Zamišljam si kako radim u privatnoj kompaniji puno radno vrijeme kao punokrvna profesionalka (znam da zvuči čudno). Istovremeno radim bez ugovora i to pro bono za javnu instituciju pri čemu sam bez daljnjeg ne samo u prilici na sve Bogu znane i neznane načine pogodovati kompaniji u kojoj sam zaposlena, štoviše, u poziciji sam doslovno stvoriti samu pogodnost vlastitoj kompaniji ex nihilo, tj. utjecajem na javnu instituciju. Sad, ako u toj situaciji nisam u sukobu interesa, pitam se mogu li uopće ikad biti? Zamišljam si zatim malo konkretniji slučaj.
Direktorica sam strateških komunikacija u privatnoj PR agenciji (i dalje zvuči čudno). Agencija ima ugovor sa političkom strankom o pružanju usluga. Kao direktorica istovremeno radim za predsjednika vlade i ujedno člana te iste stranke i to temeljem ugovora između političke stranke i PR agencije. To je jasno vidljivo tijekom mog pojavljivanja u svojstvu PR savjetnika predsjednika vlade tijekom javnih nastupa istog počevši od dana izborne pobjede nadalje.
No, odjednom se prestajem pojavljivati uz predsjednika vlade. Vlada više niti ne spominje da sam i dalje savjetnica predsjednika, niti da sam plaćena za taj posao. Štoviše, o mom se radu govori kao o radu pro bono. Ispada da nikad tu službeno nisam niti bila, pa posljedično niti sam službeno otišla, ili pak bila smijenjena. Povrh toga ništa se ne zna o statusu ugovora između spomenute političke stranke i PR agencije u kojoj sam zaposlena.
Zna se samo da ugovor nakon više od desetljeća suradnje nije raskinut, iako je predsjednik vlade navodno zabranio suradnju s PR agencijama. I tako mi s vremena na vrijeme dok u uglu kadra žongliram s 3-4 mobitela kroz svijest proleti slutnja o tome da sam možda u sukobu interesa, ali na svu sreću isto tako brzo i nestane pa sve skupa uglavnom zanemarim.
I kad me pitaju – zar ne vidim da sam u sukobu interesa, ja samo, po uzoru na svog pro bono poslodavca odgovaram „Nemam pojma“.
Pravi majstor političko-kriminalističkog romana sad bi se otisnuo u slojevito i postepeno odgovaranje na sljedeća pitanja: treba li sad ispitati radni i imovinski status tog PR savjetnika; treba li ispitati odljev novca iz te vlade prema tom savjetniku; treba li ispitati ugovor između spomenute stranke i spomenute agencije, itd.? Nekako mi se to čini zdravim pristupom.
No, najveća pera istraživačkog novinarstva u RH naprosto su ostala nijema. Priča je trivijalna i nikoga ne zanima. Kako je tako nešto moguće? Kako je moguće da nikoga ne zanima vrlo netransparentan, da ne velim nejasan, a možda i mutan profesionalni, poslovni, radno-pravni i politički odnos kojem svjedočimo na samom vrhu Hrvatske izvršne vlasti? S jedne strane, da je ovo priča iz kakve novonastale ne-zapadne demokracije prihvatili bismo ju kao u kuriozitet.
S druge strane, da je to priča iz kakve stare i razvijene demokracije označili bismo to kao punokrvnu aferu i očekivali bismo da odleti pokoja glava. No, kako to nazvati ako se radi o vrlo vjerojatno istinitoj priči iz Hrvatske? Što reći osim možda još jednom „Nemam pojma.“
No to nije samo priča, to je pjava djama, a drama, čini se odgovara činjenicama, a glavne uloge igraju: politička stranka: SDP, PR agencija: Madison consulting, direktorica strateških komunikacija PR agencije: Z. B., specijalna savjetnica predsjednika: ponovno Z. B., predsjednik vlade: Z. M. O činjenicama ovog slučaja prvo sam doznao čitajući novinske napise Đ. K. i M. B., no kap koja je prelila čašu je šašava odluka Suda časti Hrvatske udruge za odnose s javnošću.
Svuda u svijetu odluka suda časti samom svojom jasnoćom, preciznošću i argumentacijom djeluje po načelu Roma lucuta, causa finita, samo u nas ne, no o tome na koncu. Što se tiče službene stranice Vlade RH tamo i dalje stoji samo ime bliske suradnice Z. B., tj. I. G. kao glasnogovornice. Prema tekstu M. B. čini se da je Z. B. nedostupna javnosti kao i osoba o kojoj se nagađa kao o njezinom nasljedniku, tj. novinaru Jutarnjeg lista N. J., ali najviše zabrinjava što je javnosti nedostupna i glasnogovornica I. G. Što to znači? Da Služba za odnose s javnošću Vlade RH ne postoji? Da predsjednik Vlade i ministri organiziraju tiskovne konferencije na svoju ruku?
Poneke baš tako i izgledaju. Zanimljivo je da je na internetskoj stranici Vlade RH naveden naziv službe kao „Služba za odnose s javnošću“ i podno toga postavljena je fotografija ljepuškaste mlade dame ispod koje piše „Glasnogovornica: I. G.“. Vica radi zanima me je li ista glasnogovornica spomenute Službe za odnose s javnošću ili Vlade RH? To naime nije razvidno. Kako je besmisleno da sama služba za odnose s javnošću Vlade RH ima vlastitog glasnogovornika, predmnijevam da se radi o glasnogovornici same Vlade RH, iako je to non sequitur.
I sad se postavlja prvo zanimljivo pitanje. Ako je I. G. glasnogovornica Vlade RH, te ako je Z. B. stručnjak za odnose s javnošću, po kojim to pitanjima onda Z. B. savjetuje predsjednika Vlade RH kao stručnjakinja za PR, a da to I. G. ne može? Jedino razumno rješenje jest to da je I. G. glasnogovornica cijele Vlade RH, dok je Z. B. glasnogovornica predsjednika Vlade RH.
Sad se pitam drugo zanimljivo pitanje. Zašto predsjednik Vlade RH ima svoju glasnogovornicu, a cijela Vlada drugu? Zar predsjednik Vlade RH nije dio Vlade RH? Ako jest, čemu onda dvije glasnogovornice? No, što ako Z. B. uopće nije glasnogovornica predsjednika Vlade RH, nego kako se to u tekstovima spomenutih autorica kaže, „savjetnica“?
Ovo vodi trećem i najzanimljivijem pitanju. O čemu to, a temeljem svoje stručnosti, iskustva i radnog mjesta, Z. B. uopće i načelno može savjetovati predsjednika Vlade RH? Očito o pitanjima koja nadilaze puki PR i zadiru u supstanciju politike (što se manje-više eksplicitno i sugerira, tj. da je do cijelog slučaja došlo zbog daljnjeg slučaja L., a do ovoga zbog daljnjeg slučaja Š., itd.). Kao korolarij ovom pitanju pitam se – što nam to iz CV-a Z. B., koji je à propos dobro skriven negdje na Internetu jer do njega nisam uspio doći, sugerira da ima nužne kvalifikacije za savjetovanje samog predsjednika Vlade RH, štoviše u svojstvu „specijalnog savjetnika“ kako piše A. K. (ono što zasigurno znamo iz šturog životopisa Z. B. je da je bila novinarka na radiju i televiziji; naime, strukturirani precizni životopis nisam uspio pronaći kao niti dokaz profesionalnih kvalifikacija, iako me neki od mojih negdašnjih kolega sa studija uvjeravaju da je prvu godinu studija provela na FFDI-u). O čemu se ovdje zaista radi? Po treći put – „Nemam pojma“. Sve skupa izgleda mi kao niz vrlo dvojbenih poteza, štoviše kao prava drama.
Prvi čin drame. Z. B. je zaposlena u privatnoj PR agenciji i kao zaposlenica te agencije ima određene obveze na radnom mjestu, barem pretpostavljam. Uz to, ponovno pretpostavljam izvan svog radnog vremena, pro bono radi kao specijalna savjetnica predsjednika Vlade RH, iako je svima zabranjeno rabiti usluge PR agencija. Ovdje bi bilo zanimljivo vidjeti njezine rezultate na oba posla kako bi se utvrdilo radi li ona oba posla u skladu sa zahtjevima, a napose rezultate u agenciji. Na koncu ovog dijela drame, agencija ima dugogodišnji ugovor s političkom strankom koje je predsjednik Vlade član i predsjednik. Dakle, ovaj dio tiče se profesionalnosti na radnim mjestima, rezultatima na istima i odnosom rada zaposlenice privatne PR agencije za predsjednika Vlade RH pri čemu ta agencija ima ugovor sa strankom kojoj je predsjednik Vlade ujedno predsjednik (prema nekim tekstovima i sam je ugovor dvojben, no to je pravno pitanje u koje ne bih ulazio).
Drugi čin je sama narav posla Z. B. u svojstvu specijalne savjetnice predsjednika Vlade RH. Ne želeći se ponavljati pitam se jednostavno pitanje – ako ista tu nije kao stručnjak za PR, tj. kao savjetnik za odnose s javnošću, za što je onda savjetnik? I ako je savjetnik za bilo što drugo, koje su joj kvalifikacije za taj posao, kakav joj je način rada i koji su joj rezultati, nešto s čime se njezina matična tvrtka diči na svojim internetskim stranicama?
Je li ona nešto nalik „političkom komesaru“ koji je u vrijeme komunizma morao postojati u svakoj firmi i čuvati samoupravni socijalizam i tekovine socijalističke revolucije? Bavi li se ona esencijalno političkim pitanjima, možda ekonomskim, pravnim, i drugim, možda strateškim štogod to značilo, jer ipak dodati riječ strateško prije svake titule djelotvorno je koliko i dodati naslovu bilo koje knjige koju trenutno čitate izraz – motornom pilom? (Pokušajte, zabavno je i smiješno.) Ako se bavi, onda se postavlja par excellence političko pitanje – kako je moguće da predsjednika Vlade jedne države savjetuje osoba čije kvalifikacije za taj posao nisu poznate javnosti, osoba koja nije prošla natječaj za taj posao, osoba koja nema nikakav ugovor o poslu kojeg obavlja, pa pretpostavljam niti bilo kakve odgovornosti i osoba koja taj posao ne radi profesionalno, nego pro bono?
Posljednji čin drame je pitanje o tome nalazi li se Z. B. u sukobu interesa? To je etičko pitanje. (La sauce est tout!) No, ovdje već imamo odluku nadležnog tijela. Sud časti Hrvatske udruge za odnose s javnošću donosi sljedeći zaključak (navodim samo početak teksta koji je dostatan za trenutne neprilike).
“Pro bono” angažman kolegice Zinke Bardić, kao posebne savjetnice predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića, dok je istodobno zaposlenica agencije Madison Consulting, prema postojećem zakonskom okviru, pravno ne ulazi u područje sukoba interesa. Međutim, imajući u vidu Etički kodeks HUOJ-a, odnosno definirane principe dobrog poslovanja na području odnosa s javnošću, ovakvim angažmanom postoji opasnost narušavanja profesionalne neovisnosti i transparentnosti, a moguć je i konflikt interesa u određenim situacijama. Naime, s jedne strane kao posebna savjetnica predsjednika Vlade RH kolegica Bardić je pozvana raditi isključivo u javnom interesu. Međutim, budući da je Vlada ne plaća za taj posao ili angažman, u ovisnom je položaju prema privatnom poslodavcu, tj. agenciji koja joj osigurava redovita primanja. Budući da je jedna od najbližih suradnica predsjednika Vlade, ima pristup povlaštenim informacijama te u sklopu svog savjetničkog angažmana posredno može utjecati na donošenje odluka premijera ili Vlade. Tako se nalazi u situaciji da svjesno ili nesvjesno pogoduje agenciji u kojoj je zaposlena ili njezinim klijentima, odnosno da pridonese stvaranju percepcije u javnosti kako se ta agencija nalazi u privilegiranom položaju u odnosu na druge agencije na tržištu, kada su u pitanju odnosi s državnim institucijama.
S ovim navodom kao s vrhunaravnom glupošću koju kao profesor poslovne etike uopće ne nalazim za shodno komentirati jer je prepun proturječja i besmislica privodim ovaj osvrt njegovom tipičnom hrvatskom svršetku. Zadržao bih se na bjelodanoj stvari bez da ulazim u etičko-logičke finese.
Naime, svakako ću svojim studentima ovo navoditi kao primjer katastrofalne odluke jednog suda časti, jer radi se o krajnje nesuvislom tekstu koji je izvrstan za vježbu o tome što treba izbjegavati. Već u prvih par rečenica čini se da Z. B. i jest i nije u sukobu interesa što je proturječno, jer naime ili jest, ili nije, a tome se želi doskočiti pravno-etičkom distinkcijom koja je ponekad itekako opravdana (ali ne i ovdje) i k tome još i zlouporabom jezika čime se želi biti namjerno nejasan u duhu poslovičnih žargonskih bravura doajena kontinentalne filozofije.
Naime, Z. B. pravno nije u sukobu interesa, ali profesionalno je moguć konflikt interesa, itd. itd. I ne pitajte me sad o čemu se tu radi, jer jedini odgovor koji mi pada na um je po posljednji put – „Nemam pojma“.
Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com
Tekst se nastavlja ispod oglasa
