Nema jasnije ocjene Haaškog suda od onog što je učinio Slobodan Praljak, ispivši bočicu otrova, nakon što mu je sudac pročitao presudu. I nitko to nije mogao učiniti onako kako je to učinio Slobodan Praljak: pomno planirano, do u detalja promišljeno, ljudski hrabro, moralno dosljedno, odbijajući živjeti s presudom ratnog zločinca za koju je znao da je nepravedna. I za koju svi koji žele znati, znaju da je ruglo od presude i od primjene međunarodnog kaznenog prava, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
Svoj stav prema budućoj presudi i svojoj odgovornosti za ratne zločine, koje mu je haaško tužiteljstvo stavljalo na teret, general Slobodan Praljak iznio je još u svojoj završnoj riječi na suđenju, u veljači 2011. godine. Pobijajući točku po točku logiku tužitelja kojom mu je pakirana kaznena odgovornost za zločine na koje ni na koji način nije mogao utjecati, završio je riječima:
“Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta: znam da nisam kriv.
Časni suče Antonetti, ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti. Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu, jer ste vi pravični. Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom.
Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti pa postane moguće ono što nije bilo moguće, pa postane jednostavno ono što nije jednostavno, pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje, onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila. A to zbilja ne bi bilo ništa novo. Mojih pola sata je isteklo.“
Sve pomno osmišljeno
Nakon što je prvostupanjski osuđen, a da mu nije pokazano što je to on kao čovjek i zapovjednik HVO-a mogao učiniti više, da bi zločina bilo manje, čime je to on pridonio progonu Bošnjaka/Muslimana, i zašto je on bio okupator u svome Mostaru ili Čapljini, a Abu Hamza, Abu Maali ili Ali Hamad, njihovi osloboditelji, nakon što je takva presuda pravomoćno potvrđena, Slobodanu Praljku je ostala samo jedna minuta za posljednju, diverzantsku, završnu riječ. I tu je minutu, tu završnu scenu Haaškog suda pomno isplanirao i pripremio, promišljeno do posljednjeg detalja.
Pitam se koliko je puta u sudnici sa sobom imao bočicu s lijekom, da nikome ne bi bila sumnjiva u posljednjem činu, kada u nju ulije otrov? Da bi njegova posljednja poruka imala snagu i dostojanstvo, morala je biti kratka, kako sudac ne bi imao vremena naložiti da ga kao prijestupnika izvedu iz sudnice. Da bi čin ispijanja otrova bio zabilježen kao stav Slobodana Praljka prema presudi, morao ga je ispiti stojeći, dok je kamera na njemu.
Mogao je biti siguran da nakon toga haaška birokracija neće dopustiti da se vidi kako Slobodan Praljak umire u sudnici. Također je mogao biti siguran da im čak neće pasti na pamet da bi netko mogao popiti otrov, i to netko tko je za dvije godine mogao izići iz zatvora, da oni to ne mogu ni shvatiti niti razumjeti. I mogao je biti siguran da će se u trenucima njegova umiranja pokazati njihova bijeda. Da će u tom trenutku i službena Hrvatska morati pogledati prema Slobodanu Praljku i suočiti se barem na trenutak sa samom sobom.
Njegove posljednje dvije rečenice pred sudom osmišljene su pomno. Prvi put u trinaest godina sudskog procesa general Praljak nije se sucima obratio sa „časni sude“ ili „časni suče“. A o sebe nije apostrofirao kao generala već kao čovjeka dok im je izgovarao: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu.“ I potom, na nogama, ispio otrov. Ona tupost i zbunjenost na licu suca Carmela Agiusa koji je nastavio čitati presudu dok je Praljak umirao pred njim u sudnici – to je bio Haaški sud. To je bila njegova završna slika.
Zaštitio obitelj
Tu je sliku morala vidjeti i ona patuljasta službena Hrvatska, koja je štiteći svoju zonu političkog komfora i svoje sinekure, trinaest godina odbijala gledati što se to događa s procesom „hrvatskoj šestorci“ u Haagu, s procesom u kojem se neizravno sudilo i hrvatskoj državi i cijelom hrvatskom narodu u BiH. Tu sliku Praljka kao umirućeg moralnog pobjednika u sudnici, ipak je s nelagodom morala gledati i ona pacovska (ne štakorska, već baš pacovska) Hrvatska, koja je u najvećem dijelu proizvela i ovaj proces i ovakvu presudu.
Onemogućio je njihovo likovanje nakon sudske pobjede, pokazavši im koliko je ta pobjeda moralno bijedna. Zaštitio je, koliko je mogao, svoje najbliže od najmučnijih prizora i neugodnosti: zabranivši obitelji da dolazi na presudu, zabranivši svojoj odvjetnici Niki Pinter da ga posjeti dan uoči presude u pritvoru i na sam dan presude u sobi za optuženike, pripremajući završni čin u tajnosti, sam.
A za (o)poruku Hrvatskoj pobrinuo se još prije dvije godine zahtijevajući da u slučaju njegove iznenadne smrti ne želi ni sprovod niti grob, već da se njegov pepeo prospe po Mirogoju. Slobodan Praljak nije želio da nad njegovim odrom žale licemjeri, da na njegovu sprovodu profitiraju pacovi, da se na njegovu grobu patuljci nastoje pokazati većima. A nije želio niti dovoditi u neugodnost one koji možda uistinu imaju volje i snage početi graditi neku drukčiju Hrvatsku. Državu Hrvatsku.
