizacija i otvorenost gospodarstva su dobar prvi korak u suzbijanju klijentelizma, no nisu dovoljni, potrebne su i promjene u sustavu demokratskih izbora kako bi se što više onemogućilo reizbor klijentelističkih mreža, kojima je stvarna demokracija smrtni neprijatelj. Zato je dobro da je Stier jasno, među prvima od političara, progovorio o rak rani hrvatske demokracije, klijentelizmu. Njega smo, kaže, odbacili 1990. ali upozorava i kako naslijeđe tog bivšeg sustava živi i danas. I živjet će dok god se neke stvari u načinu funkcioniranja politike i političkih elita u Hrvatskoj ne promijene.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
