NASCITURUS – onaj koji će biti rođen: još u rimskom pravu nerođeno dijete se tretiralo kao čovjek

U današnje vrijeme čini se da neke donedavno razumljive i nesporne stvari nažalost postaju vrlo sporne. Tako se postavlja pitanje i takozvanog prava na abortus (pobačaj). U doslovnom prijevodu riječ abortus znači “pravo izbaciti nerođeno dijete”. Još od rimskog prava, odnosno, u vremenu kada su znanost i medicina bili na kudikamo nižim granama, dostignućima i spoznajama, rimskim pravnicima nije bilo sporno da se u utrobi majke nalazi živi, još nerođeni čovjek, dakle, čovjek koji čeka svoje vrijeme izlaska, pa su tako odredili zakonsku normu po kojoj su štitili njegova imovinska prava, Nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de eius commodis agitur ili Zametak se smatra već rođenim ukoliko je riječ o njegovim interesima. I danas ovo pravo vrijedi u nasljednom pravu Republike Hrvatske, čl. 214. važećeg zakona o nasljeđivanju, cit.: “Ako se očekuje rođenje djeteta koje bi bilo pozvano na nasljedstvo, ostavinski će sud o tome obavijestiti tijelo nadležno za poslove skrbništva.”

Dakle, ono što se ovdje želi reći jest da kada su u pitanju manje bitna prava djeteta, iako su bitna jer se izričito navode u zakonskim odredbama, de facto (i de iure) pravo na život tog istog djeteta označeno je kao manje bitno, koje dijete stječe tek rođenjem, kao da nije živo u utrobi majke.Time dolazimo do apsurda, kada uzmemo u obzir da Ustav kao temeljni pravni propis člankom 21. jamči pravo na život. Time apsurd postaje jos veći, jer Ustav je tu jasan kada određuje: “Svako ljudsko biće ima pravo na život”. Dakle, ima pravo na život neovisno o tome je li njegova majka za ili protiv njegova života. Međutim, sada se pojavljuje paradoks da jedan niži pravni propis određuje da nema svako ljudsko biće pravo na život, nego samo ako mu to dopusti neko drugo ljudsko biće, u našem slučaj – majka.

Propis koji uređuje kada se može u Hrvatskoj ubiti nerođeno dijete jest Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece donesen za vrijeme Jugoslavije, davne 1978.g.

Pojmovno se govori o prekidu trudnoće, a ne o ubojstvu ljudskog bića. Znam da će pojedini pravni stručnjaci proturiječiti ovakvom razmišljanju, ali modus operandi za ovaj krvni delikt pojmovno je određen kao medicinski zahvat, a ubojstvo je označeno kao prekid tudnoće. Pojmovno različito, ali značenjski isto.

I ovaj je zakon ipak odredio neke granice, pa tako ako ljudsko biće poživi više od tri tjedna, onda ga se ne smije ubiti ili abortirati, odnosno izbaciti (u smeće). Kada su znanost i medicina kao nesporne i neupitne činjenice utvrdile da život nastaje začećem, odnosno da ljudsko biće nastaje začećem, onda je nejasno zašto se neko ljudsko biće smije ubiti, a drugo ne, odnosno kako čovjek s tri tjedna života ima pravo na život, a čovjek koji ne navrši tri tjedna nema to pravo te ga se može ubiti na zahtjev treće osobe – majke.

Zaključno, da se praktički pojednostavi, u čemu je razlika između nerođenog ljudskog bića koje je napunilo 3 tjedna i 1 sat života od onoga kojemu nedostaje taj 1 sat do 3 tjedna života kako bi imalo pravo na život? Gdje je tu zaštita od diskriminacije djeteta u odnosu na ono koje se začelo 2 sata prije njega? Po čemu je ovo prvo vrjednije od ovog drugog? Zašto jedno ima pravo živjeti, drugo nema?