Najbolje je prvu godinu mandata predsjednika Vlade g. Andreja Plenkovića procijeniti prema njegovim obećanjima iz kampanje. Tu možda nešto propuštam, a možda sam i pristran, ali kad bolje razmislim – zadivljen sam koliko je puno g. Plenković postupao po svojim obećanjima i koliko ih je ostvario.
Kako mjeriti, što je „nulta točka“?
Prije svega, treba držati na umu da je Plenkovićeva Vlada zatekla Hrvatsku u teškom i lošem stanju. Razlog tome nije samo katastrofalan rad Milanovićeve Vlade, on dolazi tek na kraju! Prije toga je povijesno zaostajanje u razvoju (neimanje države), II. svjetski rat s genocidom intelektualaca, vojnika, svećenstva i poduzetnika, 45 godina komunizma s uništenjem svakoga osjećaja demokracije, ljudskih prava, nacionalnoga ponosa i istinskoga rada, edukacije i upravljanja, razaranja u Domovinskom ratu, troškova obnove, gubitaka vrijednosti i vjere u kapitalističkom grabežu i korupciji, a onda i niz nekvalitetnoga upravljanja, lijenosti, neznanja i – uvijek i najvažnije – protunacionalnoga i protudržavnoga djelovanja, sebičnosti, neobrazovanosti i lijenosti, velike i pogubne lijenosti. To je dočekalo i sve prethodne Vlade, pa zapravo nema smisla te nevolje nabrajati i u prošlosti tražiti krivce; treba shvatiti otkud smo došli i kuda idemo i početi mjeriti od neke „nulte točke vremena“. U ovom slučaju, to je početak mandata Plenkovićeve Vlade, pa jedna godina vremena. Kad se tako gleda, može se reći da je Vlada radila izvrsno, u pravom strateškom smjeru i da je postigla iznenađujuće dobre rezultate, iako ne u svemu što je trebalo i što je mogla.
Dva su osnovna Plenkovićeva obećanja iz kampanje: popravljanje ekonomije i stabilizacija Vlade i općega političkoga ozračja u državi.
Popravljanje ekonomije
Ekonomija se popravlja toliko dobro i bezbolno da to nekako i teško vjerujem! Proračunski deficit nije samo ispod 3%, nego je i nestao i postao mali suficit. Javni dug se smanjuje – ne mogu zamisliti odakle! BDP se povećava, zaposlenost se povećava, nezaposlenost smanjuje, porezi se smanjuju (osim ugostiteljima, a tako i treba biti), izvoz raste, industrijska proizvodnja raste, novca ima za sve nesreće, nevolje, slabe i zaslužne, za Hrvatsku vojsku, Gorsku službu spašavanja, čak i za nelojalne pa i neprijateljske udruge, medije i ljude.
Držim da su tu velike zasluge skromnoga a velikoga stručnjaka g. Zdravka Marića. Zato ne čudi da ga slijepim bijesom i glupim optužbama žele srušiti SDP i Most. Njegovim odlaskom, računaju oni, oslabili bi Vladu u kvaliteti rada, a ne samo da je sramoti odlazak ključnoga ministra. To znači da im je važnije da padne Plenkovićeva Vlada, nego da država napreduje. No to smo ionako znali, još od saborskoga glasovanja o samostalnosti Hrvatske.
Stabilizacija Vlade i države
To je g. Plenković također postigao, možda ne savršeno, trajno i popuno kvalitetno, ali jest osigurao kontinuitet Vlade i ublažavanje političkih odnosa u državi. Platio je za to visoku cijenu – mučnoga (ali odlučnog i elegantnog) raskida s Mostom i koalicije s HNS-om. Problem je u tome što mu HNS nije nimalo lojalniji partner od Mosta, samo što se više boji raskida koalicije nego Most, s tim da se Most nije manje bojao zato što je hrabriji, nego zato što je politički nezreliji (tj. potpuno je nezreo).
Bili to Plenovićeva želja i djelo ili ne bili, činjenica je da je došlo do teškog intelektualnoga a onda i političkoga raspada lijevih. To što i kako radi SDP i njegove satelitske stranke postalo je tako jadno da se i u ljudi kojima su oni oporba nakon njihovih nastupa pojavljuju osjećaji tuge, stida, pa i intelektualnog i demokratskog zaprepaštenja.
G. Plenković za svoju „stabilizaciju“ plaća i cijenu pojave straha i sumnje u dijela svojih podržavatelja, koji se boje „izdaje“ nacionalnih interesa i mogućnosti da je on „igrač Bruxellesa“. Njihova je politička zrelost otprilike na istoj razini na koju je dospjela ona ljevičarska: neznanje, nezrelost, nerazumijevanje, ekstremizam i zgubidanstvo. Tu pripadaju i Most i Živi zid, ali u analizi bilo kakvih rezultata na državnoj razini o njima se nema što reći. S druge strane, g. Plenković niti jednom nije upao u zamku populizma, jer je pravi, školovani i nadareni europski političar i time moramo biti posebno zadovoljni.
Još dva obećanja
G. Plenković je u kampanji obećao i pravnu sigurnost i socijalnu pravdu. To su bile potrebne i plemenite težnje, a neke su stvari tu i napravljene, na primjer pošten i otvoren odnos sa sindikatima, stvarno razdvajanje politike i pravosuđa, jačanje socijalnih potpora svih vrsta, rad na demografskoj obnovi, popravljanje odgovarajućih zakona i sl., ali one su još daleko od završnog rezultata koji bi se mogao pozitivno vrjednovati kao što se to može s Marićevom poreznom reformom.
Pravne sigurnosti i socijalne pravde ne može biti bez ogorčene borbe protiv korupcije, nerada i neznanja (primjerenog biranja kadrova). Do te je točke dalek put i za prvu mu godinu mršave rezultate možemo tolerirati, ali ne ćemo nakon treće. Na toj točki g. Plenković može pasti na sljedećim izborima, usprkos svim dobrim rezultatima koje može postići.
Još dobroga rada
Ministarstvo Državne imovine se pokazalo jako potrebnim i korisnim. Ne čini se da će g. G. Marić spasiti puno upropaštenoga, ali istjerat će mnogo lisica iz brloga i smanjit će količinu sramotnoga nepočišćenoga državnoga smeća koje se nakupilo na upravljačkom neradu, pljački i korupciji. Sviđa mi se njegova postojanost i otvorenost i ovdje mu nudim pohvalu, ohrabrenje i zagrljaj na kraju uspješnoga mandata.
Ministarstva g. Medveda i g. Krstičevića rade izvrsno, što i ne čudi, jer su oni primjereno izabrani ministri: stručni, domoljubni, odani, pametni i hrabri. Njima te pozicije nisu bile „uhljebljenje“ ili „napredovanje u karijeri“, nego logičan nastavak onoga što su radili u slamanju srpske agresije. Tako se biraju ministri!
Ne znam dobro procijeniti strategiju, taktiku i rezultate većine drugih ministarstava, napose ne poljoprivrede, regionalnoga razvoja i europskih fondova, te onoga za demografiju, obitelj socijalnu politiku i mlade, koja su mi jako važna. Nije dovoljno biti bolji od prethodnika koji su bili katastrofalni; kriterij uspješnosti trebaju biti konkretni rezultati uspoređeni sa „zlatnim standardom“, tj. punom objektivnom uspješnošću.
Ne znam ni što radi Ministarstvo uprave, ali nisam zadovoljan ni onim što radi i što ne radi. U upravi leži jedan od nekoliko rakova suvremene hrvatske države i tu liječenje treba biti radikalno ili će uprava državu pokopati.
Promašaji
Dva su resora jako loša: zdravstvo i obrazovanje.
U zdravstvu ne samo da nije ništa učinjeno, nego se o njemu govori na krivi način: „treba više novca“. Toga novca nema, on ovisi o BDP-u, a ne o Vladi. Tajna popravka financijskoga stanja u zdravstvu leži u racionalizaciji, kontroli rada i trošenja i štednji koja se zasniva na stručnosti (dokazima). Procjenjujem da bi racionalan pristup troškovima u zdravstvu mogao uštedjeti i do 30% onoga što se danas troši. Ponovit ću što sam prije ovdje pisao – tri mjere koje se mogu uvesti u ponedjeljak ujutro: 1) kontrola radnoga vremena, 2) ukidanje kombiniranja privatnoga i javnoga (državnoga) rada i 3) zakon o darovima pacijenata, udruga i farmaceutskih tvrtki (engl. „sunshine act“) (http://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/22514-o-novoj-vladi-pesorda-kutlesa-marusic-borovcak-i-pavuna.html).
Neka mi g. Plenković ne zamjeri, jer sam ja njegov odani podržavatelj, ali za svoju politiku u znanosti i obrazovanju zaslužuje čistu jedinicu! Izravno je za tragediju odgovoran upravo on, jer je u oba slučaja izabrao ministre koji nisu mogli biti lošije izabrani. Ni Barišić ni Divjak nisu dorasli poslu kojim su zaduženi. Barišić je nešto bolje radio, ali njime je Plenković ljevici „otvorio bok“ toliko da ga je na kraju morao sam smijeniti. A „sramota je takvomu junaku džilitnut se ne pogodit cilja“. Gđa Divjak, u dimu galame oko školske reforme i maglici njezine fizičke privlačnosti, do sada nije izrekla ni jednu potpunu i suvislu rečenicu i nije napravila ni jedan znanstveno utemeljen potez. Navest ću (samo) dva njezina ključna „grijeha“, s tim da se oni broje g. Plenkoviću.
Prvi je da čini sve da zaštiti Jokićevu protuhrvatsku reformu obrazovanja
(https://narod.hr/hrvatska/prof-dr-sc-matko-marusic-rodna-ideologija-njezine-posljedice). U tome je otišla toliko daleko da ni najkvalitetnije ljude koji su joj se javljali za stručne skupine nije u te skupine uključila, nego je samo obnovila rad Jokićevih ljudi. Na pristojne, utemeljene i jasne kritike potpune promašenosti Jokićeve reforme (HAZU, npr.), koju ona nastavlja, odgovorila je – uvođenjem informatike u škole gdje su potrebne sasvim druge reforme. Najstrašnije od svega, za nju, g. Plenkovića, HNS i cijelu akademsku zajednicu jest to da se uopće više ne razmatra reforma visokoga školstva! Nju je nužno provesti, jer je to rani zahtjev EU i vrlo ozbiljna preporuka OECD-a; pokušao ju je uvesti, s tri odlična zakona, ministar g. Radovan Fuchs, ali su je spriječili lijevi i desni sveučilišni neradnici, a onda ju je SDP-on minstar g. Ž. Jovanović potpuno pokopao, prema naređenju partijskoga komiteta čiju je zabranu formulirao i prenio g. G. Flego, sdp-ovcima najpoznatiji marksistički mislilac. Dok ministar obrazovanja i znanosti, čiji politički bio da bio, ne krene oštro s reformom visokoga školstva, hrvatski građani moraju znati da se radi o korupciji, odbijanju modernizacije i izdaji europskih vrijednosti i hrvatskoga opstanka.
Na primjer, dok se, ne reformiraju hrvatski pravni fakulteti, ne može se popraviti stanje u hrvatskom pravosuđu.
Ima još promašaja
Strašni problem mirovinskoga sustava nije ni taknut. Ili jest? Nisam to primijetio. Uz zdravstvo, mirovinski je sustav prvi koji prijeti državnim stečajem. Ne znam što tu treba raditi, ali jedno znam: ne bi se smjelo bez odgovora ostavljati medijsku (oporbeno naručenu) kuknjavu o mizernim mirovinama: Naime, treba znati da je tek oko 15% hrvatskih umirovljenika napunilo puni radni staž. Možda otud treba početi? A to bi nas vratilo na korupciju u upravi, pravosuđu i zdravstvu, i – naravno – u upravljanju mirovinskim sustavom.
Povlačenje zakona o obitelji iz postupka pokazuje nedovoljno usklađivanje, marljivost i stručnost.
Povlačenje zakona o obitelji a onda njegova predaja neprijateljima obitelji na popravak jako me čudi i ne znam kuda to vodi. Što g. Plenković kaže na jasnu nakanu da u zakonu piše da je veza dvaju homoseksualaca obitelj? Svatko to može naslutiti u „popravljenoj“ inačici.
Strašne rane zdravstva, mirovina, nerada državne uprave i korupcije koja se ne smanjuje a pogubno bukti u pravosuđu ne mogu čekati treću godinu mandata.
Svakako moram i izravno upitati: „gospodine Plenkoviću, zašto u odnosu na Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina niste obnovili rad Ureda za istraživanje tih grobišta koji je ukinuo Milanović? U proračunu treba naći novac za istraživanja, primjerena pokapanja u primjerena groblja, za muzej i za odgovarajuću dokumentaciju.
Ocjena
U svojoj sam nastavničkoj karijeri ocijenio bezbroj studenata i profesora i uvjereno g. Plenkoviću za prvu godinu rada dajem velik broj ocjena, od čistih petica do čistih jedinica. Jedinice ne dopuštaju izračun sredine, ni aritmetičke niti političke. Petica iz jednoga predmeta ne može neutralizirati jedinicu iz drugoga. Kao što je mnogo stvari napravio dobro, on mora sve stvari napraviti dobro. Jer je dobar, ima mnogo dobrih suradnika i jer je stanje u Hrvatskoj dobro. No, ipak mogu reći da g. Plenković nije pao godinu niti je pao na popravni, nego da u drugoj mora upisati mnogo velikih obvezatnih predmeta. Na kraju drugoga mandata može postati blistav odlikaš, možda čak i blaženik – npr, u slučaju da ga tko iz očajne i očajničke oporbe upuca mržnjom iz očiju. Svetac ne će postati, jer za to bi bilo potrebno medicinsko čudo, a u njegovu slučaju to bi bilo da izliječi hrvatsko zdravstvo ili pravosuđe. A to mi, moram priznati, nije zamislivo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
