Najmanje stotinjak tisuća ljudi je bježalo. Vrlo je vjerojatno, čak izvjesno, da su mnogi od njih bježali zato što su prije toga počinili zločine, pa su bježali zbog opravdanog straha da bi mogli snositi posljedice jednog ili više zločina koji su počinili. Usput, da ne zaboravimo, u pravnoj je državi zločin samo ono što je kaznenim zakonom predviđeno kao kazneno djelo i u pravnoj državi svatko, ma koliko neki političar ili novinar tvrdio da je netko kriv, ima pravo da o njegovoj krivnji bez mržnje i naklonosti odluči slobodan i objektivan sud. Neki su, ni krivi ni dužni, bježali zbog jednostavnog straha da će biti ubijeni ili mučeni ili jednostavno zbog straha od onog što im se može dogoditi, iako taj strah možda objektivno nije bio opravdan.
Ali ljudi se rukovode strahom. Ne samo strahom, ali i njim. Često, i tada i prije toga i poslije toga i uvijek.
Ipak, je li strah ni krivih ni dužnih bio objektivno neopravdan? Prije nekoliko godina osobno sam čuo jednu ženu da je, u vezi s pobijenima na Bleiburgu i na križnom putu poslije Bleiburga, na televiziji rekla kako oni nisu bili žrtve, nisu bili nevini, nego im samo nije bilo suđeno. Ta žena zove se Vesna Pusić, No to je manje važno od njene psihe i psihe svake osobe koja tako razmišlja i koja može to reći. Što je time rekla? Rekla je da smije ubiti svakog koga ona misli da je opravdano ubiti. Da ona to smije. Ma kakav sud. Ma kakva obrana pred sudom. Ako ja, moje veličanstvo, mislim da je netko kriv, čemu uopće sud. I čemu uopće jedno od temeljnih pravila da je svatko nevin dok sud ne kaže da je kriv. Ako ja smatram da je kriv, imam pravo ubiti ga. Ona, dakle, zagovara ubijanje onih koje misli da treba ubiti, a sud i pravna država kod toga nisu važni.
> Sjećate li se što je Vesna Pusić izjavila o pokolju na Bleiburgu?
I ne bi to bilo tako strašno kad bi to bio stajalište samo Vesne Pusić. To što postoje i političari drukčijih nazora koji su, bar prema medijima, izgovorili „ako je kriv onda ćemo mu suditi“, jednako stavljajući svoje političko veličanstvo iznad suda, u vezi s Bleiburgom nije važno. Važno je nešto drugo. Prije par godina bio je neki skup tzv. ljevičara ili antifašista, nakon čijeg je završetka novinar ili novinarka razgovarala sa sudionikom. Gledao sam na televiziji. Izjavio je da je pri kraju drugog svjetskog rata ubio njemačkog vojnika nakon što je on podigao ruke i predao se.
Nisam nakon toga u medijima primijetio da bi DORH ili MUP reagirao. Nakon što je čovjek u mikrofon i kameru rekao da je ubio vojnika koji se predao, a gledatelji televizije to su čuli i vidjeli.
Moji prijatelji „ustaše“ koji ovo čitaju dosad su bili zadovoljni, a moji prijatelji „partizani“ i „antifašisti“ nezadovoljni. Pa da ih malo uravnotežim. Izvjesno je da bi mnoge koji su bježali prema Austriji i ozbiljan, nepristran i slobodan sud osudio za zločine. Jasno je da su mnogi koji su bili na strani vlasti NDH počinili kaznena djela predviđena kaznenim zakonom, tj. bili zločinci kako se to obično u širokoj javnosti opisuje. Pa u čemu je onda problem.
Problem je jednostavno u dvije činjenice.
U činjenici da su ljudi sa slovom „U“ na kapi i ljudi bez tog slova, bili oni odgovorni za neki zločin ili ne, poslije Bleiburga bili jednostavno pobijeni. Pobijena je ili suđena i uništena većina onih kojima je zalijepljena etiketa zločinca samo zato što nisu bili na strani „partizana“ odnosno „antifašista“. A tko je zapovjedio njihova ubojstva i tko ih je ubio? Partizani odnosno antifašisti. Kao što je onaj koji je to i javno rekao na televiziji prije par godina.
Druga činjenica koja predstavlja problem je činjenica da većini onih koji su vjerojatno zapovjedili i počinili zločine s petokrakom na kapi nikad nije suđeno. Zašto?
Prije no što iznesem svoje mišljenje o tome moram reći nešto što je vrlo jednostavna činjenica. Jednostavna činjenica ako smo ozbiljni, pravedni i rukovodimo se moralom i činjenicama. Znak na kapi ili pripadnost jednoj ili drugoj od zaraćenih skupina ne znači da je pripadnik te skupine bilo zločinac ili nevinašce. Niti „U“ na kapi ne znači da je čovjek koji je nosi nevinašce niti da je zločinac, a to ne znači ni petokraka na kapi. Antifašist, borac protiv Njemačke u vrijeme nacizma bio je i Staljin. Dakle, i on je bio antifašist kao i Josip Broz, Milan Basta ili Koča Popović. Pa što onda? To samo po sebi ne znači da nisu počinili kaznena djela, svakodnevnim rječnikom govoreći da nisu bili zločinci. To što se netko borio protiv fašizma ne znači da nije počinio jedan ili više kaznenih djela, svakodnevnim rječnikom govoreći to ne znači da nije bio zločinac. I to nije razlog da mu se zločin ili zločini oproste.
Prije 30 godina, 1990., daleko pretežna većina ustaša i „ustaša“ ležala je u grobu, bez suda ili poslije suda ili iz drugih razloga. Većina antifašista odnosno partizana nije, jer na kraju drugog svjetskog rata nisu bili pobijeni, nego su brojni od njih ubijali. Na način na koji se ustvari svojim stajalištem javno založila Vesna Pusić, a nejavno sigurno i mnogi drugi. Djece ustaša i „ustaša“ bilo je manje nego djece partizana odnosno antifašista, jer su ustaše i „ustaše“ nestali prije no što su imali djecu, a partizani odnosno antifašisti nisu.
Svatko ima nagon za preživljavanjem i održavanjem položaja, ugleda i dojma o sebi i svojim roditeljima i to je normalno ugrađeno u svakoga. I svatko u sebi nosi neki strah, bio on opravdan ili neopravdan. I većina je ljudi, bar u to vrijeme nosila u sebi uvjerenja svojih roditelja, baka i djedova. Svi su potomci partizana i antifašista nosili duboko uvjerenje da su svi partizani i antifašisti nevinašca i pravednici i da su svi ustaše i „ustaše“ zločinci koje svatko i uvijek ima pravo ubiti. Jer su im to roditelji duboko usadili u glavu i kosti.
Zašto, dakle, nije suđeno mogućim, vjerojatnim ili izvjesnim zločincima s petokrakom na kapi. Budući da svatko treba preživjeti, oni sami ili njihova djeca prilagodili su se za njih tužnoj činjenici da Jugoslavije više nema i da postoji samostalna hrvatska država. Prilagodili su se tako što su nastavili ili započeli raditi u državnim organima uključujući MUP i DORH. Ali i u politici.
Vjera u Jugoslaviju i ljubav prema Jugoslaviji bili su im usađeni u kosti kao i izjednačavanje hrvatstva, ustaštva i zločinstva i mržnja prema svemu što se naziva hrvatskim. Onoliko koliko im je bilo moguće nastavili su raditi protiv države u kojoj žive i većinskog naroda u toj državi, bili oni genetski pripadnici tog naroda ili ne bili, a politička glupost tog naroda i drugi čimbenici omogućili su im da dopru i do najviših položaja u mojoj Domovini.
Ne mislim da su oni ili njihovi roditelji nužno odgovorni za kaznena djela, ali već i strah od mogućnosti da njihovo prezime bude povezano sa zločincem tjera ih da učine sve kako se ratni i drugi zločini partizana odnosno antifašista ne bi istraživali i protiv sumnjivih pokrenuli kazneni postupci. I ne samo strah, nego kod nekih i mržnja prema svemu što je hrvatsko, koju su im usadili roditelji. Položaji koje su zauzeli istovremeno im to omogućuju. Položaji u političkoj vlasti i medijima, jer da nemaju položaje u političkoj vlasti i medijima osoba koja opravdava ubijanje neprijatelja bez suda ne bi mogla postati ministar u vladi demokratske države i ne bi više nikad bila spomenuta u medijima.
Strah o kojem govorim kod nekih od njih možda je posve neosnovan, jer neki od partizana odnosno antifašista, ili roditelji koji su to bili, nisu zločinci, a od onih na drugoj strani nikad nisam čuo ono što sam čuo od naprijed spomenute osobe, navodno unuke čovjeka koji je zapovijedao pokoljem domobrana na Trgu bana Jelačića u Zagrebu 1. prosinca 1918. Tzv. nacionalno pomirenje će biti moguće tek onda kad svi zločinci, štogod nosili na kapi ili u srcu, budu osuđeni. A istovremeno počivali u miru svi nevini ljudi, nosili oni jučer ili danas na kapi petokraku, „U“ ili ma koji drugi znak jer on sam po sebi ne znači da je nositelj zločinac. One koji onemogućuju istraživanje zločina i pokretanje kaznenih postupaka protiv sumnjivih za zločine treba spriječiti ako je to ikako moguće jer je to nužno da bi Hrvatska krenula naprijed u interesu svih koji u njoj žive, vole je kao svoju Domovinu i poštuju je.
* Prof. dr. sc. Zvonimir Slakoper pročelnik je Katedre za Građansko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci i pročelnik Odjela za pravna pitanja i kulturu prava Matice hrvatske, redoviti profesor na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta u Zagrebu
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
