Revolucionar Che danas je lik na majicama proizvedenim ropskim radom djece u Kini, u tvornicama u kojima nema ni radničkih prava ni radnog vremena, i koje se prodaju za 19,99 dolara djeci kapitalizma koja “briju” na komunizam: Ništa ne vrišti “globalni kapitalizam” kao takva jeftina pamučna majica sa slikom. A slična sudbina, da postane “brand” na kom kapitalisti zarađuju novac, sad prijeti i najvećem sinu: stanovita kineska poduzetnica, osnivačica tvrtke Z-Run Well Ton koja, sudeći po medijskim naslovima, nije slučajno u delegaciji koja je u posjetu Hrvatskoj – ta tvrtka je već poslovala u Hrvatskoj, bi navodno otkupila partijsku školu u Kumrovcu, danas zapravo ruševinu, i napravila od Kumrovca turističku meku za kineske i druge Titonostalgičare, a od Tita nešto poput Elvisa.
Želi li kineska bogatašica kupiti zgradu u Kumrovcu iz ‘poštovanja prema Titu’?
Gospođa Jiang Yu je krupni kapitalist, suvlasnica i osnivačica korporacije koja se bavi ulaganjima, građevinom, trgovinom, prehrambenom industrijom, poljoprivredom, kulturom, rudarstvom, zdravstvenim uslugama, nekretninama, energetikom, financijama i logistikom. Tvrtka posluje u čak 13 zona slobodne trgovine u Kini, uključujući Šangaj i Guangdong. Slobodna trgovina, krupni kapitalisti, i ikona komunizma, kako to ide zajedno? Sasvim lijepo, ako pitate kineske komuniste: Većina kineskih multimilijardera su članovi Centralnog komiteta, i paze da se u Kini nikad ne uvedu radnička prava kakva postoje na zapadu.
Komunistički raj za bogate
Ali kako im je komunizam na neki perverzan način omogućio da postanu krupni kapitalisti, i kako je Kina do pred tridesetak godina bila zatvorena zemlja u kojoj se nisu prikazivali američki filmovi ali jest “Valter brani Sarajevo”, koji je tako za Kineze postao ono što je za nas u Jugoslaviji tada bio Bruce Lee, tako je i Tito za kineske tajkune nostalgična uspomena na vrijeme kad nisu imali ništa, i kad su stvarno radili za šaku riže, ali su bili mladi.
(VIDEO) U sjeni kineskog premijera: Gospođa Yu stigla u Kumrovec kako bi ‘oživjela’ Političku školu
A vjerojatno gospođa Yu ima simpatija za Tita i po drugoj osnovi: I njemu je komunizam omogućio da postane krupni kapitalist, da ima dvorce, ladanjska imanja i vile s brojnom poslugom, podzemne gradove, jahtu od 150 metara koja je službeno figurirala kao brod za obuku JRM, a u stvarnosti je služila da bi se mogao naslikavati po svijetu s nesvrstanim prijateljima u rasponu od kanibala poput Idi Amina do Saddama i brata Moamera, da ima u garažama preko sto luksuznih Rollseva, Cadillaca, i čak šest primjeraka tzv. “Diktatorwagena”, Mercedesa 600, više od svih ostalih diktatora kojima je taj automobil bio obavezan dio imidža, uz bijelo generalsko odijelo s epoletama i šiltericom i crne sunčane naočale.
Uglavnom, ona ima ideju o nekoj vrsti zabavnog parka na temu Tita, u Kumrovcu, na kojem bi, kaže, možda mogla zaraditi. Nešto kao Titoville ili Titoland, tematski park kakvi postoje na zapadu na temu Elvisa, ili dinosaura. Takvih je inicijativa, doduše, bilo i prije ali se niti jedna nije primila: Svojevremeno je gradonačelnik Rijeke Obersnel otkupio “Galeba” iz rezališta s idejom da će tamo urediti muzej, i da će kineski turisti u dugim redovima čekati ispred broda i plaćati ulaznice kako bi vidjeli gdje se to Drug Tito družio sa Sophiom Loren i holivudskim zvijezdama, kao neka vrsta superstara među komunističkim diktatorima.
Od toga na kraju nije bilo ništa, Kinezi za sad nisu pokazali nekakav interes da ulože novac u Galeba, a niti da masovno posjećuju Rijeku kako bi ga vidjeli, niti ima naznaka da će se to promijeniti kad i ako Obersnel uspije naći novac za brod (vjerojatno se u međuvremenu pokušao javiti kineskoj delegaciji kako bi užicao novac).
Ideja koja i nije nova
No inicijativa gospođe simboličnog prezimena – Yu – nije prva takva o ulaganju u Kumrovec kao rodno mjesto “Najvećeg sina”. Pred pet godina, Večernji je list pisao kako će Chinese – Southeast European Business Association pomoći Kumrovcu u pronalaženju kineskih investitora za projekte. Uskoro će, pisali su, biti potpisan i memorandum o izgradnji turističko-rekreacijskog znanstveno-studijskog centra Kumrovec i spomen-parka Josip Broz Tito. Projekte je u Kini u ime Općine Kumrovec zainteresiranim investitorima trebalo prezentirati izaslanstvo CSEBA-e.
No CSEBA nije bio nikakav veliki kineski investicijski fond, kako bi se iz teksta moglo pomisliti. CSEBA je bila registrirana u Zagrebu, u ulici Ivana Lučića, a kao kontakt osobe su bili navedeni “Milica” i “Siniša”, koji očito nisu Kinezi. Pa ako već tada Kinezi, na Obersnelovu žalost, nisu bili zainteresirani za uložiti stotinjak milijuna dolara da Galeb ponovo zaplovi i pronese slavu Jugoslavije svjetskim morima, možda su zainteresirani za Kumrovec, ponadaše se jugonostalgičari. Jer, kad god se spomene najveći sin, njima se oči zacakle, pa je tako i satira slovenskog autora tzv. “lažnih dokumentaraca”, humorističnog žanra srodnog “vijestima” iz “Newsbara” ili američkog “Oniona”, o tome da je Tito imao svemirski program i prodao ga Amerikancima koji, onako nesposobni, nikad ne bi sami razvili nešto poput programa Apollo, shvaćena krajnje ozbiljno, a Jutarnji je o tome pisao bar desetak puta kao da je istina.
Naravno, tada od ulaganja u Kumrovec nije bilo ništa, kao ni u Galeba, ali sad su opet srca Titovih pionira zatitrala i sve ostalo u vezi posjeta kineske delegacije je palo u sjenu! Lako za nizinsku prugu, lako za oživljavanje mrtve luke Rijeka, što će to nama, ali dajte vi nama oživite spomen na Tita, braćo i sestre Kinezi!
Kako bi trebao izgledati Titoville?
Možda ideja i nije loša, možda od Kumrovca stvarno treba napraviti nekakav tematski park. Komunizam je ionako bio siv i dosadan, pa bi ga trebalo obojiti, učiniti veselijim. Ali opet, tako da onima starijim Kinezima koji još pamte komunizam pobudimo sjećanja na mladost.
Recimo, na ulazu bi za početak morali čekati u redu bar tri sata za kartu, jer je brkata i neljubazna gospođa na šalteru na pauzi za gablec od 11 do 2. Kad bi došli na šalter, ona bi ih, rašpajući nokte, pogledala kroz naočale s “mačje oči” okvirima, i istresla se na njih: “Idite na šalter broj pet!”. I nastavila žvakati sendvič s parizerom, od polubijelog “Klarinog”. S šaltera broj pet bi ih poslali na kat, a onda opet gospođi s parizerom i “mačje oči” naočalama.
Nakon šetnje po dva-tri šaltera, na kraju biste ipak dobili svoju kartu. Otisnutu na socijalističkom papiru, onom koji ostavlja olovo na rukama. Potom bi vas do hotela vozio turistički vlakić, kojeg biste čekali pola sata, kao što smo nekad čekali autobuse u Novom Zagrebu, a potom bi došla tri odjednom. I svi bi nagrnuli u onaj prvi. A on bi krenuo tek kad dovoljan broj ljudi visi s vrata u grozdovima, držeći se jedni za druge. A možda bi se mogla uvesti i neka varijanta “par nepar” sistema, pa neka Kinezi svaki drugi dan pješače.
Vodič bi mogao biti živahni starčić Joža Manolić, koji bi mogao Kinezima pričati bajke o jedenju kore drveća i prelasku smrznutih potočića i rijeka te herojskim borbama protiv “domaćih izdajnika” i uz Staljinovu sliku. Mogao bi doduše slagati da je bila Maova. Nema veze što je Mao došao u priču tek dosta iza rata. Kao da se Kinezi toga sjećaju. A u podrumima partijske škole bi se moglo organizirati, za sve one koji stvarno žele osjetiti pravi komunistički ugođaj iz vremena informbiroa, ispitivanje s lampom u oči, uz nadoplatu.
Od atrakcija moglo bi se napraviti i luna park na temu Druga Tita. S kućom socijalističke strave i užasa. Gdje bi se moglo vidjeti radnike u lancima, krvoločne kapitaliste kako izviru iz mraka, a u tunelu usred mraka bi sjajila zvijezda petokraka i, na izlazu, goste bi dočekivalo svjetlo lice Druga Tita, svjetlost na kraju tunela, kraj svih muka radničke klase. Naravno, prava strava bi bila kad bi sred tunela nestalo struje. Redukcija.
Aleja Idi Amina i Terme „Brat Moamer“
Za turiste iz Kine bi se također moglo organizirati gledanje TV dnevnika u kom će se hvaliti rezultati petoljetke, brojiti tone žita i čelika, hvaliti napore radnika Uljanika koji su usprkos objektivnim teškoćama uspjeli isporučiti naručeni brod sa svega godinu dana zakašnjenja. Mesić bi mogao i pričati viceve turistima. Mogao bi se napraviti i mali hotel u kom bi Kinezi odsjedali, naravno s jednim katom rezerviranim za tajnu policiju, katom do kog ne vode liftovi i koji oficijelno ne postoji, kako je nekoć bilo u SSSR-u. Hotel bismo mogli namjestiti u autentičnom socijalističkom stilu, s Jugovinil stolicama, pokvarenim televizorom Rudi Čajavec u TV sali (bez televizora u sobama, naravno), s ventilatorima umjesto klime.
Objekti bi se mogli zvati po našim dragim nesvrstanim prijateljima: Hotel Đulijus Njerere, Terme Moamer Gadafi, Restoran Mobutu Sese Seko, a središtem tematskog parka bi mogla prolaziti aleja Idi Amina. Gostima bismo za doručak mogli posuživati kriške kruha, pecivo je suviše kapitalističko, mesni narezak, buco sir, i obavezno salamu zelenkaste boje koju mesne prerađevine dobiju kad dulje vremena zbog redukcija nema struje pa ne radi frižider. Od pet stvari na meniju za ručak trebalo bi imati samo jednu, a konobare obučiti da kineskim turistima tumače čega sve nema i zašto je nestalo. A mogli bismo predložiti gospođi Yu i da se cijeli zabavni park “Titoville” sagradi omladinskim radnim akcijama, što bi svakako smanjilo troškove.
U Kumrovcu bi se moglo sagraditi i stadion s 50.000 mjesta, to će se lako napuniti kad Kinezi navale, na kom bi se u svibnju organizirao slet za Titov rođendan, uz Balaševića koji bi pjevao “Računajte na nas” i Brenu koja bi pjevala “Jugoslavenku”. I naravno uz male Kineskinje koje plešu i pjevaju “Druže Tito mi ti se kunemo”. Kao vrhunska atrakcija mogao bi se pojaviti Maršal osobno, mogao bi ga glumiti Rade Šerbedžija. Štafetu bi mogla predati Maja Sever u plisiranoj plavoj suknjici i bijeloj bluzi, i s titovkom na glavi, kao prava pionirka.
Totalitarizmi nisu zabavni
Šalu na stranu, koliko god je o Titu tijekom godina i desetljeća nakon njegove smrti stvorena slika kao o “veselom diktatoru”, koji je ostavio narodu blagostanje koje smo kasnije prokockali – iako je u stvarnosti iza sebe ostavio bankrotiranu i prezaduženu državu s gubitaškom ekonomijom i premreženu korupcijom na svim razinama, a druga je stvar što se mi od tog naslijeđa nismo daleko odmakli – istina je da je on bio komunistički diktator, i to vrlo surov komunistički diktator koji nije prezao od masovnih likvidacija, revolucionarnog terora, masovnih čistki, osnivanja konc logora poput Golog otoka, slanja intelektualaca poput Vlade Gotovca ili Franje Tuđmana u zatvor, uz dugogodišnje zatvorske kazne, zbog “verbalnog delikta”.
To što je on liberalizirao svoj režim zadnjih godina, ne bi trebalo značiti mnogo. Nikom ne pada na pamet u Aushwitzu, ili u “Vučjoj jazbini” u Alpama, napraviti tematski park “Kod veselog Adolfa”, zar ne. U Hrvatskoj je jasno zabranjeno isticanje simbola totalitarnih režima i pokreta, a nema boljeg simbola komunizma kao totalitarnog režima od Tita kao takvog: Ako je netko simbolizirao komunizam u Jugoslaviji, to je Tito.
Sad, možemo se pitati zašto se s tim svim ne bismo opušteno sprdali, ili zašto ne bismo dozvolili onima koji vole Tita da ga slave. Pa zato jer postoje žrtve tog režima, jednostavno. Postoje njihova djeca i unuci. Postoje ljudi kojima je Titov režim nanio zlo i nepravdu. Uostalom, kad smo spomenuli Manolića, optužnica protiv njega je sadržala stravična svjedočanstva o mučenjima i ubijanjima zarobljenika nakon rata, doslovce sadističkom iživljvanju, pa ipak, čovjek za kog svi znaju da je kao šef komunističke tajne policije u vrijeme poratnog terora bio zadužen upravo za provođenje tog terora, u Hrvatskoj mirno proživljava starost bez da se pravosuđe oko toga previše uzbuđuje.
Zato bi možda ipak netko trebao poručiti gospođi Yu i onima koji sanjaju takav spomen-kompleks da je u civiliziranom svijetu, pa i Hrvatskoj, slavljenje diktatora i masovnih ubojica nezakonito, a i neukusno. No u Hrvatskoj, na žalost, svijesti o tome baš i nema. A Kina je, kao komunistička diktatura koja je postala izlog liberalnog kapitalizma, priča za sebe. A koliko je uopće njena namjera ozbiljna, a koliko tek kost bačena u medije da bi se na nju upecali lakovjerni i da bi se lakše progurali stvarni interesi Kineza, koji idu u nekom drugom smjeru, je druga stvar.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
