U četničkom pokolju 1942. u Kozici i drugim mjestima Biokova poklano je na kućnom pragu službeno 141 osoba: žena, djeca, starci, tri katolička svećenika. Neslužbeno, broj ubijenih Hrvata je puno veći.
O ovom zločinu četničke vojske nad Hrvatima u Dalmaciji za vrijeme Titove Jugoslavije se šutjelo, a nije ni proveden kazneni postupak protiv zločinaca. Baš kao i za mnoge zločine u Domovinskom ratu. Svjedok pokolja Dobroslav Ravlić, tada dijete, tvrdi da su ljude nakon rata uvjeravali da su Hrvate pobili pripadnici vojske NDH, a ne četnici Draže Mihailovića.
> Zašto se u Jugoslaviji nije spominjao najveći četnički zločin nad Hrvatima u Dalmaciji?
Svetim misom zadušnicom te polaganjem cvijeća kod spomenika u Kozici, 29. kolovoza počelo je obilježevanje 80. obljetnice četničkog pokolja u Zabiokovlju.
Događaju nisu nazočili predstavnici Sabora, Ureda predsjednika Republike i Vlade, Županije splitsko-dalmatinske ni Grada Vrgorca Došlo je samo dvoje gradskih vijećnika vladajuće Nezavisne liste mladih s vijencom, piše slobodnadalmacija.hr
Nitko od vlasti RH nije došao
Dvadesetak mještana Kozice i okolnih sela, na čelu sa fra Željkom Štrbcem okupilo se kod obilježja, pomolilo, položilo cvijeće i zapalilo svijeće, zatim se uputilo u župnu crkvu na svetu misu. Tomislav Miočević, bivši predsjednik Mjesnog odbora Kozica, nakon molitve pročitao je dva pisma u kojima je žestoko prozvao gradsku i državnu vlast.
– Prošlost ne možemo promijeniti, a možemo li barem sadašnjost učiniti podnošljivijom? Ovi ljudi su pobijeni samo zato što su bili katolici i Hrvati, a danas ovdje ne vidimo nikoga od državnog vrha, ni premijera, ni predsjednika. Da ih je vrgorski gradonačelnik pozvao možda bi i oni došli, a možda i ne bi, poglavito nakon Pupovčeve izjave kako Srbija mora dizati optužnice kada to Hrvatska neće.
(…)
Strašan četnički pokolj
Prema riječima starijih mještana, u strašnom zločinu stradalo je 270 nevinih žrtava iz zapadnih sela Vrgorske krajine, dok službeni podaci govore da je stradao 141 mještanin.
> Četnički major Petar Baćević – U Makarskoj smo zaboli srbijansku zastavu u more i pobili Hrvate
No, dugo godina su pokolj stanovnika Zabiokovlja i njegovi počinitelji bili predmet prijepora, pa tako se i s brojem žrtava manipuliralo.
Potkraj kolovoza 1942. godine, tijekom operacije “Albia” koju je fašistička talijanska vojska organizirala protiv biokovskih partizana, četnici su uz pomoć Talijana upali u Dubravu, Dragljane, Vlaku, Kozicu i Rašćane, popalili sve kuće redom, te poubijali muškarce, žene, djecu i svećenike. Prema riječima preživjelih svjedoka, zločin su počinile postrojbe pod vodstvom četničkog majora Petra Baćovića.
Regrutirani krvnici kao i njihov zaposvjednik bili su s područja istočne Hercegovine, koje su Talijani doveli i propustili preko svojih položaja u Velikom Prologu i Ravči do Dubrave, na teritoriju NDH (2. zona pod talijanskim utjecajem), gdje je počeo pokolj koji je trajao nekoliko dana.
Paljene su crkve, kuće i staje, a osim trudnica i staraca ubijena su i tri svećenika: fra Ladislav Ivanković (kozički župnik), don Ivan Čondić (rašćanski župnik) i don Josip Braenović (župnik Župe Biokovske).
Najkrvaviji dan vrgoračke povijesti
To je bio najkrvaviji dan u novijoj vrgoračkoj povijesti, ali i jedan od brutalnijih četničkih zločina tijekom Drugog svjetskog rata na području Dalmacije.
– Tada se nadaleko čuo miris paljevine, miris krvi nevine djece, staraca, trudnica i muškaraca u najboljoj snazi. Zločin je počinjen iz mržnje – kazao je Dobroslav Ravlić, koji je kao dijete svjedočio je četničkom pokolju, a poslije je to sve opisao u svojoj knjizi.
Još uvijek, kada mu to zdravlje dopusti, dođe s bijelom ružom i pokloni se žrtvama.
– Major Baćović je zapovijedao s akcijom i bio na izravnoj vezi s Dražom Mihailovićem, tada je u Kozici zapaljeno 397 kuća i staja, ukupno oko 85 posto objekata. No, dugo se među ljude gurao mit da je odgovornost bila na ustašama, tek se devedesetih godina počelo otvoreno pričati kako su ovo napravili četnici – istaknuo je Ravlić.
U četničkim dokumentima ostalo je pismo koje je Baćović nakon završetka akcije uputio Mihailoviću:
– Vratio sam se s puta po Hercegovini. Četiri naša bataljuna, oko 900 ljudi, krenuli su preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili na more kod Makarske. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo oderano. Prvi put posle sloma poboli smo srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 - kako se četnički pokolj prešućivao ili pripisivao ustašama koje nisu bili prisutni?){kind=link}