Jutarnji list objavio je članak naslova “ULIČNI ART Razgovor s autorom: Otkrivamo tko stoji iza duhovitih grafita koji su preplavili Zagreb”, u kojem autorica Patricia Kiš za grafite s porukama ‘Pusti selo neka priča’, ‘Glavu gore’ na pročeljima zagrebačkih zgrada navodi kako su to ‘duhoviti aforizmi autora umjetničkog imena Nebitno’.
“Njegov najpoznatiji grafit “Glavu gore” koji se nalazi iznad Dolca te na zgradi na glavnom zagrebačkom trgu, nastao je prije nekoliko mjeseci, i zasigurno je grafit o kojemu se najviše razgovaralo u posljednje vrijeme, koji se najviše dijelio po društvenim mrežama.”, navodi Jutarnji. Autorica dodaje kako se njegovi grafiti nalaze diljem Zagreba na javnim površinama, stambenim kućama te zgradama što joj nije sporno.
“U jednom zagrebačkom pothodniku stoji “Ni pod razno.” Na velikoj ogradi ispred stambene kuće “Pravo mjesto za veliki natpis”. Na dnu žute zgrade u centru Zagreba “Gle ovo.” U Vlaškoj ulici, na dnu Zakmardijevih stuba, stoji “Stepenicu po stepenicu.” Na jednom od prometnih znakova koji upozorava na djecu “Trči brate trči”. Na zidu već jedne poprilično išarane zgrade “Pusti selo neka priča…Jedan od njegovih radova je ispisan crvenim slovima na zebri, u samom centru Zagreba, u neposrednoj blizini HNK.”
Osim Jutarnjeg, i Slobodna Dalmacija je u članku naslova “E, to ti je prava ljubav: duhovitim grafitom u centru Splita redefinirali brak”, istaknula neukusan grafit na zgradi i dala medijski prostor vandalima.
“Dok su se Željka Markić i njezini pobornici pobrinuli da službena ustavna definicija braka bude ‘životna zajednica žene i muškarca’, nepoznati splitski autor odlučio je da je primjerenije brak proglasiti ‘zajednicom čovjeka i frižidera’, a naša čitateljica je njegov grafit zabilježila kamerom.”, napisali su u Slobodnoj.
I portal dalmacijanews.hr 2016. godine objavio je članak “Duhoviti grafiti preplavili Split: Pogledajte što nam autori grafita poručuju” u kojem su uz fotogaleriju grafita diljem Splita naveli:
“Što god netko mislio o estetskom karakteru takvih grafita, svakome se barem jednom dogodilo da nas je sadržaj nekog grafita napisanog na zidu, fasadi ili drugdje dobro nasmijao i “popravio” nam dan.”
Šalje li autor grafita duboku poruku ili uništava imovinu i javne površine?
Grafiti se smatraju sastavnim dijelom urbane kulture i načinom umjetničkog izražavanja, no crtanje i pisanje po zidovima svakako nema umjetničku vrijednost te se smatra vandalizmom. Istraživanja pokazuju da grafiti uništavaju imovinu, smanjuju joj vrijednost, nepovoljno utječu na atraktivnost, ali i ohrabruju mlađe adolescente na devijantno ponašanje.
Likovni kritičar Francesco Bonami analizirao je grafite u Milanu, Rimu i Napulju, a njihove autore svrstao u nekoliko kategorija: umjetnici (čiji crteži su originalni, oslikani umjetničkom rukom), karikaturisti (uglavnom banalni i stereotipni), imitatori (najčešće ružna kopija Kleeja, Miroa ili Warhola, poput grafita u Napulju), egzibicionisti (čine sve kako bi bili zamijećeni i ostavili trag, najčešće velikim potpisom nadimka, koji je posljedica nekritičnog narcizma), pisci poruka (uglavnom neoriginalni; uspoređuje ih s fotoaparatom i poručuje im da uče iz reklama, ako žele biti originalni) i vandali (neuksuno išarani stereotipni kvazicrteži bez imalo kreativnosti, često u povijesnim dijelovima grada).
Uličnim se umjetnicima povremeno daje prostor koji mogu oslikati. Najpoznatijom zagrebačkom podlogom za crtanje smatra se zid Hrvatskih željeznica u Branimirovoj ulici. Prvi put oslikalo ga je dvadesetak umjetnika u povodu Univerzijade, 1987. godine. U sklopu akcije protiv zlouporabe droge zid je ponovno oslikan 1999., a potom i 2010. godine, u sklopu manifestacije Muzej ulične umjetnosti.
Koliko se godišnje izdvaja za uklanjanje grafita?
U središtu Zagreba gotovo da ne postoji zgrada koja nije barem djelomično uništena i išarana, porukama, ljubavnim potpisima, natpisima, porukama mržnje i nedoličnim crtežima. Prema istraživanju gradskog Instituta za turizam kao dva najveća nedostatka Zagreba ističu se stare fasade i grafitima uništena pročelja zgrada, zbog čega je prije nekoliko godina održan okrugli stol na kojem je istaknuto “umjetnost da, vandalizam ne”.
U skandinavskim zemljama roditelji plaćaju uništavanje tuđe imovine – fasada, a grafiteri su dobivali za nagradu stotine sati društveno korisnog rada – čišćenje grafita. U Rimu novčane kazne za vandalsko grafitiranje iznose do 1000 eura. U Chicagu postoji besplatna služba za građane koja čisti fasade. Amsterdam ima svoj gradski tim koji se svakodnevno bori protiv grafita, plakata, reklama i sličnog.
DW navodi kako grad Bonn oko 90.000 eura godišnje izdvaja za uklanjanje nedozvoljenih grafita, što je otprilike cifra koju i grad Zagreb godišnje utroši na čišćenje grafita i to samo s velikih trgova.
Kazna za grafite u markama
Zakon je po ovom pitanju dosta staromodan i po visini novčane kazne koja je niska i po zatvorskoj kazni koja je možda previsoka. Kazne za narušavanje javnog reda i mira u što spada grafitiranje regulirane su zakonom koji datira još od 1975. godine.
Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira propisuje kao prekršaj “tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi ili tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža, remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 300 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana”.
Također i Kazneni zakon RH tretira grafite kao kazneno djelo oštećenja tuđe stvari i propisuje kaznu zatvora i do dvije godine, odnosno ako je šarano iz niskih pobuda ili je šteta znatna – od šest mjeseci do pet godina. No, prema našim saznanjima, dosad još nitko u Hrvatskoj nije osuđen na zatvor.
“Kod vandalskih grafita procesuiranje ovisi o njihovoj kvalifikaciji, da li se radi o prekršaju ili kaznenom djelu, a to se pak utvrđuje u svakom pojedinačnom slučaju, ovisno o nizu elemenata kao što je sadržaj grafita, mjesto nastanka, veličina, o kakvoj se vrsti izmjene pošarane površine radi, je li došlo do stvarne i značajne promjene površine i slično. Najčešće postupanje policije u slučajevima vandalskoga grafitiranja je nakon dojava građana koji se smatraju oštećenima”, kažu u Policijskoj upravi zagrebačkoj.
“U slučaju da se počinitelja takvog prekršaja zatekne na licu mjesta, policija izdaje prekršajni nalog sukladno Prekršajnom zakonu, uzimajući u obzir olakotne, otegotne i druge okolnosti ili Prekršajnom sudu protiv počinitelja podnosi optužni prijedlog”, objašnjavaju u PUZ-u.
Nadalje, članak 235. Kaznenog zakona propisuje da će se kaznom zatvora do dvije godine kazniti onaj tko “crtežima ili natpisima neovlašteno mijenja izgled zidova, motornih vozila ili drugih površina”.
“Da bi se radilo o kaznenom djelu, mora se raditi o značajnijoj izmjeni površina, a ne neznatnoj izmjeni crtežima ili natpisima. U tom slučaju policija provodi kriminalističko istraživanje kaznenog djela i po utvrđivanju osnova sumnje podnosi adekvatno izvješće, odnosno kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu “, rekli su u Odnosima s javnošću PUZ-a.
Jedino kad su u pitanju grafiti neprihvatljivog sadržaja – čiji sadržaj predstavlja uvredu, uznemiravanje javnosti i slično – policija zahtijeva njihovo hitno uklanjanje.
U svijetu postoje uspješni primjeri upravljanja i prevencije grafitiranja, no kod nas su ti pokušaji tek u začecima. Grad Zagreb je 2015. godine donio Akcijski plan za sprječavanje vandalskog grafitiranja, tako da i kod nas postoji prepoznavanje problema, no čini se da nedostaju znanja kako problemu pristupiti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
