Diplomat Frane Krnić nedavno je otišao u mirovinu nakon 52 godine radnog staža, od čega je čak 47 proveo u diplomaciji: 21 godinu u jugoslavenskoj, a 26 u hrvatskoj. Bio je veleposlanik Hrvatske u Čileu i nerezidentno u Peru i Boliviji (1992.-1995.), Španjolskoj i nerezidentno u Andori i Kubi (1997.-2002.), Nizozemskoj (2003.-2009.), Češkoj (2009.-2013.) i Danskoj, nerezidentno na Islandu (2014.-2018.), a povodom knjige koju piše dao je intervju za Slobodnu Dalmaciju koji djelomice prenosimo.
>Ekskluzivno: Dokument kojim aktualni veleposlanik Krnić informira Udbu o prof. Madunić Kuzmanović
Tko je Frane Krnić?
Od referenta do šefa (kontra)obavještajnog SID-a Saveznog sekretarijata inostranih poslova
Frane Krnić rođen je u Zadvarju 1943. godine, a diplomirao je na Pravnom fakultet u Beogradu 1965. godine. U Francuskoj je magistrirao međunarodno pravo 1968 godine. Iste godine postaje zamjenik općinskog javnog tužitelja, a karijera mu doživljava uspon 1971. godine kada postaje referent u Saveznom sekretarijatu inostranih poslova u Beogradu.
Idućih 10 godina Krnić preuzima konzularne poslove u Chicagu i Italiji, da bi 1983. godine dobio unaprjeđenje te postao Šef odjela političke analitike u II. upravi Saveznog sekretarijata inostranih poslova. Puni naziv tog odjela jest Služba za istraživanje i dokumentaciju (SID) Saveznog sekretarijata inostranih/vanjskih poslova SFRJ. Služba za istraživanje i dokumentarciju (SID) posebna je služba unutar saveznog sekretarijata vanjskih poslova koja je djelovala kontraobavještajno (zaštita ambasada i konzulata SFRJ u inozemstvu), te obavještajno (prikupljanje podataka o zemljama domaćinima, ali i o emigraciji u zemlji gdje se nalazila ambasada ili konzulat). II. Uprava SID-a čiji je načelnik bio Frane Krnić imala je nadležnost za praćenje djelovanja tzv. neprijateljske emigracije, te je imala status savezne, tj. tajne službe SFRJ, iz čega proizlazi da je Frane Krnić bio pripadnik profesionalnog sastava tajnih službi SFRJ.
Šef kabineta Budimira Lončara
Godine 1987. Frane Krnić postaje šef kabineta Budimira Lončara, posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ koji je, između ostalog, zatražio u ljeto 1991, kao predstavnik Jugoslavije u UN-u uvođenje zabrane uvoza oružaju na području bivše Jugoslavije – stavljajući do zuba naoružanu JNA u još povoljniji položaj u odnosu na slabo naoružane Hrvatsku i kasnije Bosnu i Hercegovinu. Krnić kaoo čovjek blizak najvišim strukturama, nakon raspada Jugoslavije, 1991. godine postaje Šef informativnog ureda, a onda i veleposlanik Republike Hrvatske u Čileu. Pomoćnik je ministra vanjskih poslova RH za bilateralne političke odnose s izvaneuropskim zemljama, da bi u razdoblju od 1997. godine do 2002. bio veleposlanik RH u Kraljevini Španjolskoj i nerezidentni veleposlanik na Kubi i u Kneževini Andori.
Josipović ga iz mirovine, u 71. godini života vratio u diplomaciju
Bio je i predstojnik Ureda Vlade RH za suradnju s Haaškim sudom 2002. – 2003. godine, a bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović izvlači ga iz mirovine 2014. godine te ga u 71. godini života imenuje veleposlanikom u Danskoj i nerezidentnim veleposlanikom Islanda. Zanimljivo je da Krnića Vlada također imenuje suzastupnikom u “Tužbi Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida” pri Međunarodnom sudu 2008. godine. Jedan od suzastupnika u istoj tužbi bio je bivši predsjednik Ivo Josipović koji je na vlastiti zahtjev razriješen te dužnosti 2007. godine.
Prof. Ivanka Madunić Kuzmanović svjedočila o neugodnom iskustvu s Krnićem
Hrvatica iz Milwaukeea, prof. mr. Ivanka Mandunić Kuzmanović, prošle je godine za Narod.hr svjedočila o svom vrlo neugodnom iskustvm koje je doživjela u jugoslavenskom konzulatu u Chicagu 1986. godine. Frane Krnić, te je godine proveo ispitivanje nad Ivankom Kuzmanović povodom njenog slanja američke putovnice jugoslavenskom konzulatu u Chicagu.
Što je rekao u intervjuu?
Dobro poznajete Budimira Lončara?
Naravno. Bio sam mu šef kabineta, postali smo prijatelji. I nekidan smo razgovarali telefonom, kazao je Slobodnu Dalmaciju.
Kako komentirate napade na njega?
To je samo dokaz duboke ideološke podijeljenosti hrvatskog društva, agresivnosti naše ekstremne desnice, zanemarivanja svega dobrog što je Lončar napravio za hrvatske interese – a napravio je dosta – i izvlačenja isključivo teme embarga, i to u pogrešnom kontekstu. Oni koji ga napadaju očito nemaju pojma što je diplomacija i kako se nekad ostvaruju interesi svoje zemlje premda naoko izgleda drukčije.
Znači da je embargo na uvoz oružja 1991. bio u hrvatskom interesu?
Hrvatska tada još nije bila priznata, pa ionako nije mogla legalno dobavljati oružje. Ali zato 1991. JNA, koja je već postala srpska vojska, traži kupnju dodatnog naoružanja u SSSR-u. Amerika je to htjela spriječiti embargom, a objektivno je to bilo u hrvatskom interesu. Jer da nije bilo tog embarga, JNA bi se još dodatno naoružala, a Hrvatska i s embargom i bez njega nije mogla legalno kupiti oružje. A ako embargo postoji, oni koji su ga htjeli omogućit će da oružje kupiš na crnom tržištu.
SAD nam je to omogućio?
Poznato je da je u studenome 1991. na aerodromu u Budimpešti mađarska policija, navodno na mig SAD-a, zaplijenila avion pun čileanskog oružja namijenjenog hrvatskoj vojsci, baš kad se predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan nalazio u Čileu. Iako sam formalno bio ambasador Jugoslavije, uspio sam postići da Domljan u Santiagu bude primljen na svim razinama, osim kod šefa države, jer je avion uzapćen baš na dan kad je Domljana trebao primiti predsjednik Patricio Aylwin, pa su me par sati ranije nazvali iz njegova ureda i obavijestili da se susret otkazuje. Čileanski mediji odmah su objavili vijest o zaplijenjenom avionu, pa sam razumio razlog otkazivanja, jer se čileanska vlada zbog embarga našla u neugodnom položaju.
Ali iz toga proizlazi da je SAD sprečavao Hrvatsku da krši embargo, a ne joj pomagao?
Prateći istragu oko tog oružja, čileanski su mediji objavili da su četiri prethodne avionske pošiljke uspješno stigle do hrvatskih oružanih snaga. Imam relevantne informacije iz Čilea da su ta četiri aviona prošla jer je SAD dozvolio.
Zašto je Amerikancima smetao taj peti avion?
Očito su nas htjeli upozoriti. Možemo samo nagađati koliko je politički publicitet Domljanova posjeta Čileu – u času kad Hrvatska još nije priznata – bio otponac da zapljenom petog aviona pošalju poruku Zagrebu kako njihova tolerancija ima granica. Znači, Lončar ničim nije spriječio da oružje dođe u Hrvatsku, a spriječio je da dođe u JNA. Aktualni napad na njega je neprihvatljivi, zakašnjeli refleks ekstremne desnice u Hrvatskoj, obilježene neshvatljivom ideologijom koja ne želi sagledati što je stvarni interes Hrvatske, smatra Krnić.
Nekidan je i ratni premijer Franjo Gregurić izjavio da je njegova Vlada odmah osudila tadašnji Lončarev nastup na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a?
Gregurić se sada poziva na odluku Vlade koja je bila protiv embarga. Ali Vlada je to morala formalno osuditi zbog niza razloga i maliciozno je to sada vaditi iz konteksta kako bi se diskreditiralo Lončara. Embargo bi bio izglasan i bez njega.
Vratimo se u 1991. godinu: ambasada SFRJ u Čileu zapravo je radila za Hrvatsku i prije službenog priznanja. Kako to da ste sva trojica diplomata u ambasadi bili hrvatske nacionalnosti?
To je Lončareva zasluga. Ja sam izabrao tu dvojicu diplomata – Danu Mataića i dr. Svjetlana Berkovića – ali Lončar ih je potvrdio. To je bio prvi slučaj u povijesti jugoslavenske diplomacije da su svi diplomatski djelatnici u jednom predstavništvu bili Hrvati. Bilo je slučajeva da su svi diplomati bili Srbi, ali ovo je bio prvi put da su svi Hrvati. To je značajno doprinijelo da baš Čile bude prva zemlja južne hemisfere koja je priznala Hrvatsku, desetak sati nakon što je to učinila Europska unija.
Pišete da je naše iseljeništvo u Čileu, za razliku od onog u susjednoj Argentini, bilo projugoslavenski orijentirano?
Tamo sam 1990. zatekao 36 jugoslavenskih iseljeničkih društava, a samo jedno u nazivu nije imalo jugoslavensko ime – Dalmatinsko pripomoćno društvo iz Punta Arenasa. Nije bilo nijednog društva s pridjevom “hrvatsko“, iako su više od 99 posto jugoslavenskih iseljenika činili Hrvati. Drži se da u Čileu živi 135 tisuća iseljenika iz bivše Jugoslavije, od čega svega par stotina Slovenaca, Srba i drugih, dok su svi ostali hrvatskog porijekla.
>Ured predsjednice o veleposlaniku Krniću i njegovom informiranju Udbe o prof. Kuzmanović
Kako su ti naši Hrvati bili projugoslavenski orijentirani?
Jer su u Čile počeli doseljavati još krajem 19. stoljeća, za Austro-Ugarske, i mahom se radilo o ekonomskoj emigraciji: za razliku od Argentine, u Čileu je bilo vrlo malo Hrvata koji su doselili nakon 1945. iz političkih razloga. Zbog jakog antiaustrijskog sentimenta naši su iseljenici u Čileu oduševljeno pozdravili već i stvaranje Kraljevine Jugoslavije, a kamoli stvaranje AVNOJ-evske Jugoslavije. Zato je s procesom “rekroatizacije“ trebalo ići vrlo pažljivo i postupno, a ne šakom u oko, kao što se dogodilo na Novom Zelandu: i tamo je hrvatska dijaspora bila projugoslavenski orijentirana, ali su neki naši političari htjeli na brzinu preokrenuti njeno raspoloženje, pa je došlo do antihrvatskih reakcija unutar same hrvatske zajednice. Rekroatizacija je u Čileu sprovedena u potpunosti i bez ijednog jedinog incidenta.
Neko vrijeme vas je čuvala čileanska policija, nakon dojave da se iz Beograda sprema atentat na vas?
Već nakon izjave lojalnosti Hrvatskoj, koju je na Tuđmanov poziv 22. kolovoza 1991. potpisao kompletan diplomatski sastav ambasade SFRJ u Santiagu, svi smo u srpskim medijima proglašeni izdajnicima i ustašama, a počele su i prijetnje beogradskom dijelu moje obitelji. Starija kći, prevoditeljica u redakciji Tanjuga, odmah je dobila otkaz, a uslijedile su telefonske prijetnje i uznemiravanja. A djelatnik sigurnosti u ambasadi u Santiagu po povratku iz Beograda me u grču i diskreciji obavijestio da je dobio nalog pratiti moje fizičko kretanje i o tome telefonom izvještavati centralu SDB-a u Beogradu. Dodao je kako je iz konteksta razgovora koji je s njim vođen zaključio da se na mene priprema atentat. Navodno se atentatom na ambasadora koji se “prvi javno pobunio“ htjela poslati poruka svim hrvatskim kadrovima u Federaciji.
Pišete da je osudama i negativnoj popularnosti u Španjolskoj posebno bio izložen predsjednik Tuđman?
Preko jednog španjolskog prijatelja dobio sam internu bilješku s razgovora premijera Aznara s predsjednikom Tuđmanom u listopadu 1997. na marginama jedne međunarodne konferencije u Strasbourgu. Tuđman je najviše vremena utrošio da Aznara uvjeri u hrvatsku ulogu “predziđa kršćanstva“ i opasnost od stvaranja islamističke države u Bosni, što je iznenadilo i zbunilo španjolsku stranu.
Nepopularnosti Tuđmana u Španjolskoj doprinijela je i njegova poznata ideja nacionalnog pomirenja skupnim sahranjivanjem posmrtnih ostataka hrvatskih partizana i ustaša, po uzoru na Francov memorijal “Dolinu palih“ kod Madrida. Taj Francov projekt ni dan-danas nije u Španjolskoj prihvaćen, pa je španjolski tisak dosta kritički pisao o toj Tuđmanovoj ideji.
Ali zato vas je španjolski kralj pri predaji vjerodajnica pitao o Titu. U knjizi navodite da kralj pritom nije skrivao osobne simpatije prema njemu. Pišete i da vam se to kasnije ponovilo i na nizozemskom dvoru, kod kraljice Beatrix?
To me isto pitala i danska kraljica Margareta II., koja je posjetila Hrvatsku 2014. godine. Kad sam pripremao njezin posjet, rekla je da bi htjela posjetiti ona mjesta u Hrvatskoj koja je posjetila kao mlada kraljica početkom 70-ih, kada je došla na Titov poziv.
>Veleposlanik Krnić informirao Udbu: Znate li koje su tajne službe postojale u SFRJ?
Otkud takav interes europskih državnika za Titom?
Tito je uživao veliki ugled u svijetu i upravo to je motiviralo moje sugovornike da pitaju za njega. Iz njihovih pitanja bilo je jasno da imaju veliki respekt prema Titu kao političkoj osobi međunarodnog značenja. I kad to povežete s činjenicom tko je sve došao na Titov pogreb, nema razloga za čuđenje. Tuđman je to razumio i poticao nas da u diplomatskoj borbi za hrvatske interese koristimo Titov renome i reputaciju, osobito kad se radi o izvaneuropskim zemljama za koje sam ja bio zadužen, a Tito je tamo idol. Mislim da hrvatska diplomacija nije dovoljno iskoristila Tita, pogotovo za gospodarski moment.
Što najviše narušava sliku Hrvatske u svijetu?
Filoustaštvo. U Danskoj sam htio dati ostavku kad sam vidio da se filoustaštvo kod nas tolerira, jer u demokratskom društvu poput danskog to snažno ruši našu sliku. Oni koji se ponašaju proustaški na javnoj sceni ne razumiju da su baš oni najveći neprijatelji Republike Hrvatske, jer nam takvo ponašanje srozava međunarodni ugled.
Percipira li se to vani?
Itekako. Prije deset godina nitko u Europi nije znao što je “Za dom spremni“, ali danas znaju, i to vežu za nešto što je nedopustivo u jednoj demokraciji.
Studirali ste pravo skupa sa Slobodanom Miloševićem?
Milošević je bio dvije godine stariji, ali smo zajedno sjedili u fakultetskom odboru i dobro sam upoznao njegov način političkog i osobnog razmišljanja. Tuđman je tražio da mu detaljno opišem Miloševićevu ličnost, pa sam mu rekao da su četiri glavne Miloševićeve osobine to što je vrlo inteligentan čovjek, osoba visoke osobne hrabrosti, “Machiavelli, veći i od samog Machiavellia” i “pasionirani kockar“. Tuđman je pažljivo slušao, bez ijednog komentara; tek je s nevjericom reagirao na moju izjavu da “ja nikakvu dogovoru s Miloševićem, ni njegovu potpisu na nekom dokumentu, ne bih vjerovao“. Tada mi nije bilo poznato da je Tuđman navodno vodio tajne pregovore s Miloševićem, o čemu do danas pišu hrvatski mediji, ali dobro sam poznavao Miloševića i znao sam gdje to vodi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
