U čemu je problem s filmom Chris the Swiss? U Hrvoju Klasiću, ponajviše

chris the swiss snimka zaslona

Kontroverzni film “Chris the Swiss”, koji Domovinski rat prikazuje uglavnom kao pohod paravojnih, profašističkih i ultrakatoličkih fanatika kojima je Opus dei isprao mozak na Srbe, odnio je na dodjeli švicarskih filmskih nagrada, koje baš nisu isto što i Oskari, pobjedu u dvije marginalne kategorije – montaže i filmske glazbe. Spomenimo usput da je glazba u filmu uglavnom “Jesus he knows me” od Genesisa.

Film je inače na raznim, uglavnom marginalnim, festivalima, nominiran za nagrade 11 puta, a dobio ih je četiri. Dovoljno da Index u naslovu napiše, “Film koji mrze braniteljske udruge proglašen najboljim švicarskim dokumentarcem”. Index inače većim dijelom prenosi intervju koji je za Neue Zürcher Zeitung  dao stanoviti “Samir”, producent filma. “Samir” je inače rođen u Iraku, i to je otprilike sve što se zna o njemu, prezimena mu nema ni na IMDB-u. Niti je film proglašen najboljim švicarskim dokumentarcem, a niti ga braniteljske udruge mrze, već su autori filma ti koji “mrze”, odnosno difamiraju, hrvatske branitelje.

Jer, kao što bi crnci u Nigeriji imali pravo pitati zašto je Nigerija financirala rasistički film koji crnce prikazuje kao lijene bitange, kad bi se tako što dogodilo, ili kao što bi Židovi imali pravo pitati zašto je Izrael financirao film koji kaže da sve strane u Drugom svjetskom ratu bile jednake i činile zločine – ali su saveznici bili malo gori od nacista – ili film koji zastupa revizionističke povijesne teze da se holokaust nikad nije dogodio i da je Aushwitz zapravo bio nešto između zabavišta i dnevnog boravka za Židove, tako i Hrvati, naročito branitelji, imaju pravo pitati zašto je Hrvatska sufinancirala jedan u osnovi antihrvatski propagandni uradak.

Izvrtanje teza o ratu

Dakle, tu se radi u najmanju ruku o izvrtanju teza. No što je sve problem s filmom? Chris the Swiss je trebao biti priča o švicarskom novinaru koji je pristupio vodu međunarodnih dragovoljaca koji su se u Slavoniji borili protiv JNA i četnika, i koji je poginuo na nepoznat način. Prvi je problem što je, kako navode kritičari filma – a to nisu samo braniteljske udruge – scenarij filma posve izmijenjen u odnosu na onaj koji je bio prezentiran HAVC-u kad se odlučivalo o sufinanciranju filma.

Izmijenjenim scenarijem se implicira da je  ‘međunarodne plaćenike’ financirao ‘Opus Dei švercom droge’, što je idiotarija na razini srpskih “Informera” i “Kurira” te ostalih Vučićevih novina, odnosno na razini uradaka o “ustašama iz Singapura koje pale gume u Dubrovniku” i “psihotronskom oružju” kojim se služe branitelji Vukovara. Uostalom, kad je čak i jedan Jurica Pavičić upitao redateljicu Kofmel, u jednom intervjuu za Jutarnji list, ne liči li joj to s Opus deijem kao izazivačem rata na teoriju zavjera s interneta, onda je prilično jasno zašto Hrvatska taj film nije smjela financirati. Ovo je dio tog intervjua:

Vaš film je u najvećem dijelu jako temeljit i temeljito dokumentiran. Iskreno, najtanji dio mi se čini onaj o involviranosti Opusa Dei u rat u Hrvatskoj. Meni to ostavlja dojam internetske teorije zavjere?

“Ja u filmu nisam jako ni gurala tu temu zato što ništa ne mogu dokazati. Međutim, postoje indicije. Ono što jest činjenica je da je Flores Chico bio član Opus Dei. Činjenica je da je njegov šef u redakciji barcelonske Vanguardije bio član Opus Dei. Također, činjenica je da su novci za Floresov vod dolazili iz Pamplone, sa sveučilišta koje drži Opus Dei. To su činjenice koje sam istražila. Drugo su sve slutnje, nagađanja, i mogu biti podložne interpretaciji. Također, po bilješkama mog rođaka shvatila sam da je ta veza s Opus Dei postala njegova fiks ideja, da je tjerao tu novinsku temu, pa možda zbog nje i poginuo. Već i zato sam to morala uključiti u film.”

U jednoj od scena filma, u Slavoniji intervjuirate francuske i britanske dobrovoljce koji su 1991. ratovali u Hrvatskoj? Kako su oni prihvatili ideju da o ovoj temi snimate film?

“U početku su bili razumljivo rezervirani. Međutim, vrlo su se brzo otvorili i počeli govoriti, a kroz ono što su nam rekli uspjeli smo pokazati što rat napravi od ljudi i kakve posljedice na njih ostavlja. Zato mi je taj dio filma bio strašno važan. Na neki način, oni su omekšali i moj stav moralnog križara koji je došao tu samo da raskrinka ubojice. Kroz te dijelove, nastojala sam pokazati kako ljudi postanu žrtve loše situacije. Jako sam im zahvalna što su sudjelovali u filmu. Također, važno mi je da znaju da ih nisam namjeravala prikazati u lošem svjetlu.”

Povijesni revizionizam u režiji Hrvoja Klasića

Nije namjeravala, ali eto – jest. Ljude treba suditi po rezultatima, ne proklamiranim namjerama. Dakle, Hrvatska je odlučila ipak ne isplatiti obećana sredstva za film, iz jednostavnog razloga: On Hrvatsku prikazuje u negativnom svjetlu, odnosno kako Index to pakira u celofan “kritički propituje ulogu Hrvatske u balkanskim ratovima”.

Takvo kritičko propitivanje se, kad se radi o primjerice Drugom svjetskom ratu, zove “povijesni revizionizam” i kažnjivo je zakonom, i to strogo, pa nema razloga da ne bude drukčije i kad se radi o Domovinskom ratu, odnosno da se zakonom regulira zabrana povijesnog revizionizma, negiranja karaktera rata proglašavanjem istog “građanskim” kao što je to u filmu, i bilo kakva apologetika velikorsrpskog nacional-socijalizma.

A o čemu se radi, govori i kratki sinopsis filma na stranicama IMDB-a gdje je film, inače, od gledatelja ocijenjen prosječnom ocjenom 7,2 od 10 – solidno, ali nipošto vrhunski.  “Christian “Chris” Würtenberg je bio  mladi švicarski reporter privučen ratnim aktivnostima… pa se na kraju pridružio PIV-u, paramilitarnoj grupi aktivista koja je na kraju integrirana u HV koja se borila protiv Srba. … Njegova nećakinja, Anja Kofmel, je redateljica filma koji ima arhivske dijelove, žive intervjue i animirane dijelove. … Animirane scene pokazuju strahote rata kako za civile tako za vojnike. Nema dobre i loše strane, obje strane su umiješane u ratne zločine. Kris je pomalo naivno istraživao motive ljudi…”

Karakter rata

Ne sjećam se da su Amerikanci ikad snimili film o Drugom svjetskom ratu, ili bilo koja saveznička država, u kom “nema dobre i loše strane”. A što se građanskog rata tiče, svojevremeno nam je Klasić s ekrana objašnjavao kako je rat bio građanski jer su u njemu sudjelovali i hrvatski građani, Srbi. Naravno, nije, jer kao prvo ti Srbi nisu bili hrvatski građani – oni su krenuli u rat upravo zato jer nisu htjeli postati hrvatski građani! – nego građani Srbije ili “RSK”, a kao drugo, i da jesu, karakter rata ne određuje tko je u njemu sudjelovao, jer bi inače i Drugi svjetski rat u Češkoj bio građanski obzirom da su u njemu sudjelovali češki (sudetski) Nijemci, njih jedno tri milijuna. Karakter rata određuju ciljevi, a Miloševićev je cilj bio isključivo otimačina teritorija od Hrvatske i u korist Srbije, što sukob od prvog dana čini međunarodnim, a ne građanskim i to posve neovisno o priznanju Hrvatske.

No možda najveći problem filma je – savjetnik kojeg je Kofmel uzela. “Od početka su nas pratila dva povjesničara, jedan od njih bio je Hrvoje Klasić, kojeg je preporučio HAVC, i jako smo bili oprezni jer smo znali da je priča osjetljiva, pogotovo kada je radi netko tko dolazi izvana poput mene. Ipak, bez obzira na sve bila sam mirna, jer sam znala da radimo profesionalno. Volim Hrvatsku, nisam htjela nikoga uvrijediti niti sam se uopće bavila Hrvatskom i ratom na takav način”, rekla je redateljica Kofmel u jednom intervjuu.

Možda odatle i njezine miskoncepcije o Hrvatskoj i domovinskom ratu, jer uzeti Klasića kao relevantnog savjetnika za rad na filmu o Domovinskom ratu je smisleno koliko i uzeti Davida Irvinga za konzultanta za film o Hitleru i Drugom svjetskom ratu.

 

Izvor: narod.hr